Sjećate li se još tko interneta devedesetih godina i vremena prije nego što je Google postao sinonim za internetsku pretragu? Korisnici su birali između AltaViste, Lycos-a, Excitea, HotBota i Ask Jeevesa, a svaki od tih servisa imao je vlastite prednosti, mane i specifičnosti.

Priča o tražilicama prije Googlea nije samo priča o tehnologiji koja je s vremenom zastarjela. Ona pokazuje koliko je internet tada bio drugačije mjesto – direktoriji su imali važnu ulogu, pretraživanje weba još je bilo svojevrsna umjetnost, a način rangiranja rezultata bio je daleko od današnjeg, piše u svojem pregledu portal Ars Technica.

Danas se gotovo podrazumijeva da se bilo što može upisati u tražilicu i pronaći u nekoliko sekundi. Sredinom 90-ih to nije bilo tako.

Divlji zapad interneta

Mnogi korisnici do internetskih stranica dolazili su preko direktorija, oznaka u pregledniku, newsgroupa, poveznica na drugim stranicama ili čak putem adresa objavljenih u potpisima elektroničke pošte. Web je tada još bio dovoljno malen da ljudska organizacija može konkurirati automatiziranom indeksiranju. Umjesto jednog univerzalnog tražilačkog sustava, na sceni je bio svojevrsni “Divlji zapad” interneta, u kojem su se sadržaji otkrivali kombinacijom ljudskih preporuka, slučajnosti i prvih pokušaja automatiziranog pretraživanja.

Važnu ulogu imao je i Usenet, pokrenut još 1979. godine. Korisnicima je omogućavao sudjelovanje u tematskim newsgroupama i stvarao kulturu internetskih rasprava mnogo prije pojave velikih web-tražilica.

Nicole M. Radziwill, koja je 90-ih radila kao administratorica sustava, programerka i voditeljica projekata, prisjeća se da je Usenet bio jedan od najboljih načina za otkrivanje zanimljivih internetskih stranica.

“Bio je to način da saznate za web-stranice koje bi vas mogle zanimati”, prisjetila se. Na Usenet je došla 1990. godine kao studentica u Durhamu u Sjevernoj Karolini, a posebno su joj se sviđale grupe alt.* i misc.*. Korisnici su često na kraju svojih objava ostavljali poveznice, pa se informacije širile prirodnim putem.

Webringovi: Mreže prije društvenih mreža

Nekoliko godina poslije pojavili su se takozvani webringovi – “prstenovi” povezanih web-stranica koje su dijelile zajedničku temu.

Vlasnik stranice ubacio bi u HTML određeni blok koda koji bi na dnu stranice prikazao poveznicu prema sljedećoj stranici u prstenu. Netko drugi upravljao bi popisom stranica koje se mogu posjetiti.

“Bio je to sjajan način da povećate vidljivost svoje stranice”, prisjeća se Radziwill.

Webringovi su bili jedan od simbola ranog interneta. Okupljali su male zajednice ljudi sa zajedničkim interesima, često oko vrlo specifičnih tema. Prije pojave velikih agregatora poput Reddita, upravo su takve mreže bile jedan od načina da korisnici pronađu stranice koje ih zanimaju.

Internet tada još nije bio samo golemi stroj za pronalaženje informacija. Bio je prostor istraživanja i slučajnih otkrića.

Yahoo i doba ljudskih urednika

Jedan od najboljih primjera tadašnjeg načina organizacije interneta bio je Yahoo. Za razliku od današnjih tražilica, Yahoo je u svojim počecima funkcionirao kao ljudski uređivan direktorij weba. Stranice su bile razvrstane u tematske kategorije, a ljudi su odlučivali koje će stranice biti uvrštene.

Za web koji je tada još bio relativno malen takav je pristup iznenađujuće dobro funkcionirao. Urednici su mogli procijeniti kvalitetu stranica, ukloniti očiti trash i dati internetu određenu strukturu.

Radziwill je sredinom 90-ih radila kao administratorica sustava u jednoj internetskoj tvrtki. Kada bi izrađivali web-stranice za nove klijente, jedan od najvažnijih trenutaka bio je poslati ih Yahooovim urednicima.

“Yahoo je bio poput Žutih stranica, ali samo za web-stranice”, kaže.

No ulazak u Yahooov direktorij nije bio automatski. Stranica se morala prijaviti, a ljudi u Yahoou procjenjivali su je li dovoljno važna i vjerodostojna da bi bila uvrštena.

Radziwill se prisjetila i bizarnog slučaja kada su pokušali prijaviti web-stranicu regionalnog ogranka Američkog društva za borbu protiv raka. Yahoo ju je odbio uz objašnjenje da “nije dovoljno značajna”.

Kada su internet preuzeli crawleri

Takav sustav nije mogao zauvijek funkcionirati. Broj internetskih stranica počeo je rasti brže nego što ih je bilo moguće ručno pregledavati i kategorizirati. Rješenje su ponudili automatizirani programi, odnosno crawleri, koji su pretraživali web i stvarali goleme indekse stranica.

AltaVista, Lycos, Excite i HotBot bili su među najpoznatijim tražilicama tog razdoblja. Umjesto da se oslanjaju prvenstveno na ljudske urednike, pokušavali su automatizirano obuhvatiti što veći dio weba.

AltaVista je pritom bila posebno važna. Pojavila se 1995. godine i korisnicima ponudila tada impresivnu kombinaciju brzine, velikog indeksa i mogućnosti pretraživanja. Odjednom je izgledalo kao da se cijeli web može promatrati kao golema baza podataka.

AltaVista promijenila očekivanja

AltaVista je tijekom 90-ih postala jedna od najvažnijih tražilica na internetu. Bila je brza, obuhvaćala je velik broj stranica i postupno je dobivala naprednije mogućnosti, uključujući pretraživanje upita formuliranih prirodnijim jezikom.

Mark Friend, koji je krajem 90-ih radio kao sistemski operater, prisjeća se koliko je tadašnje pretraživanje bilo kaotično.

“Većina ljudi potpuno je zaboravila koliko je tada sve bilo kaotično”, kaže. Ako biste u AltaVistu upisali konkretno pitanje, mogli ste dobiti desetke tisuća rezultata i nakon svega biti jednako zbunjeni kao i prije pretraživanja.

Za razliku od današnjih tražilica, pregledavanje rezultata zahtijevalo je puno više strpljenja i iskustva.

Ipak, AltaVista je učinila nešto presudno: naviknula je korisnike na ideju da pretraga mora biti brza. Kada su ljudi jednom iskusili tražilicu koja može u nekoliko sekundi pretražiti golemi indeks, više nisu bili spremni prihvatiti spore i ograničene sustave.

AltaVista nije pobijedila u velikom ratu tražilica, ali je pomogla definirati pravila igre.

Lycos i Excite predstavljali su svojevrsnu prijelaznu fazu. Nisu bili samo tražilice, nego i internetski portali. Na njihovim su se naslovnicama, uz pretraživanje, nalazile vijesti, vremenska prognoza, sport, financije, elektronička pošta i drugi sadržaji. Cilj je bio zadržati korisnika na jednom mjestu.

To danas može zvučati neobično, ali tada još nije bilo jasno što bi internetska tražilica uopće trebala biti. Neki su servisi naglašavali veličinu indeksa, drugi brzinu, treći ljudsku organizaciju sadržaja, dok su neki pokušavali spojiti sve te pristupe.

HotBot i problem manipuliranja rezultatima

HotBot je stekao reputaciju tehnički ozbiljne tražilice. Njegovu tehnološku pozadinu osiguravao je Inktomi, a korisnici su sve više počeli shvaćati da nije dovoljno imati velik indeks.

Rezultati su morali biti relevantni, svježi i otporni na manipulaciju. Problem je bio u tome što su se stranice mogle prilagođavati tražilicama.

Ako bi tražilica preveliku važnost pridavala riječima na samoj stranici, webmasteri su ih mogli jednostavno početi pretjerano ponavljati kako bi povećali svoju poziciju u rezultatima.

Tako je rani web postao svojevrsni laboratorij za ono što će poslije postati golema industrija – SEO, odnosno optimizacija za tražilice.

Ask Jeeves pokušao je razgovarati s korisnikom

Ask Jeeves bio je posebno zanimljiv jer je pokušao promijeniti način na koji ljudi pretražuju internet. Umjesto da od korisnika traži nekoliko ključnih riječi, poticao ih je da postave pitanje prirodnim jezikom.

Ideja danas zvuči poznato, osobito u eri umjetne inteligencije i chatbotova. Naravno, Ask Jeeves nije imao ništa slično današnjim velikim jezičnim modelima. Tehnologija tog vremena jednostavno nije bila dovoljno napredna da pouzdano razumije namjeru korisnika.

Ipak, koncept je bio prilično vizionarski – korisnik ne mora razmišljati kao tražilica, nego može jednostavno postaviti pitanje.

Danas postoji cijela industrija stručnjaka za optimizaciju web-stranica, no sredinom 90-ih pravila su bila mnogo jednostavnija. Webmasteri su pokušavali utjecati na rezultate ponavljanjem ključnih riječi, korištenjem meta oznaka i raznim trikovima.

Jedna od poznatih tehnika bilo je pisanje ključnih riječi bijelim slovima na bijeloj pozadini. Posjetitelj ih nije mogao vidjeti, ali ih je crawler mogao pročitati.

“Više se govorilo o tome da pošaljete svoju URL adresu i čekate da se pojavi u rezultatima”, prisjeća se Friend.

Tražilice su s vremenom prepoznale takve metode kao spam i počele kažnjavati stranice koje ih koriste. No tada je cijeli sustav još bio mnogo jednostavniji i podložniji eksperimentiranju.

Google i PageRank mijenjaju sve

A onda je stigao Google. Njegova ključna inovacija nije bila to što je izmislio internetsku pretragu. Tražilice su već postojale.

Google je promijenio način na koji se određivalo koje stranice zaslužuju biti na vrhu rezultata.

Jedan od ključnih elemenata bio je PageRank, sustav koji je poveznice između stranica koristio kao svojevrsne signale autoriteta. Ako druge stranice povezuju određenu stranicu, to može biti znak da je ona važna ili relevantna.

Time je Google napravio veliki korak prema rezultatima koje su korisnici doživljavali vjerodostojnijima.

Ali tehnologija nije bila jedini razlog uspjeha. Google je imao i izrazito jednostavno sučelje. Za razliku od portala pretrpanih vijestima, vremenskom prognozom, sportom i reklamama, Google je korisniku praktički rekao: upiši što tražiš.

Ta jednostavnost pokazala se presudnom. Google je tražilicu pretvorio u svojevrsna ulazna vrata cijelog interneta.

Zašto se ljudi danas nostalgijom prisjećaju starog weba?

Internet prije Googlea bio je sporiji, neuredniji i puno manje učinkovit. Ali imao je nešto što je današnjem webu u velikoj mjeri nestalo – raznolikost načina na koje ste mogli pronaći nešto zanimljivo.

Neki su sustavi vjerovali ljudskim urednicima. Drugi crawlerima. Neki direktorijima, a neki pitanjima postavljenima običnim jezikom.

“Internet je sadržavao golemu količinu nereda i kaosa”, kaže Friend. “Ali istodobno je bio mnogo humaniji.”

Upravo zbog toga mnogi se tog razdoblja prisjećaju s nostalgijom.

Web-stranice izrađivale su stvarne osobe, često u Notepadu ili Dreamweaveru. Mogli ste krenuti s jedne stranice, slučajno završiti na fan-stranici nekog opskurnog benda, zatim na forumu o starim sintesajzerima i na kraju na stranici NASA-e.

Takvo nasumično istraživanje bilo je sastavni dio iskustva ranog interneta.

Internet nije uvijek morao izgledati kao Google

Današnji internet djeluje kao da je prirodno morao završiti upravo ovako – s jednom dominantnom tražilicom koja određuje kako ćemo pronalaziti informacije.

Google je pobijedio kombinacijom tehnologije, relevantnosti, jednostavnosti i sposobnosti da se prilagodi rastu interneta upravo u trenutku kada je web postao prevelik za stare metode.

Stare tražilice zato nisu bile samo neuspjeli prethodnici Googlea. One su bile pokušaji rješavanja problema koji je tada izgledao gotovo nerješiv: kako pronaći nešto vrijedno u beskrajno rastućem moru informacija?

A možda je upravo u tom kaosu ranog interneta bilo nešto što današnjem webu nedostaje – osjećaj da iza svakog novog klika možete pronaći nešto što uopće niste tražili, piše Ars Technica.