Ili jesi, ili nisi! Ako sjećanje ne vara baš tako je bilo onomad osamdeset i neke kad se odlazilo nakon škole tamo gdje su videoigre koje samo koju kovanicu pitaju prije nego što ti pruže užitak igranja. Užitak kako za koga. Onaj kojem je onomad »suptilni« instruktor vožnje kazao da ima reflekse poput mrtva kljuseta ne pamti da je bio talent za takvu vrstu razbibrige. Ali, Vido je bio talent. A Vido je najbolji prijatelj. Pa se igralo, i on koji obara rekorde i ovaj koji reflekse jedva da ima.

Godina je ova, 2025. Igrice su se premjestile negdje drugdje, na zaslone mobitela ponajviše, ali baš zato i ima smisla pustiti u pogon Muzej povijesti videoigara. Evo ga na vrh Draškovićeve, na tri kata velik i taman takav da s tramvajske stanice što je preko puta ne možeš ne primijetiti velika slova koja vabe – Video Game History Museum.

I bome, stvar je ozbiljne naravi, jer onaj koji je uložio svoje novce u veliki projekt čovjek je koji gaming industriju zna iznutra. Zna jer je u industriji videoigara više od 40 godina. Zna jer je zahvaljujući igricama što ih je osmislio zaradio i lijepe novce. A bome kolekcionar je svega uz videoigre vezanog taman da nam pokaže kako se industrija razvijala od 60-ih do ranih 2000-tih. Damir Šlogar je, u najkraćem, velika svjetska faca industrije videoigara, a opet jedan od rijetkih koji se svojim dostignućima ne hvastaju. Štoviše evo veli da je i sam bio loš igrač videoigara!?

– Ja sam bio grozan, ali ne mogu vjerovati da ste loš igrač bili i vi – velimo Šlogaru.

– Tako je. Danas sam loš jer sam već prestar i nemam reflekse kao nova generacija. Videoigre mogu igrati sam, ali s drugima jako teško – iskreno će Šlogar.

– Ima li onda barem neka igra za »starce« – pitamo ga snuždeni.

– Naravno, nije sve u refleksima. Ima igara u kojima se neke druge vještine traže – utješno će Šlogar.

IGRE NA NOVČIĆ

Uf, dobro je. Nego postav. Sve kreće sa 60-ima. Tada su se igrale igre koje su tražile dobre reflekse u igrača.

Foto Davor Kovačević

– U početku su se arkadne igre igrale na novčić, kovanicu, tako da je već unaprijed bilo isplanirano koliko će se igrač dugo moći igrati. Morala je igra u jednom trenutku postati preteška da bi igrač ubacio novi novčić – priča Šlogar.

Riješimo mi ipak prvo gdje smo uopće i zašto Muzej ove vrste.

– Ideja je bila pokazati baš povijest videoigara, povijest i razvoj. Ovdje je primjerice replika prve igre ikad napravljene, Tennis for Two iz 1958. godine. Replika, jer original i ne postoji, pa je rekreirana prema nacrtima i pričama ljudi koji su je vidjeli. Na jednom osciloskopu tako je prvi put napravljeno nešto što ima veze s igrama danas – priča Šlogar.

Podosta je u muzeju uređaja koje se ne može vidjeti nigdje drugdje.

– Do nekih je jako teško doći poput ovih starih arkadnih mašina, a neki su stvarno jedinstveni, rijetki i imaju stvarnu povijesnu vrijednost – ističe Šlogar.

I tu, praktički odmah na početku, eto najvrjednijeg primjerka u muzeju.

– Computer Space iz 1971. godine je prva komercijalna igra ikad napravljena. Napravili su je dečki koji su godinu dana kasnije osnovali Atari. Vjerojatno će vam većina ljudi na pitanje koju prvu igru znaju spomenuti Pong. E pa ova je napravljena godinu dana prije – kazuje Šlogar.

Tu negdje početkom 70-ih kreće industrija videoigara. Samo, gdje li je Šlogar sve te vrijedne mašine nabavio!?

Foto Davor Kovačević

– Ovaj Computer Space smo nabavili od jednog kolekcionara u Parizu. Inače, povremeno se ovakve igre pojavljuju na aukcijama. Htjeli smo napraviti sve tako da ljudi mogu vidjeti i igrati i tu igru, ali je nažalost tako vrijedan izložak osjetljiv na sve. Zato smo odlučili napraviti repliku – veli Šlogara.

Pa crvena originalna mašina krasnog dizajna u staklu stoji izložena, dok je preko puta nje stopostotna replika žute boje. Dakako, ovakve stvari traže ulaganja.

– Koliko original vrijedi – pitamo Šlogara.

– Na aukcijama je, tad kad smo je nabavili, postizala cijenu od nekih 100.000 dolara – veli Šlogar.

– Koliko onda vrijedi sve izloženo – ne da nam vrag mira.

– Teško je reći, makar morali smo imati nekakvu računicu kada smo pokrenuli firmu. Računali smo da su negdje oko 500, 600 tisuća eura izlošci, a ima i oko 200 izložaka čiju vrijednost jednostavno nismo mogli utvrditi jer nismo mogli naći nijedan povijesni podatak da su i kad su bili prodani – objašnjava Šlogar.

Nego, novčić. Ubaciš ga i igraš se. U početak su igre bile zahtjevne, teške za igranje.

– Morale su biti teške da netko čim češće ubaci 25 centi, ili dinar. Pa ako si bio jako dobar mogao si izdržati i pet minuta, a ako si bio jako loš nekad je znalo trajati taj desetak sekundi – smješka se Šlogar.

Slijedi mašina s igrom koja se čini poznatom. S pravom, jer, kako kaže Šlogar, Space Invaders je jedna od najpoznatijih igra iz tog doba, igra iz 1979. godine koju dosta ljudi smatra jednom od prvih komercijalnih uspjeha. Eto lijepog momenta za digresiju. Lako je, naime, bojati se da se Šlogar posjetitelja neće satima riješiti krenu li se igrati baš sa svakim izloškom. Smješka se on i kaže da su morali limitirati posjet na dva sata, ali ako nema gužve može i duže.

– Ima jako puno igara, njih 40 i nešto je interaktivno – ističe Šlogar.

Foto Davor Kovačević

JASNA BUDUĆNOST

Zanimljiva je njegova biografija. Sve počinje 1980., odnosno 1981. kada je nabavio prvi svoj kućni kompjuter zx81 na kojem počinje pomalo programirati.

– Nakon toga sam dobio MSX i počeo se baš baviti programiranjem. Uspio sam prvih par igara objaviti u nekim časopisima za sitne honorare. Tako je krenulo. Onda sam već znao da će to biti moja budućnost – priča Šlogar.

I nije bio jedini zaljubljenik, premda nije bilo puno onih koji su kretali tim putem. Problem je, kaže, bio taj da je nemoguće bilo doći do neke literature, teško se išta moglo naučiti, a i na fakultetima se učilo programiranje na jezicima koji kod kuće nisu bili od velike koristi.

– Ovisio si sam o sebi. Metoda pokušaja i pogreške – prisjeća se.

U Hrvatskoj je Šlogar do 1999. godine. Izdavao je kompjuterski časopis, na Z3 televiziji uređivao emisiju o videoigrama.

– Krajem 90-ih sam se odlučio ponovo baciti na izradu videoigara, ali u tom trenutku bilo je jako teško raditi videoigre za platforme tipa Nintendo za koji sam kasnije napravio vjerojatno najviše igara. Javiti se iz Hrvatske, novonastale države u Japan u Nintendo i očekivati odgovor bilo je iluzorno. Morao si biti fizički bliže svim tim velikim izdavačima. Pa sam odlučio otići ili u Kanadu, ili u Ameriku – kazuje Šlogar.

U Kanadu je lakše bilo otići. Tamo ga je brzo dobro krenulo, zapošljava se u ozbiljnim i velikim studijima, uči i kreira podosta igara, da bi 2003. pokrenuo svoju firmu Big Blue Bubble.

Foto Davor Kovačević

– I firma je krenula jako dobro i uspješno. Nešto više od 20 godina sam bio u tome da bi je prije tri godine prodao i odlučio se vratiti u Hrvatsku – kaže Šlogar.

Firma Big Blue Bubble, a igra koja je obilježila cijeli jedan period zove se My Singing Monsters. Šlogar joj je autor.

– To nam je bila najuspješnija igra i općenito je jedna od najuspješnijih mobilnih igara svih vremena. Nakon 13 godina još uvijek je na vrhu top lista po prodaji, preko 150 milijuna igrača, od oko 150 do 200 milijuna dolara je generirala… Jako uspješan naslov – kaže Šlogar.

– Pa u čemu je tajna – vrijedilo bi znati.

– U pokušaju i pogrešci – smije se Šlogar.

Njegov je studio izdao sve skupa oko 130 igara.

– A od tih 130 rekao bih da njih gotovo 100 nije vratilo uložen novac. Njih 20-30 je bilo srednje uspješno, od dvije do tri su bile jako uspješne i onda je 2012. došao My Singing Monsters koji je napravio više nego sve ostalo zajedno – iskreno će Šlogar.

– Bome, čini se da tvorci videoigrica moraju imati čelične živce – velimo.

– Pa da. To je, reklo bi se, uspjeh preko noći koji je trajao 20 godina – kaže Šlogar.

Zanimljivo je pri tom i njegovo priznanje da nije često smišljao i puštao na tržište one igre koje bi i sam volio igrati.

– Nažalost to je točno. Jako je teško naći nešto što ćeš ti voljeti, na tom raditi pa da to nađe i široku publiku koja će na jednak način to prihvatiti. Neke od igara koje su meni najdraže nisu imale komercijalni uspjeh, a ja bih rekao da su to najbolje igre koje sam napravio. S tim da mislim da je My Singing Monsters jako, jako dobra igra. Nemojte zaboraviti da je to igra napravljena 2012. i da se od te 2012. do danas konstantno dodaju nove stvari u tu igru. Ta igra stalno raste. A konkurencija koja bi je htjela iskopirati, što je dosta često u ovoj industriji, ne može to napraviti. Jer, ne može uložiti 13 godina razvoja da bi napravili nešto što mi imamo – naglašava Šlogar.

Foto Davor Kovačević

ZIDOVI PUNI PODATAKA

Zapričali se mi. Pokazuje Šlogar igre koje su se 70-ih mogle igrati na kompjuterima, originalne konzole brojnih igara i njihovih legendarnih kreatora. A dosjetio se Šlogar još jednog zanimljivog detalja. Tinejdžerskim sobama ilustrira dekade o kojima izložba priča.

– Ovo je tipična soba jednog tinejdžera iz 1979. u San Franciscu – veli.

U sobi i stari Apple II komp i koješta drugo što otkriva što je u toj dekadi mladost voljela, slušala, koje filmove gledala. Tinejdžerska soba iz Velike Britanije ilustrira 80-e. Tu se već dade prepoznati nekih stvari koje su već i do nas u to doba stigle, poput Commodore 64. Šlogar nam pokazuje igru koja je danas, štono bi se reklo, jedna od bolje čuvanih tajni. Zove se ona Ultima: Escape from Mt. Drash.

– Zna se svega za tri postojeća primjera u cijelom svijetu, tek je 1991. godine pronađena prvi puta makar je 1982. napravljena – priča Šlogar.

Zidovi su puni podataka, spomena različitih izdavača i prikaza njihovih serija igara iz 80-ih. I dakako, na mnogočemu se može čovjek i poigrati. To su i godine kada s kreće i kućnom konzolama. Dva su se velika izdavača profilirala, Nintendo i SEGA. Bilo je takvih rivalstva i kasnije, uvijek bi, kako kaže Šlogar, isplivala dva ili tri velika izdavača. Pitamo Šlogara za koga je on navijao u toj bitci Nintendo v.s. SEGA.

– Moram priznati ni za koga. Ja sam se u to doba još uvijek igrao na kompjuteru. Osamdesete su za mene bile uglavnom kompjuterske igre. Konzole su došle nešto kasnije – kazuje.

Kompjutorske igre su se dale, tad i u nas, i doma napraviti, tržište razmjene je bilo sasvim solidno taman da sve, kako kaže Šlogar, tih 80-ih funkcionira u nas prilično dobro. Šlogar je ozbiljan kolekcionar, premda u kolekcionarstvo i nije ušao tako davno kao u svijet igara.

– Bilo je to početkom dvijetisućitih. Prvo sam se fokusirao na nešto što sam stvarno tražio, htio sakupiti i kompletirati sve iz pojedinih serijala – priča Šlogar.

Bilo je i to doba – priča izložba i o tome – dizajnera čije bi se igre rasprodale čim bi došle na tržište, bez oglašavanja, bez interneta, bez reklame na društvenim mrežama. Tržište videoigara je postojalo, ali se znalo i srušiti, onako kako se primjerice srušilo 1983. u SAD-u.

– Kada je Atari igrama stupio na tržište sve je postalo toliko popularno da su svi išli raditi igre, pa i one koje nisu baš bile sjajne. Tržište se zasitilo igrama koje su bile loše kvalitete i sve je palo. U Europi se tad više igralo na kućnim kompjuterima tako da se nije osjetio taj veliki pad koji se dogodio na američkom tržištu – objašnjava Šlogar.

Nego, tri kata lijepe zgrade usred Zagreba. Priznaje Šlogar da nije bilo lako naći odgovarajući prostor. Godina dana je za to trebala. A koliko su ga shvatili, njega i njegovu namjeru, svi ti gradski oci, državna neka tijela, ministarstva!? Jer, otvara se svega i svatko si uzima za pravo u naslov staviti ono »muzej«.

– Pogledate li sve ovo što je oko vas, vidjet će te da ovo stvarno jest muzej. Sve što imamo unutra je katalogizirano, sve je prava arhivska građa, ima i svoju povijesnu vrijednost, ima referencu zašto je tu gdje je. Nije ni nama bilo baš sjajno vidjeti da ima toliko muzeja, no s druge strane dobro je da ih ima jer ljudi po tome prepoznaju Zagreb. I svi su ti muzeji prilično dobro iskustvo za nekog tko k nama dolazi. Možda i nisu u pravom smislu riječi muzeji, ali je iskustvo posjetitelja uvijek pozitivno – afirmativno će o muzejima Šlogar.

NAJSLIČNIJI – U MADRIDU

Inače, muzeja poput njegovog u Europi i nema. Najsličniji mu je onaj u Madridu. U SAD-u ih je, kaže, puno, ali su drugačije koncipirani, uvijek su to mjesta gdje je u fokusu igra, a ne prezentacija povijesti. I da, Šlogar je u sve uložio isključivo svoj novac, oko dva milijuna eura, sve kako bi, kako kaže, izbjegao potrebu za bilo kakvim kompromisima. Nada se tek da će državu, one koji o tome odlučuju, postav i posjeta »natjerati« da ovaj muzej uoče, priznaju i podupru.

Foto Davor Kovačević

Evo nas lagano i blizu 90-ih. Šlogar pokazuje konzolu iz ‘82. jedinu ikad napravljenu koja je radila isključivo s vektorskom grafikom. I ta je, ako se niže potpisanog pita, predivna onako naoko jednostavna, lišena bilo kakve namjere da osvaja suviškom podražaja. Mattel ju je izdao, komercijalno je ona bila tad neuspješna, ali je zato evo funkcionalna dandanas! Razdoblje 90-ih predstavljeno je sobom kanadskog tinejdžera u kojoj je i poster na zidu i na njemu, dakako, Wayne Gretzky. Godine dvijetisućite vode zato u sobu zagrebačkog nekog ljubitelja ili ljubiteljice videoigrica. Tu se sve čini poznato čak i onom koji se za života najviše od svega izloženog naigrao Tetrisa i one zmijice na starom Nokia mobilnom telefonu. Smješka se Šlogar jer evo velike replike spomenute Nokije i na njoj zmijica, ali tek na izlazu izložbe.

– Tu je praktički na kraju osnovne izložbe jer kada su došli mobilni telefoni sa svojim igrama tu negdje prestaje era koju prikazujemo. Godine 2005., 2006. igre se bitno sele na mobilne telefone. I igre postaju sve više digitalne, digitalne u smislu kako ih dobiješ. Dakle, ne kupuješ više kutiju koja će se držati u ruci – objašnjava Šlogar.

Mic po mic evo nas u sobi koja je zapravo replika jedne arkadne sobe, odnosno sobe koje su bile popularne u SAD-u 80-ih, 90-ih, pa čak i danas. Tu su konzole i tu se igra. Pitamo Šlogara kakve posjetitelje očekuje, mladost ili stariji svijet, one tjerane nostalgijom ili one što ih znatiželja vodi naokolo. Svi su dobrodošli, veli.

– Djeca uglavnom dolaze jer se hoće igrati, roditelji da se sjete nečeg. Taj aspekt nostalgije je jako bitan. Čak i ako nikada nisi bio u igrama nekih ćeš se sjetiti. Ne možeš ne prepoznati Pacmana sve da ga nikada nisi igrao. Sve budi nostalgiju. Ali, da se tu i pročitati i naučiti neke nove detalje koje možda niste znali – ističe Šlogar.

PJEVAJUĆA ČUDOVIŠTA

Sve je to u redu, ali gdje su My Singing Monsters!? Na trećem katu! Tamo je igrica s kojom je Šlogar uspio i da nije bilo nje, ni muzeja ne bi bilo. Na tom trećem katu je inače i dio onoga što u postav nije stalo. Tih 850 metara četvornih prostora bilo je malo. Izloženo je tek 10 posto onog što Šlogar posjeduje, a opet, veli, nije to ni loše jer to omogućava da svakih mjesec dana muzej dobije nove izloške.

Foto Davor Kovačević

– Što je vama supruga rekla na ovaj vaš kolekcionarski žar – pitamo.

– Bila je sretna jer sam se riješio svega toga iz kuće – smije se Šlogar.

A je li on zadovoljan obavljenim poslom?

– Jesam. Jako sam zadovoljan postavom, izgledom, prvim reakcijama. Nema ni jedne negativne reakcije – govori Šlogar.

U taj čas na ekranu su se pojavili Monsteri, likovi iz igre koja je licencirana i za TV show, kojoj se figurice prodaju.

– Igra je prije svega potpuno nenasilna da je mogu igrati roditelji i djeca. Tema je glazbena, pri čemu je važno reći da je do ove igre bilo apsolutno nemoguće napraviti financijski uspjeh u igrama s originalnom glazbom. Igrač male Monstere stavlja po otoku i svaki svira jedan instrument ili nešto pjeva, i ako ih zoveš, kreiraju cijelu melodiju koja na kraju postaje izuzetno kompleksna – priča Šlogar.

Ma, nema te priče koja može to bogatstvo za sva čula posve dočarati. Ima zato novinar koji je čim je izašao iz muzeja instalirao aplikaciju sa Šlogarovim čudovištima. Reklo bi se, nikada nije kasno pa ni za onog s refleksima mrtvog konja.

GAMING INDUSTRIJA U OGROMNOJ KRIZI

Pitali smo Šlogara i što mu se čini o gaming industriji danas. Veli on kako je industrija općenito u katastrofalnom stanju.

– Ovo je najveća kriza u kojoj je gaming industrija bila u zadnjih 50 godina. Najveća kriza za ljude u gaming industriji jer jedan posto igara radi 90 posto zarade i to sve igre koje su davno prije izašle. Izaći danas s nekom novom uspješnom igrom je puno teže nego prije pet godina, a studiji smanjuju broj ljudi. Ali, stvari će definitivno ići samo na bolje jer mislim da smo dotaknuli dno – analizira Šlogar.

Za gaming industriju u Hrvatskoj kazat će on da je prilično dobra.

Foto Davor Kovačević

– Ima jako uspješnih studija i igara, otvaraju se novi studiji i dolaze veliki. Mislim da je situacija jako dobra – veli Šlogar.

IGRICA O IZBORIMA

Dok pričamo sa Šlogarom, stalno nam je na pameti i hrvatska birokracija. Nije neki užitak s njom se sudariti, a ovoliki projekt neminovno je tražio »sudaranje«. Smije se Šlogar, kaže slučajno su se vratili u Hrvatsku iz Kanade. Mislili su prvo poći u Francusku, ali nisu našli odgovarajuću kuću. Pa su se vratili u Kanadu da osmisle novi plan. Pa su odlučili poći u Hrvatsku na godinu dana i tu su već dvije i pol godine. Našao se Šlogar sa starim prijateljima s kojima je onomad radio TV emisiju za Z3 televiziju. I…

– Nijednom nisam pročitao novine otkada sam došao – kaže.

– Nemojte nam to ni spominjati – velimo mu.

– Pokušavam izbjegavati dnevnu politiku koja je psihički pritisak za većinu ljudi ovdje – na to će Šlogar.

Možda, međutim, ne bi bilo ludo napraviti neku igricu o izborima!?

– To je apsolutno dobra tema. Postoje neke nišne stvari koje funkcioniraju. To je i moj savjet drugim studijama: nađite nešto što nitko nema i naći će se ljudi koji će to igrati! – savjetuje Šlogar.