Specijalistica neuropsihijatrije Vida Demarin: 'Mozak mora stalno biti u treningu. To je organ koji se može promijeniti'

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o prevenciji i životnom stilu važnim za očuvanje zdravlja

Na nedavno održanom međunarodnom neuropsihijatrijskom kongresu Mind&Brain – Pula 2024., između ostalih predavača svojim se predavanjem predstavila i akademkinja Vida Demarin, specijalistica neuropsihijatrije te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Ovaj kongres organizira Međunarodni institut za zdravlje mozga s partnerskim udrugama, a u suorganizaciji s Razredom za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Kao i inače kongres se održao u hotelu Park Plaza Histria, a u kontinuitetu se u Puli održava još od davne 1961. godine, kada je započeo kao Pula simpozij te se od tada razvio u jedan od najstarijih medicinskih kongresa u svijetu.

Kongres je interdisciplinaran, a osim neurologa tu su i psihijatri, psiholozi, fizijatri, tzv. suradne struke koje zajedno nastoje donijeti što više novih spoznaja, s naglaskom na prevenciju i životni stil s kojim ozbiljno možemo i sami doprinijeti odgodi ili potpunom izostanku bolesti.

Akademkinja Vida Demarin na kongresu u Puli, Foto: J. MILOVIĆ

Mehanizam neuroplastičnosti

Teme svake godine donose neke novine, a kako sve ono što se događa u organizmu kreće upravo iz mozga, odnosno njegovih odnosa s drugim dijelovima organizma, takvih tema ne nedostaje. Područje je to koje je vrlo intrigantno i u kojem nemamo kompletnu sliku, pojasnila nam je Vida Demarin.

– Prevencija i životni stil su iznimno važni u očuvanju zdravlja mozga i u tome da se neke bolesti niti ne dogode. O tome se jako puno istražuje i govori kroz mehanizam neuroplastičnosti.

To je ugrađeni, urođeni mehanizam koji ukazuje da mozak nije statički organ koji se ne može mijenjati, već se pod utjecajem određenih stimulusa može promijeniti, oporaviti te ponovo zadobiti neke funkcije koje je možda izgubio zbog traume ili zbog neke bolesti.

Taj mehanizam možemo potaknuti određenim stimulusima, a to su neke motorne vježbe, ali i različite aktivnosti; glazba, gledanje slika, rješavanje nekih zadataka.

Pokazalo se i da tehnike relaksacije, mindfulness meditacije, kognitivno-bihevioralna terapija, sve to doprinosi da se mozak oporavi na način da uđe u stanje dubokog mira gdje se poboljšava percepcija, smanjuje napetost i stres.

O svemu tome pokazujemo rezultate znanstvenih istraživanja na ovom kongresu, rekla nam je Demarin.

Ove godine se osamljenost nametnula kao tema, kao novi entitet, što je jako važno, jer iako ne govorimo o osamljenosti kao o bolesti, ona se pojavljuje kod jako puno ljudi.

– Pretpostavljamo da se pojavila kao rezultat ovih »zatvaranja« i online rada. Ljudi se osjećaju jako osamljeni, pogotovo stariji koji su izgubili svoju aktivnu ulogu u društvu, a to doprinosi lošem mentalnom sklopu, lošem raspoloženju, depresiji i sve je skupa zabrinjavajuće, jer je više nego očit trend porasta ovog entiteta, upozorila je Demarin.

Važno je informirati ljude

Suvremen čovjek danas ima puno mogućnosti, smatra doktorica Demarin, a sve ovisi kako će se sam pozicionirati naspram informacija kojima je okružen i koje ga bombardiraju, ali mu mogu i poprilično koristiti.

– Upravo su i ovakvi kongresi važni, kako bismo diskutirali o novim spoznajama, pa da kolege to prenose u svoje sredine. I mediji su nam jako važni, jer upravo putem vas informacija dolazi do svih ljudi.

Jedna je stvar kada liječnik razgovara s pacijentom »jedan na jedan«, ali ako se o tome javno govori, puno veći je domet samih informacija.

Nema bolje prevencije nego da informacija stigne do svakoga te da njome spriječimo potencijalni problem i razvoj bolesti, zaključuje Demarin.

»Čišćenje« tijekom sna

Međutim, mišljenja je da u svemu tome mi igramo značajnu ulogu.

– To se apsolutno može izbjeći, jer ne moramo biti osamljeni. Mi smo socijalna i društvena bića. Ljudski način razmišljanja, poimanja i djelovanja jest da bude u zajednici, a ako se to ne događa, čovjek pati. To je kao s mišićem, koji je atrofirao. Kad mozak nije u stalnoj aktivnosti, događa mu se isto.

Mozak mora biti u »treningu«, a na tom tragu na ovom kongresu imam plenarno predavanje o upotrebi neuroplastičnosti, o održavanju oštrine uma.

Jako je puno istraživanja o tome objavljeno u znanstvenim časopisima, a na temelju njih možemo zaključiti koliko je bitno ono što sam već i spomenula, ti razni stimulusi: tjelesno vježbanje, prehrana je jako važna, kao i san.

Primjerice, za vrijeme sna mozak ne odmara, nego se on »čisti« od svega onog što se nakupilo tijekom dana, preko glimfatičkog sustava (op. a. sustav koji filtrira moždanu tekućinu koja prolazi kroz mozak i uklanja otpad iz intersticijske tekućine), glija (op. a. naziv za tzv. potporne stanice živčanoga tkiva: neživčane stanice i njihove nastavke, u središnjem i perifernom dijelu živčanoga sustava, tj. stanice koje ne obavljaju funkcije prijama i prijenosa signala) i limfa izlučuju preko venske cirkulacije sve što se nakupilo i ne valja.

U skladu s cirkadijskim ritmom, u određeno doba noći, počinju se izlučivati hormoni koji pospješuju ulazak u san, a to je melatonin i hormon rasta, kao i različiti drugi hormoni.

Ukoliko odemo prekasno spavati, što se često događa, jer ljudi sad dolaze kasno s posla, pa dok večeraju, gledaju televiziju i ne idu spavati s dolaskom mraka, kao što je to bilo u vremenu prije dolaska struje, tada se taj cirkadijski ritam poremeti.

Ljudi onda imaju poteškoća upravo stoga što taj san više nije ni dovoljno dug ni dovoljno dubok, pojašnjava Demarin koja drži da je to svakako jedan od važnih elemenata o kojima se mora voditi računa.

Ono što zvuči ohrabrujuće, a što naša sugovornica želi apostrofirati, jest činjenica da mi svojom aktivnošću i navikama možemo usporiti starenje mozga.

– To upravo i dokazujemo, recimo meditacijom.

Poznata autorica Sara Lazar, doktorica znanosti na Harvardu, godinama istražuje važnost meditacije i njenog utjecaja na starenje mozga, a kroz njene rezultate jasno vidimo dobrobiti na ljudima koji redovito meditiraju i time se čiste od stresa, jer kroničan stres je najveći problem koji i dovodi do bolesti, veli doktorica.

Potvrđuje kako je to jedan od načina kanaliziranja misli koje nas opterećuju.

– To je jedan od načina, ali ima ih još. Jedan je zen budista napisao kako je način da nešto riješimo izvan sebe, prvenstveno unutar sebe, gdje se pronalaze odgovori.

Defacto, ti ljudi koji redovito meditiraju posvetili su se mentalnoj higijeni i na taj su način našli odgovore kako da se nose sa stresom. Oni žive dulje i kvalitetnije, a nemaju ni kroničnih bolesti. Stoga je to topla preporuka svima, napominje Demarin.

Foto: JOSIP REGOVIC/PIXSELL

Tematika memorije

Naime, stres ne možemo izbjeći i zato moramo naći načina kako sebe osnažiti i naučiti se nositi s njim, smatra. Demarin potvrđuje da se pokazalo da neuroplastičnost, mehanizam koji nam omogućuje da mozak držimo u aktivnom i zdravom stanju te da ga oporavljamo kad god to treba i kad god možemo, omogućuju upravo naše misli.

– To je epigenetika (op. a. označava sve ono što utječe na mijenjanje, izražavanje i očitovanje gena, a ne dolazi od promjena u samom genetičkom kodu) o kojoj se jako puno istražuje i govori.

Naime, mi se rađamo s genetskom kartom – DNA, RNA, sve je to nasljedni dio, međutim, okolina, pa i naš odnos s njom, odnos drugih prema nama, ono što mi radimo sami sa sobom, to je epigenetika. Tu se vidjelo da su te naše misli, naš način razmišljanja te ljubav, kao jedan silno važan i poticajan elemenat, sve ono što nas čini.

Opisan je jedan eksperiment, koji je napravio profesor Diamond sa štakorima. Naime, imao je štakore u dva odvojena kaveza. Jedni su dobivali vodu i hranu, a sa štakorima u drugom kavezu, osim hrane i vode, profesor je razgovarao, puštao im je glazbu i gladio ih te su upravo ti potonji, s kojima je bio u tom »tijesnom kontaktu« živjeli 50 posto dulje vremena od ovih prvih.

Nisu imali bolesti, a to je i vrlo dobar primjer koliko mi sami možemo jako puno. To je ono što je zadaća nas, stručnjaka: da to prenesemo sa znanstvene razine na publiku, na naše sugrađane, kako bi oni to mogli primijeniti na vlastitim životima, opisuje akademkinja.

Nekako, sasvim logično, nameće se i tematika memorije. Koliki su benefiti i koliki je direktan utjecaj svih tih poželjnih aktivnosti za pamćenje, a doktorica bezrezervno stavlja direktnu poveznicu.

– Opet ću ponoviti važnost sna i »čišćenja« mozga, a odmoran mozak može i više pamtiti. Za vrijeme spavanja se sve ono što smo tijekom dana smjestili u centar za kratkotrajnu memoriju, premješta se u centar za dugotrajnu memoriju, u frontalnom režnju. Ako nema dovoljno sati tog sna, onda se to jednostavno ne dogodi, pa se mnoge stvari zaborave.

Ljudi tad pomisle da su prestali pamtiti. To je jedan od otežavajućih elemenata, a tu je i opterećenost s nizom informacija, pa multitasking, ali i puno obaveza koje čovjek treba obaviti u prekratkom vremenu; sve to utječe na pamćenje.

Još jednom želim naglasiti da je za održivo zdravlje mozga potrebna redovita tjelesna aktivnost, a mi stalno preporučujemo ples kao sjajnu aktivnost. Ples je jedna kompleksna aktivnost u kojoj, osim što se krećete, pokreti su u ritmu glazbe, prepoznajete ritam i melodiju, pleše se i u paru, gledate ljude oko sebe; sve je to jedna fenomenalna i korisna aktivnost.

Za vrijeme obavljanja te aktivnosti povećava se izlučivanje jednog neurotrofina, koji je bjelančevinasti i koji nastaje u našim stanicama hipokampusa i mitohondrijima te nam on pomaže u pamćenju i raspoloženju.

Ako ne proizvedemo dovoljno tog BDNF-a (op. a. specifičan izlučni protein koji ima veliku ulogu u preživljavanju, rastu i diferencijaciji živčanih stanica u središnjem i perifernom živčanom sustavu) onda imamo te probleme. Tjelesnom aktivnošću, spavanjem, prehranom i svime onime što sam spomenula, možemo stvarno tome doskočiti, zaključuje Demarin.

Suvremena svjetska zbivanja iz područja znanosti, neurologije i psihijatrije

Ovakvi kongresi doista doprinose da se razmjene saznanja i otkrića, a budući da je riječ o stručnom kongresu, okupiti ih na jednom mjestu, bila je velika čast za naš grad.

– Nije lako organizirati ovakav kongres koji prati suvremena svjetska zbivanja iz područja znanosti, neurologije i psihijatrije. Druge se sredine ne mogu pohvaliti tako nečim.

Čini mi se kao da nismo ni svjesni što imamo u gradu. Ako gledamo iz lokalne perspektive, iz perspektive OB-a Pula, najviše kroz onaj dio neurološkog i psihijatrijskog odjela, povezujemo se s ostalim kolegama na jednom znanstvenom i stručnom nivou, putem suradnje, a nekad je dovoljno i putem susreta uživo, rekao nam je uoči početka kongresa voditelj Odjela za psihijatriju Opće bolnice Pula Ivica Šain. U znanosti se napreci ostvaruju korak po korak, naglašava on, a rijetko se kad na ovakvim kongresima obznanjuju neka epohalna otkrića.

– Ono što je bitno jest da smo kroz sve ove godine imali puno eminentnih stručnjaka i znanstvenika svjetskog nivoa, koji su bili u gradu, tako da je sama njihova nazočnost ovdje velika stvar za nas, istaknuo je Šain.