Američki alt saksofonist indijskog porijekla Rudresh Mahanthappa sa svojim će kvartetom 10. studenoga nastupiti u Zagrebačkom kazalištu mladih, posljednje večeri 9. Vip Zagreb Jazz Festivala. U razgovoru što smo ga vodili 4. svibnja ove godine u Rovinju, dan nakon što je nastupio na Avantgarde Jazz festivalu, Mahanthappa je govorio o svom pogledu na glazbu i stvaralaštvu koje kritičari i publika iznimno cijene, što se vidi i u godišnjim glasovanjima Međunarodne udruge jazz novinara i kritičara uglednog časopisa »DownBeat« u kojim je bio proglašavan najboljim alt saksofonistom.

   Vaša je glazba uvijek ispunjena pozitivnom energijom? Kako to postižete?

   – To je uvijek moja nakana. Ne želim stvarati glazbu samo za jazz glazbenike ili zaljubljenike u jazz. Nastojim osvojiti srca što je moguće više ljudi. Nažalost, zbog svoje dobi nisam mogao prisustvovati koncetima Charliea Parkera ili Johna Coltranea, ali imam starije prijatelje koji jesu. Oni pričaju da je odlazak na njihove koncerte bio kao danas odlazak na rock koncerte. Na njihove nastupe nije dolazila elitna, visokoobrazovana publika. Naravno, bilo je i takve publike, ali, ipak, bila je to glazba za široku publiku.

   Želim da moja glazba među slušateljima odjekne na isti način. Sva glazba koja mi se sviđa zrači pozitivnom energijom.

   Energija i tajanstvenost

  – Naravno. To je drukčija situacija. Nastupati pred publikom i snimati ploču dvije su različite stvari. Kad snimate album to je poput pisanja knjige; stvarate nešto što će za vječnost ostati zabilježeno u toj fiksiranoj poziciji, ali kad svirate pred publikom to je poput razgovora što ga sad vodimo; ne znam što ćeš me pitati, a ti ne znaš kako ću ja razumijeti tvoje pitanje, ali nekako zajedno stvaramo nešto što je vrijedno i zanimljivo.

   Koji od jazz glazbenika, koje ste slušali uživo, ispoljava takvu vrstu energije?

   – Prvi veliki koncert koji sam slušao, i koji je promijenio moj život, bio je nastup Grovera Washingtona mlađeg. On me nadahnjivao otkako sam počeo svirati. Naime, kad sam počeo svirati saksofon, u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, nisam slušao Coltranea i Parkera nego jazz-rock, fusion i instrumentalni R&B. Sastavi kao što su Weather Report, Mahavishnu Orchestra i Return to Forever zračili su nevjerojatnom energijom. To je još uvijek iznimno značajna glazba. Mnogo toga što se danas svira ne bi postojalo da u prethodnom razdoblju nisu djelovali Mahavishnu Orchestra i Weather Report.

   Danas je ta vrsta glazbe visoko komercijalizirana, primjerice smooth jazz i slični stilovi, ali tada je ona bila poput soula. Bila je to važna grana crnačke glazbe. Bila je jednako važna kao glazba koju su izvodili Earth, Wind & Fire i slične grupe. Kad sam imao dvanaest ili trinaest godina slušao sam Grovera na stadionskom koncertu. Bio je to nevjerojatan nastup. On je uvijek isijavao veliku energiju. Nekoliko sam puta bio na koncertima Michaela Breckera čija je glazba također prštala nevjerojatnom energijom.

   Jesu li oni bili vaši najvažniji uzori?

Indijska glazba u okružju jazza

Kako je M-Base pokret, kojeg je Coleman bio istaknuti sudionik, utjecao na vaše stvaralaštvo?

   – Radi se o moćnoj glazbi. Glazbenici iz tog miljea predano su se trudili pomicati granice glazbe, gurati naprijed. To je i moja namjera. Moj prvi učitelj glazbe ohrabrivao me u tome da ne oponašam, da ne zastajem u sadašnjosti nego da se uvijek nastojim nadahnjivati svime oko sebe, ali i poviješću, da stvaram nešto osobno. Steve je kroz svoju glazbu iznosio zamisli koje nikad prije nisam čuo. Način na koji se nadahnjivao zapadnoafričkom glazbom kod mene je osvijestio potrebu za uključivanjem indijske glazbe u moje stvaralaštvo. Njegova je zamisao bila da taj glazbeni koncept iskoristi za stvaranju glazbe bliske zapadnjačkoj glazbenoj estetici. Sviranje senegalskih bubnjara izvukao je iz njihovog glazbenog okružja i stvorio nešto posve novo.

   Zašto, poput Colemana, u svojim sastavima često imate gitariste?

 – Većina glazbe koju sam pisao u nekoliko posljednjih godina zahtijeva fleksibilnost koju pružaju žičana glazbala. Ona mogu istkati sve te ukrase i donijeti melodije. Zadanost zvuka koji možemo dobiti iz glasovira ne zadovoljavaju sve zahtjeve glazbe koju pišem.

   Što vam je važno u pisanju tih skladbi, kao i u improvizacijama, jer to je snažno povezano u vašoj glazbi?

   – Nastojim biti iskren prema sebi u smislu da izrazim ono što osjećam u trenutku. U tome je smisao. Svaki od mojih albuma zasnovan je na nekom ishodišnom konceptu. Abum »Codebook« zasniva se na matematici, teoriji brojeva i kriptografiji. Stvarajući glazbu za CD »Samdhi« razmišljao sam o određenim elementima južnoindijske glazbe, ali uz uporabu elektroničkih glazbala. Posljednji album, »Gamak«, nadahnut je univerzalnošću ukrašavanja melodija.

Znanost i umjetnost

Što najviše pridonosi vašem glazbenom razvoju?

   – Način na koji sagledavam samosvojnost, kao i promišljanje moje indijsko-američke pripadnosti. Na svaki prethodni projekt gledam kao na odskočnu dasku za sljedeći. Sve što naučim stvarajući neko djelo, još će jače izaći na vidjelo prigodom rada na novom. Kroz to se razvijam, sazrijevam kao osoba. Sad kad imam dijete razmišljam o tome kako će ono gledati na naš svijet kad navrši osamnaest ili dvadeset godina. Razmišljam o globalnom pogledu na to što to znači biti ljudsko biće u 2013. godini, sa socijalnog, političkog ili tehnološkog stanovišta, te kako to utječe na glazbu.

   Kako vam to što ste aktivni u raznim stilovima, od sviranja u big bandu, preko dixielanda do suvremenijih pristupa, kao i sviranje standarda, pomaže u razvijanju vašeg glazbenog izričaja?

Intelekt i duša

Kako vaše bavljenje problemima s područja matematike utječe na vaše stvaralaštvo?

   – Većina glazbe koja se meni sviđa, ali i mnogo dobre glazbe u povijesti, bez obzira na žanr, sazdano je od pedeset posto intelekta i pedeset posto duše. U svoj sjajnoj glazbi, bila to Coltraneova ili Birdova ili Bachova, ti su elementi uvijek ravnopravno zastupljeni. Uvijek su prisutni intelekt i emocije. To je uvijek bio moj cilj. Nije li tako i u znanosti?

   Najbolji znanstvenici svoje radove zasnivaju na najmanje pedeset posto emocija. To mogu tvrditi jer u mojoj obitelji ima genijalnih znanstvenika koji stvaraju na taj način. Einstein je tako radio, ali i Bohr, Feynman, Pascal, Descartes… Mnogo je emocionalnog pristupa ugrađeno u njihova znanstvena postignuća. Nije tako samo u glazbi, već i u vizualnoj umjetnosti, slikarstvu, kiparstvu, arhiteturi.

   Razmišljam poput arhitekta. Da, mi improviziramo, ali se ipak držimo struktura, a te su strukture utemeljene pomoću intelektualnih, znanstvenih dosega, matematike. Glazbeni filozof Boethius je rekao: »Glazba je ljepota brojeva koje možemo čuti«. Ne osjećam da postoje granice između znanosti i umjetnosti. Sve je to čvrsto povezano.