Kanadski film »Prank« (Neslana šala) primjer je kako se s malo novaca, uz dobru ideju i požrtvovnost cijele ekipe, može napraviti dobar film koji zasluži i poziv na veliki festival poput venecijanske Mostre, a sigurno je zavrijedio i distribuciju u Hrvatskoj. To je debitantski dugometražni film redatelja i snimatelja Vincenta Birona, koji iza sebe ima četiri zapažena i nagrađivana kratkometražna filma. »Prank« je film o tinejdžerima, ljubavi i prijateljstvu, željom da se bude prihvaćen, odrastanju koje je često naporno, no također i zabavno.

Vaš film je naizgled vrlo otkačen i jednostavan, no između redova nalazi se suptilnija i složenija priča o mladim ljudima. Kako ste radili na scenariju?

– Malo mi je teško odgovoriti na to pitanje, jer mnogo toga napravili smo instinktivno. Htjeli smo napraviti nešto u brzom tempu i luckasto, jer tinejdžerskih filmova je već mnogo snimljeno, a mi smo htjeli napraviti nešto drugačije. Na ovom filmu sam prvi put radio zajedno s drugim scenaristima (Alexandre Auger, Eric K. Boulianne, Marc-Antoine Riouxai) i shvatio sam da je to bio veliki plus, jer filmska priča je na taj način postala bogatija. No za mene je također uvijek vrlo bitno, a to se može vidjeti i u mojim kratkim filmovima, da iako je glavna priča jednostavna, ja gradim sporedne priče u pozadini, na način da kostimi, kadriranje, scenografija, glazba i naravno glumci pričaju jednu drugu priču pored one koja je napisana u scenariju. Pretpostavljam da je to jednostavno moj stil.

Bilo gdje i nigdje

I Vaši glumci su izvanredni, je li bilo teško pronaći mlade ljude koji mogu glumiti…

– To je bio mali problem. Rad na filmu odvijao se vrlo brzo. Scenarij smo napisali za dva mjeseca, bio je vrlo precizan, 80 konciznih stranica i sve što je napisano je snimljeno, bez ikakvih improvizacija na setu, a želio sam početi snimanje čim smo završili s pisanjem. Za glavni lik, Stefija, odmah sam znao da želim Étiena Galloya, koji je već glumio u nekoliko filmova i bio je idealan za ulogu.

Za ostalo troje glumaca nisam točno znao što hoću, pa sam napravio audiciju i pokušao pronaći tinejdžere koji će donijeti specifičnu crtu i time pridonijeti mojoj priči. Ovi koje sam na kraju odabrao stvarno su me osvojili svojim ponašanjem i izgledom. 

Ja volim malo čudna lica, možda to zvuči malo zločesto, no u svakom slučaju privlači me atipičan izgled. Sve je došlo na svoje kada sam ih obukao onako kako sam zamislio – ja sam bio odgovoran i za kostimografiju jer sam htio da sve izgleda malo izvan realnosti.

Kao i vrijeme i prostor koji su potpuno irelevantni u filmu?

– Da, jer sam želio da se radnja odvija istovremeno bilo gdje i nigdje; nisam želio da išta bude specificirano. Ja općenito ne volim specifikacije, već mi se sviđa ideja o ničijoj zemlji. Uopće nije važno žive li oni u malom ili velikom gradu, nisam želio govoriti o određenoj sredini, već istaknuti osjećaj kako je biti tinejdžer i osjećati se neprilagođeno, misliti da si našao nove prijatelje koji ti i nisu pravi prijatelji. Također, na taj način cijela priča postaje mnogo univerzalnija.

Kroz film se provlače komentari o filmovima koje vaši likovi vole gledati, no posebno je zanimljiva scena u kojoj razmišljaju o životu dok gledaju film »Torinski konj« Bele Tarra. Kako se taj film našao na njihovom repertoaru?

– Imao sam opću ideju o priči, no scenarij smo pisali tako da je svako od nas četvorice razvijao svoju priču i onda bismo razgovarali o tome. Alexandre je napisao jednu prekrasnu scenu u kojoj govori o filmu »Predator«, a ja sam mu prvo predložio da ju napravi malo nedefinirano i možda ne spomene naslov filma, no onda sam pomislio da bi bilo dobro kad bi pričanje o filmovima bio motiv koji se provlači kroz priču.

»Kanadski način«

Mi smo svi veliki filmofili i filmovi koji su na nas utjecali su zaista različiti. Volimo filmove Bele Tarra, kao što volimo i »Predatora«, pa je za nas bilo gotovo prirodno da slijedimo taj pravac i govorimo o rađanju ljubavi prema filmu u nečijem životu. Ona scena u kojoj oni gledaju »Torinskog konja«, nju sam ja u stvari proživio, ali s Cronenbergovim filmom »Sudar«.

Bilo mi je petnaest godina i u videoteci sam našao kazetu s filmom koji je nagrađen na filmskom festivalu, a to je značilo da film mora biti dobar. Posudio sam film, a onda sam se našao s frendovima i rekao im – ovo je super film, nagrađen je na festivalu u Cannesu. Tada nisam ni znao što je Cannes. Moji prijatelji su mislili da je film grozan, a ja sam se također pravio da mi se ne sviđa, no kasnije sam ga kod kuće pogledao do kraja. »Sudar« smo zamijenili »Torinskim konjem« jer smo htjeli jedan noviji film i mislim da je izbor dobar jer film je apokaliptičan i mračan, s tim vjetrom i zvučnom kulisom, totalno sulud.

Izbor ostalih filmova sveo se uglavnom na američke filmove u kojima prevladava nasilje, no vaši likovi uopće ne naginju u tom smjeru. Može li se to shvatiti kao »kanadski način«?

– Ha, ha! Možda to i je »kanadski način«. No dok smo pisali scenarij, diskutirali smo o tome, bilo je zabavno preko filmova pričati o raznim varijantama vatrenih obračuna, a ne imati ništa sličnoga u filmu, jer kao što je i naslov filma, mi smo pokušali iskoristiti svaku mogućnost da izvedemo neslanu šalu i na gledateljima, navodeći ih prema jednom putu, a zatim bismo izveli nešto posve neočekivano. Tako da je sve bilo vrlo namjerno i proračunato.

Utjecaji

– Mi smo radili film bez ikakve namjere da će ići na neki festival i šalili smo se da ćemo ga samo spržiti na DVD za naše prijatelje. Ali naravno, kada radiš svoj prvi film nadaš se da će biti zamijećen, posebno kada dolazite iz Quebeca, jer mi tamo nemamo filmsko tržište i ako film zaradi više od 3.000 dolara na blagajnama, to se smatra uspjehom. Zato je velika stvar kada film dobije priliku da bude prikazan na nekom festivalu.

Zar se filmovi iz Quebeca ne prikazuju i u ostalom dijelu Kanade?

– Budući da su na francuskom, u ostalom dijelu Kanade gdje se priča engleski oni se tretiraju kao strani filmovi koji imaju ograničeno tržište. Tako da je jedina reklama za film ako ima neki međunarodni uspjeh, a posebno to vrijedi za niskobudžetne filmove kao što je ovaj moj. Možda se sve malo promijenilo pojavom Xaviera Dolana. Prije nego li je on počeo snimati filmove, u Quebecu su se snimali samo sivi, tužni i melankonični filmovi. Sada je odjednom u redu u filmu imati ludu glazbu ili eksploziju boja. Dolanov uspjeh otvorio je novi put u filmskom stvaralaštvu Quebeca za sve nas.

Nažalost ni njegovi filmovi koji imaju puno veću gledanost nisu uspješni koliko bi trebali biti. Ljudi sve manje idu u kina, mala nezavisna kina nestaju. Mislim da u Montrealu, gdje živi tri milijuna ljudi, postoje samo dva, a u velikim megapleksima teško se nađe mjesto za mali film pored američkih blockbustera.