Gotovo da ne prođe dan, a da ne ostavimo neki osobni podatak, bilo prilikom kupnje putem interneta, korištenja mobilnih aplikacija ili pretraživanja društvenih mreža.

Istodobno, istraživanja godinama pokazuju da građani zaštitu privatnosti smatraju jednom od svojih najvećih briga. Kako je moguće da istodobno strahujemo za svoje podatke i bez većeg razmišljanja pristajemo na njihovo prikupljanje?

Digitalne usluge danas su postale sastavni dio svakodnevice, a personalizirane preporuke, navigacija, internetska kupnja i društvene mreže funkcioniraju upravo zahvaljujući velikim količinama podataka koje korisnici svakodnevno dijele.

Granica između praktičnosti i zaštite privatnosti pritom postaje sve nejasnija, a pitanje koliko zapravo razumijemo što se događa s našim podacima sve je važnije.

Paradoks privatnosti

Prema riječima prof. dr. sc. Vatroslava Škare s Katedre za marketing zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, prividna proturječnost između onoga što ljudi govore i onoga što čine poznata je u znanstvenoj literaturi.

– Ono što opisujete zapravo je vrlo poznat fenomen koji stručnjaci nazivaju »paradoks privatnosti«. Ljudi u anketama gotovo uvijek kažu da im je privatnost jako važna, a onda bez većeg razmišljanja instaliraju aplikaciju koja prati njihovu lokaciju kako bi dobili preporuku za najbliži restoran. To nije znak licemjerja, nego posljedica načina na koji ljudi donose odluke, pojasnio je Škare.

Kako objašnjava, ljudi prirodno veću važnost pridaju neposrednoj koristi nego mogućim rizicima koji se čine udaljenima i neizvjesnima. Popust pri kupnji, jednostavnija prijava ili personalizirana usluga predstavljaju opipljivu korist, dok je mogućnost buduće zlouporabe podataka apstraktna i teško zamisliva.

Uz to, malo tko doista čita dugačke uvjete korištenja ispisane pravnim jezikom, pa korisnici često ni ne znaju na što pristaju kada kliknu gumb »Prihvaćam«.

Dio korisnika pritom razvija osjećaj da je privatnost u digitalnom svijetu ionako već izgubljena, zbog čega odustaju od pokušaja da je dodatno štite. Tehnološke kompanije često ističu kako prikupljanje podataka korisnicima donosi kvalitetnije i prilagođenije usluge. No postavlja se pitanje gdje završava korisna personalizacija, a počinje narušavanje privatnosti.

Škare smatra da univerzalna granica ne postoji jer ovisi o kontekstu, ali postoji jednostavan kriterij koji može pomoći svakom korisniku.

– Dobro je zapitati se treba li aplikaciji određeni podatak doista kako bi pružila uslugu ili ga traži samo zato što može. Sasvim je logično da navigacija koristi lokaciju, ali ako baterijska svjetiljka traži pristup kontaktima ili mikrofonu, tada se opravdano postavlja pitanje zašto, istaknuo je.

Poseban problem nastaje kada se podaci prikupljeni u jednoj situaciji počnu koristiti u sasvim drugoj. Informacije podijeljene zdravstvenoj aplikaciji korisnici uglavnom smatraju prihvatljivima dok služe zdravstvenoj svrsi, ali ako iste informacije počnu utjecati na oglase ili ponude osiguravatelja, mnogi će to doživjeti kao prekoračenje granice, bez obzira na to što je takva obrada možda bila formalno dopuštena uvjetima korištenja.

Zadržavanje kontrole

Istraživanja pokazuju i da ljudi lakše prihvaćaju dijeljenje podataka kada imaju osjećaj da nad njima zadržavaju određenu kontrolu. Već sama mogućnost uključivanja ili isključivanja pojedinih postavki može povećati povjerenje korisnika.

– Iako je svijest o važnosti privatnosti posljednjih godina porasla, razumijevanje načina na koji funkcionira digitalna ekonomija podataka i dalje je prilično ograničeno.

Većina korisnika zna da tehnološke tvrtke prikupljaju informacije o njihovim navikama, ali rijetko razumije kako se podaci povezuju iz različitih izvora, stvaraju detaljni korisnički profili i koriste za ciljano oglašavanje ili druge poslovne svrhe, naveo je Škare.

Ni mlađe generacije, unatoč tome što otvorenije govore o zaštiti privatnosti, u praksi se ne razlikuju bitno od starijih kada je riječ o svakodnevnom korištenju digitalnih usluga.

Prema njegovim riječima, kompanije koje žele dugoročno zadržati povjerenje korisnika moraju promijeniti način na koji komuniciraju o prikupljanju podataka.

– Ljudi puno više vjeruju kompaniji koja jednostavnim jezikom objasni zašto koristi određene podatke nego onoj koja ključne informacije skriva na dvadesetoj stranici uvjeta korištenja.

Korisnicima treba dati stvaran izbor, jasno objasniti što dobivaju zauzvrat i, prije svega, dosljedno raditi ono što obećavaju. Povjerenje se ne gradi tek kada nastane problem, nego mnogo prije toga, istaknuo je Škare.

Sve više digitalnih usluga temelji se na prikupljanju osobnih podataka, pa korisnici često prihvaćaju takve uvjete ne zato što im privatnost nije važna, nego zato što bez toga mnoge aplikacije i platforme jednostavno ne mogu koristiti.