Normalni smo vam mi – veli nam Borut Patčev u jednom trenu, taman da se sedma sila pokrije ušima i da se njegovi kolege Ivan Matošević i Ivan Perko slatko nasmiju.

Ne samo da su normalni, nego je čast i zadovoljstvo sjesti s ovim momcima i popričati, ni manje ni više nego o robotima. I nema pritom veze što njih trojica zajedno imaju godina k’o novinar.

Ovi zagrebački momci, plus Varaždinac Dino Furjan, europski su i svjetski prvaci u nečem što je naš fotoreporter Dado od milja nazvao »robomet«. Hrvatska ima prvake. Borut, dva Ivana i Dino na krovu su svijeta.

Tamo su se popeli praktički prije koji dan i to u Brazilu, u Salvadoru, na svjetskom RoboCupu 2025. A kako su se zlatima okitili oni, tako su sjajni bili i drugi naši timovi taman da se imamo pravo podičiti našim robotičarima.

A kako je ekipa ZG 24 Robotics odnijela zlato u prestižnoj kategoriji Soccer Open, red je bio s njima podijeliti štošta i naučiti štošta. Soccer Open i prvo mjesto u ukupnom poretku, prvo mjesto u supertimovima i Exemplary Team Award ili ti nagrada za uzoran tim i doprinos zajednici. Tako su oni to odradili.

Okršaj supertimova

Nego to Soccer daje na nogomet, a opet ovo što momci vade i stavljaju na stol je robot, pravi pravcati robot!? Ne treba se čuditi ako se zna da je RoboCup, to najprestižnije međunarodno natjecanje u robotici, osnovan 1996. godine s ciljem da do sredine 21. stoljeća stvori potpuno autonomne humanoidne robote koji mogu pobijediti ljudske nogometne prvake.

Tako je počelo da bi se u čas natjecanje proširilo na brojne izazovne kategorije poput spašavanja, logistike, robotike za kućanstvo i edukaciju mladih. Ovaj globalni događaj, održan od 17. do 21. srpnja, okupio je oko 1.500 sudionika iz više od 35 zemalja! A naši momci su vrh! Posve spontano interes nas odvede prvo do onih supertimova. Što li je to?

– Imate »obično« natjecanje gdje se natječu reprezentacije, timovi jedni protiv drugih, a onda imate okršaje supertimova gdje recimo pet država zajedno čini tim. Svaka država da po jednog robota i igra se pet na pet, jedan supertim protiv drugog supertima – priča Borut.

Elem, već je to lakše laiku vizualizirati. Tu je teren za nogomet posve nalik pravom, samo manjih dimenzija. Tu su roboti u ulozi nogometaša i tu je lopta koju valja zabiti u gol.

Robote za super tim koji se okitio titulom svjetskih prvaka dali su naši momci, Tajland, SAD i Macao i Kina. I dobili su sve. Kako li samo ide komunikacija između toliko različitih zemalja!?

– Većinom se govori engleski. A tu je i Google prevoditelj, poruke za dogovaranje taktike….- priča Ivan M.

– Treba tu očito znati dosta i o nogometu, ne samo robotici – nagađamo.

– Treba znati sakriti loptu, znati kad je napadaču zabiti gol, napravit golmana – na to će Ivan M.

No, ako timsko djelovanje u okviru super timova i može sakriti nedostatke kojeg od robota, u standardnoj Soccer Open kategoriji nema skrivanja.

– Tu se igra dva na dva, jedna momčad protiv druge. Dva robota na dva robota. Mi uvijek igramo s jednim golmanom i jednim napadačem. I tu smo bili pravi – objašnjava Ivan M.

Dva na dva

Taj sudar »dva na dva« je ono primarno, prestižno. Tu je natjecanje zahtjevnije, tu ovisiš sam o sebi i tu pomoći drugih nema. I tu je taktika sve! Tko taktiku smišlja, kako se robot radi, kad su se ovi momci okupili u tim!? Milijun pitanja je na stolu.

– Mi robotiku radimo već sedam, osam godina i bili smo do sada uvijek u nekim drugim kategorijama. Ove godine smo rekli: »Idemo u nogomet!« U tom nismo nikada bili toliko dobri – priča Borut.

Zašto smo tu bili malo lošiji, pitamo.

– Hardverski tu mora sve biti čvrsto i jako. Malo je sve i financijski zahtjevnije, dosta zahtjevnije. Da nema sponzora ne bismo nikada otišli na Svjetsko prvenstvo – ističe Borut.

Bitno su sponzori, dodaje Ivan P, i zato jer se roboti za utakmice sudaraju, lupaju jedni o druge taman da se dijelovi trgaju, da pregori koja žičica. Uglavnom Soccer Open je, vele, i financijski i mehanički najzahtjevnija kategorija.

– Može se složiti i jeftinija varijanta, ali ne bi bila toliko pouzdana – kaže Borut.

Naša dva robota su cijeli turnir izdržala praktički bez ozljeda. Imali su momci u rezervi i dijelove za složiti trećeg, zlu ne trebalo, ali nije bilo potrebe.

– Naš je problem što smo jedina ekipa u Hrvatskoj koja ovakve robote radi, pa ih je teško testirati protiv drugih. Kako imamo samo dva robota, mogu ili igrati jedan protiv drugoga, ili da im mi bacamo lopticu, a to i nije baš realna situacija. Nadam se da ćemo sljedeće godine složiti barem još dva pa da mogu igrati dva na dva – kaže Borut.

Poslije ovakvog uspjeha valjda će sponzori navaliti, velimo im, ma momci se nisu dali u prognoze. Do godine će im se tim i »raspasti« silom godina. Natjecanje je, naime, za one do 19 godina, a njih dvojica su evo studenti, Borut FER-a, a Ivan M. Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

Još uvijek srednjoškolac Ivan P. ostaje u ringu, dok će Borut i Ivan M. tražiti neku kategoriju za sebe i mentorirati mlađima. Vratimo se mi opet robotima, taktici, pripremi.

Ivan M. je onaj koji je ponajviše zadužen za pitanja mehanike. Nabraja on od čega se sve robot sastoji, spominje plastiku i 3D printanje, čeličnu šasiju koja daje robotu i težinu i čvrstoću, ali ključ svega i ono na čemu je radio dugo je – dribler!

– Dribler pomoću zupčanika i motora daje rotaciju loptici prema nazad da loptica cijelo vrijeme bude u posjedu robota – objašnjava.

Loptica u nogama

Pojednostavljeno rečeno, vrti robot lopticu u »svojim nogama« taman tako i na takav način da je cijelo vrijeme u njegovu posjedu, da je pritom stalno lopta u kretnji i da mu je teško itko ukrasti može. Wow!

A doda li se tome još i živa istina da takva kretnja lopte omogućava da se robot s loptom kreće i unazad, jasno je da imaju zašto oni »živi« nogometaši na našeg robota biti ljubomorni.

Sada sve izgleda lako, ali samo iza driblera stoji jedno tri mjeseca rada, i greška na motoru koju je trebalo riješiti, i potraga za materijalima koji se neće brzo istrošiti.

– Više je, zapravo, vremena trebalo za nabavu materijala i čekanje motora – kazuje Ivan M.

Ivan P. predstavlja nam robote onako kako ih ekipe moraju predstaviti žiriju na Svjetskom prvenstvu.

– Taj intervju je također bitan dio natjecanja. Moramo obraniti svoj rad, moramo pokazati da smo sve to mi napravili, a ne naš mentor. Ovaj robot sjedi na čeličnoj šasiji da je što čvršći, da se može zabijati u druge da mu ništa ne bude, ima četiri omni kotača zahvaljujući kojima može ići u bilo kojem smjeru, a ne samo naprijed – natrag, ima četiri motora, ima dosta elektronike, ima četiri kamere kojima gleda lopticu.

Kad vide robota, ljudi u pravilu misle da mi upravljamo robotom, no ova kategorija je kompletno autonomna. Mi kliknemo dugme i robot dalje mora sve raditi sam.

On je na terenu sam bez naših instrukcija i on mora naći loptu, sam je uzeti i sam zabit’ gol. A mi smo ti koji moramo smisliti algoritme da on zna što radi ovisno o situaciji i toga gdje se nalazi na terenu – ukratko će Ivan P.

Ima robot u sebi i kompas, ima mikrokontrolere, ima mali milijun dijelova. Ali, zaludu bi mu bilo sve da momci nisu tako dobro predvidjeli skoro pa sve što se na terenu može dogoditi.

– Mi moramo razmišljati gdje loptica može biti, gdje mogu biti protivnički igrač i golman i što naš robot mora napraviti ovisno o situaciji. Razne strategije treba razraditi. To i čini razliku između srednje dobrih i dobrih timova, dobra strategija – ističe Ivan P.

Borut pali robota. Evo ga kako je primio loptu u noge i kako ju je ispucao. Evo i lampica na robotovoj glavi koje se pale i pomiču onako kako robot prati pogledom lopticu. Sve to su momci osmislili u manje od godinu dana. U manje od godinu dobili smo spoj Modrića, Livaje i Fruka, otprilike i bar se nama čini tako.

– Krenuli smo u devetom mjesecu prošle godine i krenuli smo od nule. Dugo je trajao proces dok smo sastavili prvog robota i evo danas imamo robota koji nije finalan, ali je jako dobar – veli Ivan M.

Težak i moćan

Da jako dobar!? Svjetski prvak. Jedan jedini poraz imaju momci na Svjetskom prvenstvu i to s početka turnira, a ostalo su sve pobjede i to s velikom razlikom.

Inače, utakmice se igraju na vrijeme, dva puta po deset minuta, a kad smo već kod statistike, ovi roboti i ova ekipa od mali milijun odigranih utakmica pamte samo dva poraza.

– A do lipnja ove godine, praktički do pred početak Europskog prvenstva robot još nije radio – smješkaju se momci.

Štoviše, robot je dijelove počeo »gubiti« tek nakon što je sudac odsvirao kraj one zadnje utakmice. Sponzori su tu, ističu, odigrali veliku ulogu, recimo oni koji su im napravili metalne zupčanike, a ne da su i dalje plastični pa da stalno pucaju.

Zahvaljujući sponzorima, popustima, razumijevanju, robotu je cijena upola manja nego što realno jest, a i to upola manje je poprilično.

– Nije jednostavan izračun, ali neke otprilike cifra bi bila oko 3.500 eura po robotu – vele momci.

Pritom je puno materijala otišlo na razvijanje robota, dok će sada kad je robot već tu, biti, kako kažu, puno lakše sve to nadograđivati. Inače, u nas se u robote za nogomet ulaže od 2015. godine, a u one u ostalim kategorijama od 2011.

Sada kad se ovaj njihov robot okušao na velikoj sceni znaju momci i koje su mu mane, a koje vrline. Vrlina je, kažu, taj njegov jednostavan i efikasan programski dio, to što je težak i moćan.

Pa dok su ostali roboti teški oko dvije kile, naš ima tri, uz snagu koja je zavidna. Mana je, vele, što nema senzor za pozicioniranje pa da u svakom trenu zna robot koja mu je pozicija, a ne da je samo otprilike.

– I možda je najbitnija stvar napraviti boljeg golmana, da se bolje kreće. Naš golman je više bio tu da pokrije dio gola i da se mogu zamijeniti. Inače, njih dvojica imaju i čip zahvaljujući kojem mogu međusobno slati jedan drugom neke podatke, poput pozicije loptice i slično – objašnjava Borut.

Na kuhinjskim stolovima

Ali, ajmo mi nakratko pričom unatrag prije nego se i opet vratimo Brazilu. Pitamo ih kako to čovjek uopće završi u robotici?

– Mene je mama natjerala i bivša razrednica (smijeh). Imali smo robotiku u osnovnoj školi gdje smo od lego kockica radili robote, da bi me razrednica poslala u Dubravu, u OŠ »Mato Lovrak« gdje su profesori Ivica Kolarić, Jelka Hrnjić i Ivan Kolarić vodili robotiku. Profesorica Jelka Hrnjić već 15 godina nam daje prostor za rad – priča Ivan M.

Jednostavno je, kažu, njima fora to sastavljanje robota i to da na kraju vide kako ono što su sastavljali radi. A bome im je, kažu, fora i natjecanje protiv robotičara iz drugih zemalja.

Jasno je novinaru da se ova trojka ne boji novih tehnologiji ni one i po dobru i po zlu opjevane umjetne inteligencije. Mogli su, kažu, tu umjetnu inteligenciju koristiti i oni za svog robota pa da mu je lakše pronaći loptu na terenu, ali njima to jednostavno nije bilo potrebno kad radi izvrsno i bez toga.

Više je koriste oni koji se natječu u drugim kategorijama, poput one koja se zove »spašavanje« i u kojoj roboti spašavaju žrtve kojekakvih katastrofa.

– Kad dođete na tako veliko natjecanje, osjeti li se u zraku da vas gledaju k’o predstavnike male zemlje, osjeti li se razlika između malih i velikih – pitamo.

– Druge ekipe su financijski jače. Vidjeli smo ekipu kojoj su sponzori Boeing, Rolls Royce… – priča Borut.

Nije potpora u drugih samo financijske naravi, Kanađani primjerice, kaže Ivan P., imaju potporu svih svojih velikih fakulteta, saveza, pa Googlea i slično.

– A mi ih i dalje dobivamo – smješka se Ivan P.

Što li bi tek ovi momci radili da im je budžet veći!?

– Ne bih to znao. Nama je cilj samo to da ga malo ojačamo, da nije plastičan nego cijeli metalan, da je čvršći, stabilniji i da ubacimo onaj senzor kojeg smo spominjali.

U drugih je dobra stvar ne samo ta financijska pomoć koju imaju, ali možda i više to što dobiju na korištenje prostore, radionice u kojima mogu slagati robote – veli Borut.

Oni ih najčešće slažu na kuhinjskim stolovima svojih stanova, pazeći da im majke pojma nemaju u kojoj je blagovaonici onaj stol nagrižen tekućinom koja se slučajno prolila.

A one finalne pripreme pred svjetsko odradili su u Varaždinu u obiteljskoj kući Ivice Kolarića koji im je, kažu momci, i kuhao, i pomagao, i spremao nered za njima koji su radili do tri četiri sata ujutro. Pitamo momke misle li da će ih nakon ovog uspjeha netko shvatiti ozbiljnije, no oni su najblaže rečeno posve realni.

– Mi se robotikom bavimo toliko dugo, Hrvatska se svake godine vrati s natjecanja s nekom medaljom, ali u pravilu je uvijek isto. Ove godine je bilo malo lakše naći sponzore, ali nije bilo prelagano – iskreno će Borut.

Tek zagrijavanje

Ne zamaraju se, međutim, oni ni time kamo će ih robotika u životu odvesti. Ovo je, kažu, tek zagrijavanje.

– Sami sebe učimo i upoznajemo se s novim tehnologijama. Gradimo svoje znanje za neku budući posao – veli Ivan M.

Valja pritom kazati i da Hrvatski robotički savez, odnosno Hrvatsko društvo za robotiku i Udruga Robofreak rade dobar posao. Reći će momci da imamo dobre generacije mentora, onih koji su ih podučili svemu.

– Robotika je spoj svega. Nije da samo programiramo, ima tu svega pomalo, od dizajna pločica i elektronike, do tehnike, 3D modeliranja, hardvera i softvera… Tu je toliko disciplina spojenih u jedno – kaže Borut.

Taman da ih se pita je li im već došao neki lovac na talente iz bijelog svijeta da im ponudi basnoslovan neki transfer izvan Lijepe Naše. Smiju se momci, kažu, to će se dogoditi u Abu Dhabiju kamo skoro putuju na natjecanje.

Onako kako smo mi ugostili ekipu iz Abu Dhabija za Europskog prvenstva, tako će sada Abu Dhabi ugostiti našu ekipu za svoga kontinentalnog prvenstva. Spomen dobrih odnosa s robotičarima iz Abu Dhabija odvede nas i do one treće nagrade koju je ovaj tim osvojio u Brazilu.

– Exemplary Team Award, nagradu za uzoran tim i doprinos zajednici. Što je to, pitamo.

– To znači da smo cijeli naš proces dizajn, 3D modele datoteka i naš program podijelili s drugim timovima, da mogu to pogledati i nešto iz toga naučiti. Nije da smo sve zadržali za sebe, nego smo to dali svima na uvid da budući timovi i učenici mogu to iskoristi u svom dizajnu – objašnjava Ivan P.

– Nemamo što skrivati – dodaje Borut.

– Volimo dijeliti znanje s drugima, volimo mi robotičari razmjenjivati znanje međusobno – ističe Ivan M.

– Inače nema napretka. Mislim, ima ga, ali bi bilo sporije. Ovako se brže napreduje – zaključuje Borut.

Velika zajednica

I zato straha nema sve da Ivan P. ostane bez Ivana M. i Boruta u timu. Bit će mlađi, a ova dvojica »veterana« bit će mentori.

– Koliko god i nemamo financijskih sredstava u usporedbi s drugom zemljama, naša prednost je u tome što smo svi mi jedna velika zajednica. Nijemci tako rade u odvojenim školama, svaka za sebe, ne rade zajedno, a mi radimo zajedno i tu se događa to širenje ideja.

Štogod tko nađe novo, podijeli s drugim timovima i to je naša velika prednost u odnosu na druge. Mi puno brže rastemo, pronalazimo nove ideje, programe, komponente i to se brzo među nama širi – naglašava Ivan P.

Nacionalni izbornik Ivica Kolarić očito je mudro birao članove tima. A Hrvatska i robotika, i umjetna inteligencija, i tehnologija!? Ako ovakvim momcima ne znamo i ne možemo osigurati više od 3.500 eura da se robotikom bave, onda smo uistinu džaba krečili.

– Ma, ne djelujete mi zabrinuto nimalo – velimo momcima.

– Nadamo se da smo ovakvim uspjesima dokazali da se isplati ulagati u nas i hrvatsku robotiku i da ćemo uspjeti naći još sponzora kako bi mogli nastaviti sa svojim radom i ostvarivati vrhunske rezultate – na to će dobri momci.

Evo nas opet na temi robota, na baterijama, voltaži, brzini robota, ma tko bi to sve popamtio. Nešto jesmo, evo recimo da robot ne smije biti viši ni širi od 18 centimetara, ali sve to i nije toliko bitno koliko dobra volja u svjetskih prvaka.

– Stignete li vi živjeti uza sve ovo – pitamo.

– Roboti su naš život – smije se Borut.

A on je i jako dobar badmintonaš, Ivan P. trenira boks, dok je Ivan M. danas više u teretani nego na nogometnim terenima. Smiju se i zato jer su ljudi puni nepovjerenja kad čuju da su pravci u robotici. Teško je svijetu vjerovati da su nadmašili Japance, Kineze i Nijemce. A jesu. I to kako.

– Normalni smo vam mi – veli Borut.

Normalni skroz. Tako to bude sa svjetskim prvacima.

Brojne nagrade

U konkurenciji više od 1.500 sudionika iz 35 zemalja, hrvatski robotičari osvojili su tri prva mjesta, jedno treće mjesto, te brojne pohvale i nagrade za izvrsnost.

Tim ZG 24 Robotics je i u kategoriji Soccer Open osvojio prvo mjesto u ukupnom poretku, prvo mjesto u supertimovima, te Exemplary Team Award, nagradu za uzoran tim i doprinos zajednici. Mentori su bili Ivica Kolarić i Ivana Kolarić.

U kategoriji Rescue Maze ekipa MiNotaur KarlovaCRO osvojila je prvo mjesto u ukupnom poretku. Ekipu čine Maksim Stanković Šprajc i Nikola Baniček, a mentor im je Željko Stanković Šprajc.

U kategoriji Rescue Line Školska knjiga CRO Team u sastavu Marin Rođak i Luka Kolarić osvojila je treće mjesto u supertimovima. Mentor im je Ivan Kolarić.

Zapažene nastupe ostvarili su i Gebruder Weiss CRO Team u kategoriji Rescue Maze, mentori Jelka Hrnjić i Marko Pongrac te ETC autoPrikratki u kategoriji Soccer Lightweight, mentor Ivan Kolarić.