Djeca danas više ne odrastaju u stvarnom, nego u virtualnom svijetu – upozorio je waldorfski pedagog i terapeutski savjetnik Matej Lozar, koji već godinama istražuje kako ekrani mijenjaju dječji mozak, ponašanje i emocije.

– U dobi kad im treba dodir, pokret i iskustvo, mi im nudimo svjetlucave ekrane koji im oduzimaju pažnju, maštu i osjećaj stvarnosti, kaže ovaj politolog, otac i pedagog, koji je kroz živopisno, emotivno i znanstveno potkrepljeno predavanje u Brtonigli otkrio što se zapravo događa u dječjem mozgu dok gleda ekran, zašto djeca sve češće pokazuju znakove ovisnosti o digitalnim sadržajima i kako roditelji, često nesvjesno, prepuštaju odgoj »čudesnom asistentu« – tehnologiji.

Izgubljena kontrola

– Danas je naša stvarnost gotovo u potpunosti određena elektroničkim medijima koji nas izlažu vijestima, fotografijama i neprekidnom nizu digitalnih sadržaja.

Djeca, prema zadnjim istraživanjima, pred ekranima dnevno provode i do šest i pol sati, dok je osamdesetih godina prošlog stoljeća to bilo svega 45 do 60 minuta prosječno za cijelu populaciju, ne samo djecu.

To je ogroman porast koji posebno pogađa najmlađe.

Nažalost, ta »nova normalnost« ne bi smjela biti prihvatljiva roditeljima. U toj novoj stvarnosti ključno je zapitati se kakav utjecaj ekrani imaju na razvoj djeteta. Jedna od najvećih opasnosti je to što se promjene ne događaju preko noći i ne vidimo ih odmah, ali kada se napokon uoče, često je već prekasno, upozorio je Lozar. Roditelji, kaže, u želji da smire djecu često posežu za ekranom – »čudesnim asistentom« koji preuzima ulogu »zamjenskog roditelja« i umjesto da zabavi dijete, preuzima funkciju razmišljanja:

– Ulazi u njihovu psihu i oblikuje ih u poslušne konzumente bez sposobnosti kritičkog mišljenja. Djeca tako postaju lake mete marketinga globalnog tržišta.

Lozar upozorava da su zbog prekomjernog boravka pred ekranima zanemarena osjetila dodira, njuha i okusa, što dovodi do gubitka percepcije stvarnosti.

– Važno je biti svjestan da postoji svijet ispred i iza ekrana i da dijete oba ta svijeta doživljava drukčije od odraslog čovjeka. U najranijoj dobi djeci je potrebno razvijati svih pet osjetila. Danas je kod njih u funkciji najopterećeniji vid i djelomično sluh, dok su dodir, njuh i okus potpuno zapostavljeni. Posljedice toga su gubitak osjećaja i percepcije stvarnosti, pojašnjava. Brojke su, kaže, alarmantne. U Sloveniji više od 2.000 adolescenata – a to odgovara otprilike brojki od devedeset školskih razreda – već pokazuje znakove ovisnosti o ekranima.

– Ta djeca više ne mogu samostalno funkcionirati, izgubila su kontrolu nad tijelom, dušom i mislima.

Istaknuo je kako se dijete emocionalno najintenzivnije razvija između šeste i osme godine života, kada se oblikuju osnovna osjetila, fina motorika i dar govora.

– Govor je osnovni preduvjet za razvoj mišljenja kod djece. No danas, zbog pretjeranog boravka pred ekranima, sve je više djece s poteškoćama u govoru i sve veća je potreba za logopedima, upozorio je i naglasio da uz govor, djeci za zdrav razvoj treba i iskustvo pokreta, jer upravo kroz tjelesnu aktivnost dijete povezuje misao, osjećaj i djelovanje.

Primamljiva »stvarnost«

Fotografijama i videozapisima ilustrirao je obrasce poremećenog ponašanja i emocionalne nestabilnosti djece izazvane ovisnošću o digitalnoj tehnologiji, a predavanje je pratio niz istraživanja i grafičkih prikaza koji potvrđuju da kratki digitalni sadržaji blokiraju frontalni režanj mozga – centar koncentracije i empatije.

– Kada je blokiran taj dio mozga koji je odgovoran za svjesno donošenje odluka, razvoj empatije i sposobnost razmišljanja, dijete gubi mogućnost prirodnog razvoja tih funkcija i sposobnost kontrole impulsa i svjesnog odlučivanja, pojasnio je, naglašavajući da je riječ o ozbiljnom i znanstveno potvrđenom problemu.

Osvrnuo se i na elemente internetskih sadržaja koji kod djece izazivaju ovisnost. Naime, objasnio je, mnoge digitalne platforme i aplikacije su namjerno osmišljenje tako da potiču stalno lučenje dopamina, hormona zadovoljstva, zbog čega djeca neprestano traže nove podržaje i teško prekidaju aktivnosti na ekranu.

Qaldorfski pedagog i terapeutski savjetnik Matej Lozar

– Sustavi nagrađivanja u igricama, kratki videozapisi koji se automatski nadovezuju, neprekidne notifikacije i lajkovi – sve su to mehanizmi koji potiču ovisničko ponašanje. Djeca vrlo brzo nauče da svaka nova objava ili pobjeda u igrici donosi kratkotrajno zadovoljstvo, no s vremenom gube sposobnost odgode užitka i postaju zarobljena u beskonačnom krugu traženja stimulacije, rekao je Lozar istaknuvši da ni odrasli nisu imuni na izazove koje nude nove tehnologije i internet.

To otvara i ključno pitanje – zašto djeca, a i odrasli, uopće padaju pod utjecaj »svetog trojstva« – kratkih videozapisa, igrica i društvenih mreža. Govoreći o psihološkoj pozadini ove pojave, Lozar ističe da se čovjek, od najranije dobi, kreće između dvije osnovne pobude – samoodržanja i potrebe za samopouzdanjem, odnosno pronalaženjem svog mjesta u svijetu.

– U pubertetu djeca traže svoju ulogu, smisao i svrhu postojanja. Žele se osjećati sigurno, prihvaćeno i moćno. A današnji digitalni svijet im upravo to nudi – osjećaj nadmoći i kontrole, barem prividno. Osim toga, internet, igre i društvene mreže pružaju djeci lažan osjećaj sigurnosti i pripadnosti. U virtualnom svijetu nema roditelja koji postavljaju granice, nema autoriteta koji traže odgovornost. Svi su tamo istog mišljenja, iste dobi, svi se razumiju i zato se djeca tamo osjećaju dobro. No, taj svijet je iluzija, rekao je i upozorio da život traži stvarno iskustvo, dodir sa svijetom, ljudima i vlastitim emocijama.

– Na internetu ne dobivamo stvarnost, nego njezinu kopiju – lažnu sliku života. A dijete, ako prerano povjeruje u tu iluziju, gubi kontakt sa samim sobom i doživljava se dijelom virtualnog svijeta.

Dosada i frustracija

Govoreći o posljedicama, Lozar je naglasio da stvarni život, za razliku od virtualnog, traži suočavanje s frustracijom i dosadom.

– Stvaralaštvo je temeljna ljudska osobina. Sposobnost da čovjek iz vlastitih snaga ostvaruje svoje potencijale i razvija se kroz život i u tom stvarnom životu čovjek nužno nailazi na prepreke i neizvjesnosti, ali upravo one potiču rast i sazrijevanje. Za to je potrebna unutarnja snaga, a ona se ne gradi kroz stalna ugodna iskustva i neprekidna odobravanja koja nalazimo na internetu, nego upravo kroz suočavanje s neugodnim iskustvima, s dosadom, frustracijom i negativnim izazovima. Najveća nagrada za čovjeka je osjećaj ispunjenosti koji dolazi kad sam, vlastitim trudom, riješi neki problem. Ta emocija zadovoljstva daleko je snažnija i dublja od bilo kakve imaginarne nagrade u igrici.

Svaka igrica, kaže, funkcionira po istom principu balansiranja između dosade i frustracije.

– Ako je prelagana, igra brzo dosadi. Ako je preteška, izaziva frustraciju i igrač također odustaje. Upravo zato je napravljen balans između te dvije krajnosti i igrice vas stalno drži u stanju napetosti i ovisnosti. No, u stvarnom je životu iskustvo i dosade i frustracije ono što nas oblikuje, jača i uči kako se nositi sa stvarnošću. To je prava životna škola, zaključio je Lozar.

Digitalno doba, upozorio je, donijelo je promjene i u obiteljskim, ali i u odnosima među djecom

– Imamo situaciju da su roditelji i djeca, iako u istoj prostoriji, često duhovno odsutni jedni od drugih, kao da žive u odvojenim svjetovima. Roditelje zavara osjećaj sigurnosti jer su djeca kod kuće, pod istim krovom, ali nisu svjesni činjenice da se ona zapravo nalaze u svom virtualnom svijetu, gdje možda vreba i najveća opasnost, kaže ovaj stručnjak.

Govoreći o promjenama u dječjim odnosima, Lozar je naglasio da su nekada i prijateljstva nastajala kroz osobne kontakte, igru i zajedničko iskustvo, dok danas prijateljstva određuju algoritmi.

– Iza tih algoritama uvijek stoji biznis i profit. Sustavi koji upravljaju sadržajem na društvenim mrežama ne brinu se o dječjim osjećajima niti o njihovom emocionalnom razvoju, njima je jedini cilj stvoriti poslušne potrošače, a ne slobodne i misleće osobe.

Upozorio je i kako današnja djeca sve češće nekritički prihvaćaju informacije s interneta, bez preispitivanja.

– Nekada su djeca kroz socijalni kontakt i igru iz znatiželje preispitivala stvari, postavljala pitanja i sumnjala prije nego bi donosila određeni zaključak. Danas je taj zaštitni mehanizam sumnje gotovo nestao, tako da oni sve što vide uzimaju zdravo za gotovo.

Senzomotorička integracija

Kao prevenciju, savjetuje da djeca ne bi trebala imati vlastiti mobitel prije 15. godine, ni pristup društvenim mrežama prije 16.

– Djeca tada još nisu emocionalno zrela, ne mogu samostalno prosuđivati i još nisu slobodna bića u punom smislu riječi. Bez kontrole emocija nema ni stvarnog razvoja jer do tada u djeci još uvijek prevladavaju instinkti i nagoni, a ne razum, pojasnio je Lozar i naglasio da se u prevenciji ovisnosti o ekranima mora prije svega raditi s roditeljima, jer mnogi nisu ni svjesni svih opasnosti kojima su njihova djeca izložena.

Naravno, ostaje pitanje – kako dijete »skinuti« s ekrana.

– Treba mu ponuditi nešto bolje i zanimljivije, treba mu prije svega ponuditi sebe. Djeci moramo biti dostupni kada nas trebaju. Ključno je omogućiti svakom djetetu u adolescentnoj dobi da doživi stvarni život, da sudjeluje u životu odraslih, da dobije stvaralačke obaveze i prilike za djelovanje, jer djeca koja nisu otišla predaleko u digitalnoj ovisnosti vrlo brzo shvate da je stvarni svijet bogatiji i živopisniji od onog iza ekrana. To zahtijeva našu prisutnost jer samo tako možemo zadobiti njihovu pažnju koju im inače krade ekran, Lozarov je odgovor na to pitanje.

Podsjetio je da svaki čovjek ima svoje ciljeve i put kojim ide, a djeci treba pomoći da pronađu upravo taj svoj put stvarnog života.

– Za sve postoji rješenje, govorim to i iz vlastitog iskustva, jer sam i sam otac. Dijete treba samo usmjeriti prema onoj pravoj životnoj stvarnosti. Kad se socijalizira i osjeti prave životne vrijednosti, više neće biti toliko podložno manipulacijama s interneta već će se izdići kroz kvalitetu vlastitog iskustva. To je zadatak roditelja, koji je mukotrpan zahtjeva mnogo strpljenja i vremena, ne ide na silu i preko noći, zaključio je ovaj stručnjak čiji se pristup temelji na wadorfskoj pedagogiji koja naglašava važnost stvarnog iskustva, igre u prirodi i živih odnosa među ljudima.

– Temelj waldorfske pedagogije je senzomotorička integracija – kretanje, komunikacija, stvaranje i produktivnost. Tek kad dijete razvije te sposobnosti i stekne kritičko mišljenje, dolazi vrijeme za konzumaciju sadržaja i za njegovu selekciju. Sve ima svoj redoslijed, a preskakanje koraka znači preskakanje dijelova razvoja.

»Sveto trojstvo« digitalne ovisnosti

Govoreći o tzv. »svetom trojstvu« digitalne ovisnosti – video- sadržajima, igricama i društvenim mrežama – Lozar je istaknuo kako djeca danas sve više odrastaju u virtualnom, a ne stvarnom svijetu.

– Nekada je djetinjstvo bilo stvarno iskustvo kroz igru, pokret i susrete s drugim ljudima gdje su djeca učila razmišljati, osjećati i reagirati. Danas se to promijenilo, pa bismo mogli reći da suvremeno djetinjstvo sve češće oblikuje, kako ga volim nazvati, »sveto trojstvo« interneta koje se nudi preko ekrana, a to su video sadržaji, igrice i društvene mreže, rekao je Lozar.

Nekada je, kaže, u populaciji, prema službenim podacima, bilo oko četiri do pet posto ovisnika bilo koje vrste – alkohola, droga, kocke – dok smo danas dosegli deset posto ovisnosti samo o ekranima.

Ozbiljne posljedice za cjelokupnu populaciju

– Nažalost, ekrani su postali nešto sasvim normalno čak i za nas odrasle koji smo imali djetinjstvo bez njih.

Sve više radnji obavljamo preko ekrana, što samo po sebi nije nužno loše, ali nosi ozbiljne posljedice zbog sve manje fizičke aktivnosti cjelokupne populacije, kazao je Lozar te upozorio i na sve širu upotrebu umjetne inteligencije:

– Time zaobilazimo vlastito razmišljanje i gubimo dodir s razumom. Pitanje odnosa prema ekranima postaje i pitanje opstanka čovjeka kao misaonog bića.