Foto M. GRACIN
Imamo paradoks da su gradnja nebodera, masovno stanovanje, proizvodnja, reprodukcija, svi ti elementi kapitalizma, prisutniji bili u socijalizmu nego sada kada prazninu nadomještaju flora i fauna, što nije nužno loše
RIJEKA – Rad Vladimira Perića Talenta »Neboder za ptice« postavljen je na Pećinama, u okviru EPK programa Doba moći, na tromeđi prazne ljušture nebodera Tower centra, Vulkanova nebodera i dimnjaka Vulkanova naselja, čime se, objasnila je kustosica MMSU-a Nataša Šuković, stvorila tenzija koja nas prisiljava da se prisjetimo kako je bilo nekad kada su ljudi dolazili u grad i useljavali u nebodere koji su se gradili, a kako je danas kada iz grada odlaze.
Sam Perić međutim tumači da je njegov rad ironični prikaz zahtjeva ekonomičnosti koji smo postavili pred ptice jer i sami tako živimo.
Dok Perić, da se iščitati iz njegove izjave, govori o kapitalističkom društvu koje je sve podredilo ekonomskim mjerilima i kriterijima, odnosno ekonomičnosti, Šuković uočava da taj ekonomični način stanovanja, kroz gradnju nebodera kojima je cilj bio udomiti što više ljudi, zapravo pripada prošlosti: naša je nostalgija usmjerena prema vremenu u kojem se više i radilo i gradilo.
Ljudi kao ptice
Ljudi su se tada, kako je to opisala pjesma Parafa »Grad« iz 1980., »potrpali u buseve, u raspjevane tvornice«, a gradove smo, kaže također pjesma, »podigli da imamo građane i radnike.« Danas – imamo nebodere za ptice.
I tu se zapravo Perićeva instalacija, precizno a opet nekako nehajno, ukomponirala u riječki postindustrijski pejzaž, na način na koji umjetnik to možda i nije namjeravao budući da je isti rad već jednom napravio u sasvim drugom okruženju gdje je on vjerojatno posve drukčije funkcionirao.
Neboderi se danas, u klasičnom smislu, u Rijeci više ne grade.
Vjerojatno su teški za projektirati i za izvesti – ne smije se štedjeti ni na čemu. Imperativ ekonomičnosti stoga ipak probija na najgorim mogućim mjestima. Zato niču novogradnje, a i one su u samoj Rijeci rijetke. Vrijeme je potrošača, ne proizvođača, a ljudi, kao ptice, migriraju, »lete« u bolji život. A kada se iseljava čovjek, priroda preuzima prostore.
Na sličnu temu uskoro će, krajem ovog mjeseca, svoj rad, izložbu, intervenciju u prostoru, izložiti i riječki umjetnik Igor Eškinja (»Sanjaju li biljke bolju budućnost?«, Dopolavoro).
Nakon otvorenja izložbi »S kolekcijom« te »Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas«, a koje su do sada predstavljene u sklopu programa Europske prijestolnice kulture, za ovaj mjesec najavljeno je otvaranje još triju zanimljivih izložbi u okviru programskog pravca Dopolavoro, i to izložba »Crvena škola«, proslavljene hrvatske spisateljice Dubravke Ugrešić (26. ožujka do 16. travnja, Galerija Filodrammatica), izložba »3. smjena« Milijane Babić i Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci (26. ožujka do 16. travnja, Galerija Kortil), te umjetnička intervencija »Sanjaju li biljke sutrašnjicu?« riječkog vizualnog umjetnika Igora Eškinje (27. ožujka do 17. svibnja, Ivex – DeltaLab 001). Dopolavoro je programski pravac EPK-a koji se bavi radom i slobodnim vremenom, te metamorfozama rada koje iz promjena u društvu slijede, ali ih i stvaraju.
Eškinja se bavi povratkom flore u zapuštene i devastirane tvorničke prostore koje preuzima korov, no optimističan je, jer i to je, rekao nam je svojevremeno, novi život.
S Perićem Talentom i njegovom instalacijom pratit ćemo pak hoće li se useliti ptice, vrapčarke, kojih, kažu, u gradovima više i nema, međutim navodno se, upoznala nas je opet Šuković, na dotično mjesto vraćaju jer je lokacija pošumljena, a iz zemlje je izvučeno olovo. Čovjek je izbrisao svoje tragove i ustupa mjesto pticama, pčelama, košutama…
Tako imamo paradoks da su gradnja nebodera, masovno stanovanje, proizvodnja, reprodukcija, svi ti elementi kapitalizma, prisutniji bili u socijalizmu nego sada kada prazninu nadomještaju flora i fauna, što nije nužno loše, ali je element urbanosti, ako ne smanjen, a onda promijenjen.
Riječki urbanitet
Nije to naravno samo riječka priča; Rijeka je samo jedna od kockica posttranzicijskog, postindustrijskog mozaika. No unatoč svemu, taj je riječki urbanitet toliko žilav…
Traži novu formu života, suživota. Ponekad se pitam sele li ptice još uvijek na jug.
Ne zbog toga što je globalno toplije, pa im ni po zimi nije hladno kako im je nekad bilo, nego jer mi se čini kao da je i to neki davni mit iz socijalističkih početnica (koje su, inače, tema još jedne izložbe koja se ovaj mjesec otvara, izložbe Dubravke Ugrešić pod naslovom »Crvena škola«).
Zamišljala bih tada neki daleki topli i prijateljski jug na koji bi u svojim pravilnim formacijama letjele, da bi se nakon šest mjeseci vratile baš pod moj prigradski krov. Sve je bilo pravilno i predvidljivo, sve se sigurno ponavljalo. Sretni i sigurni Jug je nestao, hladni Sjever sada je ta daleka obećana zemlja, a ovdje je trenutno, onako, ni toplo ni hladno, pa ljudi snuju, a ptice stanuju.
