RIJEKA Riječka premijera filma »Sieranevada«, rumunjskog redatelja Cristija Puiua, inače jednog od začetnika novog rumunjskog vala, protekla je bez najavljenog autora, koji je zbog hitnih obaveza morao natrag u Rumunjsku. No film je prikazan, a projekciji su prisustvovale i Zdenka Gold, kao predstavnica hrvatskog koproducenta filma, te glumica Petra Kurtela, koja se u filmu pojavljuje u manjoj ulozi.

Film se estetikom kadra i idejom (filmskog) vremena nastavlja na koncepciju koja je opravdano i dovela do kritičko-teorijskog signiranja renesanse rumunjskog filma. Dakle kamera je organska, a vremena ima koliko god treba.

Napućivanje mizanscene

Ne radi se tu, naravno, o trajanju filma koji, spomenimo, gotovo dotiče tri sata, nego o konceptu koji filmsko vrijeme računa kao važan prostor za gledateljsku kontemplaciju.

No ono što Puiu radi u »Sieranevadi« – inače komornoj obiteljskoj drami koja se gotovo sva događa u stanu uoči obiteljskog ručka u čast nedavno preminulog oca obitelji – voajersko je navirivanje u živote njegovih protagonista te napućivanje mizanscene do puknuća. Tako se ponekad gotovo gubi granica između prvog, drugog i trećeg plana, jer prvi ponekad lošije vidimo od trećeg, ali ga nešto malo bolje čujemo. Takvu simultanost prijevod ne može pratiti pa je gledatelj osuđen na prijevod uskraćen za neke elemente transponiranja obiteljskog suživota na film.

No i u onom što se vidi, odnosno pročita, ima maestralnih ocrtavanja karaktera. Obitelj je najfascinatnija jedinica organizacije društva, i Puiu joj prilazi ne zaboravljajući da je jedna od bitnih odlika društvene organizacije uspostavljanje hijerahijskih obrazaca. Ono na čemu Puiu pritom inzistira odjeljivanje je intima njegovih protagonista od alternacija pozicija moći. Pa će tako relativno glavni junak Lary prema supruzi u početku biti maksimalno blag, pokušavajući amortizirati njenu nervozu, dok će se na majku obrecnuti naoko ničim izazvan, koja će pak prema njemu pokazivati znakove submisivnosti, dok će si u istoj sceni njegovu sestru, a svoju kći, verbalno podlagati.

Kriške života

Priča je tu najmanje važna, odnosno nemogućnost da se obitelj konačno okupi oko stola tek je okvir za kompleksno istraživanje karaktera koji u dijalozima otkrivaju ne samo vlastita intimna puknuća, nego i društvene neuralgične točke.

Pa će tako ljubitelj teorija urote isprovocirati ozbiljne rasprave o globalnim kretanjima promotrenima iz rumunjske fokalne točke, a gospođa u godinama naznačiti generacijski jaz između starih pobornika komunizma koji bi sve svećenike poslali u zatvore i mlađih demokrata punih usta pravde, slobode i ljudskih prava. No stara komunistica potpuno će se ulizički postaviti prema svećeniku koji je došao blagosloviti kuću i čije kašnjenje je jedan od razloga nemogućnosti objedovanja, dok će mlada demokratica obilato koristiti svoju nadmoć u odnosu spram nižih pripadnika obiteljskog hranidbenog lanca, onih nad kojima ostvaruje dominaciju.

Takvih je »bombona« film prepun, no nakon tri sata ove rumunjske »kriške života«, gledatelju bi se ipak htjelo možda malo više koherentnosti, signala koji bi otvarali nove slojeve promišljanja. Pa čak i Raymond Carver, u sasvim drugom mediju doduše, u svojim je spisateljskim »kriškama života« nudio takve signale, ne ostajući na pukim konstatacijama života. No opet, Carver je bio Amerikanac.