Najavljen kao tropska oluja za klavirom, Camilo je tijekom samo nekoliko pokusa uz Zagrebačku filharmoniju prerastao u uragan pete kategorije
Razorni učinak osjetio se u publici koja je, preplavljena silinom zvukova iz glasovira – vrištala, zviždala, dovikivala, prijetila izvođaču ne odsvira li još jedan dodatak… Osjetio se i na pozornici koja je podrhtavala uslijed fortissimo possibile, tek na trenutke krečući se u decrescendo prema pianissimu, dajući lažnu nadu u zatišje. No, dvorana »Lisinski« i klavir čija je tek manja oštećenja već sutradan otklonio klavirštimer, odoljela naletu uragana, a posljedice su se očitovale tek u grčevima na licu sličnima smiješku, tikovima u nogama koje su titrale po Camilovim naredbama, rukama koje su nekontrolirano letjele u zrak i lupale jedna u drugu, uzvicima oduševljenja.
Sloboda duha
U rušilačkom pohodu Camilu se pridružio Ernest Martinez Izquierdo, od 2006. član Katalonske kraljevske akademije lijepih umjetnosti, nagrađivani dirigent s kojim je, uz Barcelona Simphony Orchestra, snimio album »Rhapsody in Blue« za koji su dobili nagradu Latin Grammy u kategoriji najboljeg albuma klasične glazbe. Svojim nekonvencionalnim načinom dirigiranja koji uključuje i plesne pokrete, temperamentni Izquierdo učio je glazbenike iz zagrebačkog orkestra kako plesati glazbu, kako ju osjetiti cijelim bićem, od uma preko srca do kostiju.
Oduševljeni suradnjom sa Zagrebačkom filharmonijom, što su iskazivali raznim gestama, svojom su spontanošću, neposrednošću i jedostavnošću, obojica glazbenika širili su dobre vibracije, a publika im je uzvraćala istom mjerom, kao da se ne radi o nekom ozbiljnom koncertu klasične glazbe, nego o stadionskom nastupu rock grupe. No, vrlo zahtjevan program koncerta ukazao je na svu ozbiljnost njihova glazbenog poslanja.
U prvom dijelu Zagrebačka je filharmonija izvela »Danzon no. 2« Artura Marqueza, a potom im se pridružio Camilo u izvedbi njegova trostavačnog »Prvog koncerta za klavir i orkekstar«. To je djelo napisao 1998. na nagovor čuvenog maestra Leonarda Slatkina s kojim ga je snimio za CD i s kojim je ostvario dugogodišnju suradnju.
Naime Camilo je kompletan glazbenik: pijanist i dirigent, jazzist i klasičar, cijenjen skladatelj jazz, filmske, ali i klasične glazbe, čija djela izvode najveće zvijezde sva tri žanra. Osim kao virtuozan pijanist koji svira strastveno, sa žarom i dinamično, Camilo se predstavio i kao maštovit skladatelj koji ne zaboravlja glazbenu tradiciju podneblja u kojem je odrastao – rođen je u Dominikanskoj Republici – uspješno ju injektirajući u kontekst klasične glazbe. Djelo je prilagodio svojem temperamentu i velikoj vještini sviranja glasovira, ali i karakteru koji je vedar, nepredvidiv, sklon naglim promjenama raspoloženja, obratima u dinamici, romantičnim, ali i euforičnim iskazima ljubavi. Upravo su ljubav, kao i sloboda duha, ključni elementi koji određuju bit njegova stvaralaštva.
U drugom dijelu Zagrebačka je filharmonija pod ravnanjem Ernesta Martineza Izquierda izvela Plesove iz baleta »Estancia« Alberta Ginastere. Publika je i tom prigodom dala do znanja da nije jedino Camilo uzrok njihova dobrog raspoloženja. Naime, orkestar je bio na visini zadatka što je poslije koncerta istaknuo i dirigent, posebice oduševljen entuzijazmom glazbenika i radošću kojom su muzicirali. Potom im se ponovno pridružio Camilo u bravuroznoj izvedbi »Rapsodije u plavom« Georgea Gershwina.
Rušenje barijera
Nakon dugotrajnih ovacija Camilo je bio prisiljen odsvirati dodatak. Ali bilo je to više od dodatka – gotovo novi koncert! Naime, bez pratnje orkestra izveo je vlastitu skladbu »Caribe«, djelo koje su svirali slavni interpreti klasične i jazz glazbe. Iako je to bila posve drukčija izvedba od one što ju je u jazz maniri odsvirao dva dana ranije na solističkom recitalu u Maloj dvorani »Lisinski«, nije bila ništa manje uzbudljiva niti virtuozna.
Jednako uvjerljiv »rasplesan« i »raspjevan« bio je i u drugom dodatku, također solo izvedbi skladbe »Spain« Chicka Coreae u koju je autor naknadno kao »intro« uvrstio prvi stavak iz »Concierta de Aranjuez« Joaquina Rodriga. Upravo je tom izvedbom pokazao zašto ga smatraju jednim od navažnijih glazbenika u rušenju barijera između klasične i jazz glazbe, koliko su one danas deplasirane, ali i kako je ponekad vrlo teško odrediti granicu između ta dva glazbena idioma. Bilo je tako i na njegovom solističkom koncertu održanom 12. listopada u Maloj dvorani »Lisinski«, na drugoj večeri festivala Jazz.hr/jesen.
