Kolika je prava cijena iPhonea i tko ga sve proizvodi?

Ako je Appleova prodajna cijena iPhonea u Americi 2009. godine iznosila 500 dolara, a proizvodna cijena istodobno bila 179 dolara, to znači da profit po komadu tog uređaja iznosi čak 321 dolara ili 64 posto.

Neprekidno slušamo kako se vlada SAD-a buni zbog povećavanja američkog trgovinskog manjka s Kinom. Amerikanci sve više uvoze iz Kine koja je postala drugo po veličini gospodarstvo u svijetu i najveća industrijska sila, pa svako malo traže od Pekinga da revalvira nacionalnu valutu juan, kako bi se deficit smanjio.

Međutim, slučaj najpoznatijeg Appleovog uređaja iPhone pokazuje da takve statističke podatke treba uzeti s rezervom. Način proizvodnje iPhonea slikovito otkriva iznimno složenu narav suvremene globalizirane ekonomije, a istodobno daje odgovor na pitanje zašto niskokvalificirani radnici u Americi i razvijenom svijetu ostaju bez posla, dok vlasnici uspješnih tvrtki u njihovim zemljama gomilaju nezapamćene profite.

Bilo bi logično da SAD izvozi iPhone u Kinu, barem prema ekonomskim teorijama iz 19. stoljeća. Naime, kako piše i na iPhoneu, taj uređaj je smislila američka pamet u kalifornijskoj tvrtki Apple, ali on u potpunosti sklapa u Kini, odakle se izvozi u SAD. Zbog toga je iPhone 2009. godine američkom trgovinskom manjku s Kinom pridonio s iznosom od 1,9 milijardi dolara – prema istraživanju Instituta Azijske razvojne banke iz Tokija, kojeg su stručnjaci Yuqing Xing i Neal Detert izveli u prosincu prošle godine te dopunili prije mjesec dana. Nema sumnje da je američki deficit prošle godine dodatno skočio, jer se potražnja za iPhoneom u međuvremenu udvostručila.   

Komponente

U izradi dijelova za iPhone sudjeluje devet kompanija iz četiriju država: SAD-a, Japana, Njemačke i južne Koreje. Sve te kompanije svoje komponente šalju u (tajvansku) tvrtku Foxconn, smještenu u kineskom Shenzhenu, gdje ih radnici sklapaju. Prodajna cijena iPhonea na američkom tržištu 2009. godine iznosila je 500 dolara, a proizvodna cijena ukupno 178,96 dolara, u što su uključene sve komponente i rad.

Među dijelovima iPhonea najveću vrijednost – ukupno 59,25 dolara ili trećinu njegove proizvodne cijene – imaju tri komponente koje dolaze iz japanske Toshibe. Šestinu cijene čini pet komponenata iz njemačkog Infineona, u vrijednosti od 28,85 dolara, dok korejski Samsung u taj uređaju ugrađuje dva dijela u vrijednosti od 22,96 dolara. Ostale komponente dolaze iz američkih tvrtki Broadcom, Numonyx i Cirrus Logic (ukupno 10,75 dolara), iz japanske Murate (1,35), njemačkog Dialog Semiconductora (1,30) i ostalih kompanija (48 dolara).

Dakle, svi materijali koje spomenutih devet kompanija otpremi u Kinu stoje ukupno 172,46 dolara. Za sklapanje tih dijelova Kinezi naplaćuju 6,50 dolara, pa ukupni proizvodni troškovi po komadu uređaja iznose oko 179 dolara. To znači da Kina daje najmanje dodane vrijednosti, pa proizvodnoj cijeni iPhonea 3G pridonosi sa samo 3,6 posto, jer sve ostalo uvozi iz Japana, Njemačke, Koreje i SAD-a. Vjerojatno i tvrtke iz tih zemalja imaju uvoznih dijelova za svoje komponente, za kojima istraživači nisu tragali. Sve to pokazuje veliku isprepletenost globalne ekonomije i globalnih tvrtki.   

Paradoks

No, prema službenoj trgovinskoj statistici na kraju dolazi do paradoksa prema kojem je Amerika najveći uvoznik proizvoda visoke tehnologije kojeg je sama stvorila. Istina je, zapravo, da najveći dio trgovinskog manjka SAD-a s Kinom, zbog uvoza iPhonea, predstavlja posredni uvoz iz trećih zemalja.

Uvozeći iPhone sastavljen u Kini, u vrijednosti od oko dvije milijarde dolara, Amerika je 2009. godine posredno uvezla 670 milijuna dolara iz Japana, iz Njemačke 326 milijuna, a iz južne Koreje 259 milijuna. Iz SAD-a je najprije izvezeno u Kinu, a potom uvezeno ukupno 108 milijuna dolara, dok transferi iz svih ostalih zemalja uključenih u proizvodni lanac iPhonea iznose 542 milijuna dolara. Kad se sve to odbije, a uključi kineski rad, trgovinski deficit SAD-a s Kinom na iPhoneu iznosi samo 73 milijuna dolara, a ne 1,9 milijarda.

Današnja slika o američkom trgovinskom deficitu s Kinom očito je iskrivljena. Stoga se čini pretjeranim i američki pritisak na Kinu da revalvira juan, kako bi se smanjio manjak SAD-a. Procjene pokazuju da bi eventualno povećanje vrijednosti juana za 20 posto neznatno pridonijelo većoj cijeni iPhonea, samo u dijelu koji se odnosi na kineske troškove. Trošak sklapanja uređaja popeo bi se sa 6,5 na 7,8 dolara, jer svi ostali dijelovi iPhonea, koji se uvoze u Kinu, plaćaju se u dolarima. Čak ni zajednička aprecijacija valuta većeg broja istočnoazijskih zemalja, u odnosu na dolar, ne bi bitno smanjila američki deficit s Kinom, tvrde autori istraživanja. Naprotiv, deficit se se sve više povećava, jer i podaci Applea za prošlu godinu pokazuju kako se prodaja iPhonea u Americi i svijetu gotovo udvostručila, a novi skok očekuje se do kraja ove godine.   

Odricanje

No, američki deficit s Kinom ipak se može smanjiti, tako da se iPhone počne sklapati u nekoj američkoj tvornici. To se čini najednostavnijim rješenjem, ali istododno i najtežim – barem za vlasnike, dioničare američke tvrtke Apple. Oni bi se morali odreći dijela svoje godišnje dobiti.

Naime, ako je Appleova prodajna cijena iPhonea u Americi 2009. godine iznosila 500 dolara, a ako je njegova proizvodna cijena istodobno bila 179 dolara, to znači da profit vlasnika po komadu tog uređaja iznosi čak 321 dolar, ili 64 posto. Da bude zanimljivije, kad je iPhone 2007. godine lansiran na tržište, prodajna mu je cijena iznosila 600 dolara, ali je profitna stopa po uređaju bila manja, zbog viših troškova proizvodnje (229 dolara), koji su u međuvremenu sniženi. Trenutačno se iPhone u SAD-u može kupiti za 300 do 400 dolara, a neki uređaji stoje i 600 dolara, ovisno o tome koliki imaju kapacitet za pohranu podataka.

U svakom slučaju, američki radnik s nižom kvalifikacijom je desetak puta skuplji od kineskog.   

Kad bi…

Kad bi Apple htio proizvoditi uređaj u Americi, troškovi rada skočili bi na 68 dolara, a proizvodna cijena na oko 240 dolara po komadu. Međutim, i uz tako veliki skok troškova rada, vlasnici Applea još uvijek bi na svakom komadu prodanog iPhonea ubrali oko 50 posto dobiti, a cijena uređaja za krajnjeg korisnika ostala bi ista ili manja tavisno od stanjaa na tržištu!

Velike svjetske kompanije sele svoje tvornice u Kinu da bi smanjile troškove proizvodnje i povećale profit. Na to ih prisiljava velika konkurencija na svjetskom tržištu. Međutim, u slučaju Applea, očito je da ta tvrtka sa svojim iPhoneom nema pravu konkurenciju, jer je svojevrsni monopolist. Apple nije proizvodne pogone preselio u Kinu zato što nastoji odgovoriti konkurenciji, nego ponajprije zato što njegovi vlasnici žele povećati dobit.

Vlasnici Applea, drugim riječima, mogli bi proizvoditi iPhone u američkoj tvornici, ali njihov profit bi se smanjio. Istina, smanjio bi se i američki trgovinski deficit s Kinom. No, vlasnici Applea jednostavno ne žele se odreći malog dijela svog profita i podijeliti ga s američkim radnicima.