Posljedice ekonomske krize sve više na svojim »leđima« osjeća i kultura. Ona je obično prva kojoj se smanjuje financiranje, jer je logika kresanja budžeta da se u kriznim vremenima bez kulture eventualno i može. Za duhovnu pustoš koju to može prouzročiti malo je koga briga. Političari, tako u pravilu, ne navode kulturu u svojim programima. Nije to adut s kojim se dobivaju izbori. Građanima se daje ponešto igara i turskih sapunica, a Hrvatska sa »slavnim« postotkom od »0, nešto« izdvaja sramotno malo za kulturu. Sada se i od te mizerije dodatno uzima.

   Međutim, sredstva za kulturu režu i bogatije zemlje od Hrvatske, a o umjetnosti se ovih dana piše u rubrikama rezerviranim za ekonomska pitanja. Upravo u jednoj takvoj naišli smo na informaciju da je portugalski sud odbacio primjedbe oporbenih parlamentarnih zastupnika, državnog tužitelja i javnosti vezano uz stavljanja na dražbu 85 slika katalonskog umjetnika Joana Miroa, koje su u posjedu portugalske države, omogućivši tako početak njihove prodaje. Christie’s je zatim ovog tjedna bio otkazao prodaju, koja je Portugalu trebala pomoći u borbi s golemom zaduženošću i gospodarskom krizom.

   Miroova zbirka, čija je vrijednost procijenjena na više od 35 milijuna eura, postala je državnim vlasništvom nakon što je Portugal 2008. nacionalizirao posrnulu banku BPN. Slike je na dražbu ponudila državna holding tvrtka Parvalorem, zadužena za smanjivanje na najmanju mjeru posljedica starih dugova i loših zajmova BPN-a, čak i nakon prodaje te banke za iznos od oko 40 milijuna eura. Peticiju protiv prodaje zbirke na internetu je potpisalo desetak tisuća ljudi, no unatoč protivljenjima prevagnulo je vladino stajalište. U žalbi su oporbeni parlamentarni zastupnici naveli da je portugalska vlada desnog centra prekršila pravila klasifikacije kulturnog blaga i zanemarila nemjerljivu nematerijalnu vrijednost te zbirke za portugalski narod i državu.

   Ovo nije i jedini slučaj da se umjetnička djela stavljaju na »rasprodaju« kako bi se sanirale financijske štete. Umjetnost je u okvire vulgarnog kapitalističkog načina razmišljanja pokušao staviti i američki grad Detroit, koji je zbog krize i nedostatka novca u gradskoj blagajni najavio da želi rasprodati umjetnine iz muzeja Detroit Institute of Arts. Riječ je o muzeju koji ima jednu od najvrednijih umjetničkih kolekcija u Sjedinjenim Američkim Državama, a sadrži djela Van Gogha, Degasa, Matissea i Bruegela. Vrijedan primjerak muzeja su i murali Diega Rivere koji prikazuju radnike tvornice automobila Ford.

Ironija sudbine

Ironija je sudbine da je upravo zbog preseljenja te tvornice mnogo radnika ostalo bez posla, čime je smanjen priljev poreza u gradsku blagajnu. Na ovaj očajnički potez, koji su povjesničari i ljubitelji umjetnosti nazvali barbarskim činom, Detroit se odlučio zato jer više nije mogao vraćati dugove. Gradski krizni upravitelj naručio je procjenu inventara muzeja, kako bi se on mogao prodati u slučaju da grad bankrotira. Detroitu se propašću industrije dogodila prava noćna mora – zgrade brojnih knjižnica, kazališta i koncertnih prostora danas su napuštene i prepuštene divljoj vegetaciji ili su pak pretvorene u parkirališta.

   Kako bi poruka o stanju u kulturi bila što izravnija i jasnija, Manfredi je pri otvaranju novog postava zapalio svoj rad koji je bio izložen i na Venecijanskom bijenalu, te najavio da će nastaviti sa spaljivanjem umjetnina iz zbirke ukoliko se nešto ne poduzme. Nakon toga stradale su još dvije umjetnine – spaljena je slika Francuskinje Severine Bourguignon, a nakon toga rad Talijanke Rosarie Matarese. Na ovaj je način umjetnost doslovno žrtvovana za spas kulture. Umjetnici diljem Europe podržali su ovaj prosvjed, a među njima je bio i velški kipar John Brown, koji je spalio svoje djelo »Manifesto«.

Sve manje sponzora

Ni u Italiji nije dobra situacija za kulturu – talijanska vlada izdvaja samo 0,21 posto svoga proračuna za kulturu, a jednoj od vodećih talijanskih galerija, Muzeju suvremene umjetnosti Maxxi, u 2011. financijski fond umanjen je za čak 43 posto. Kada su članovi uprave odbili usvojiti proračun galerije, Ministarstvo kulture ih je smijenilo. Premda je kategoriju novca uvijek nekako zazorno ili »nekulturno« vezivati uz kulturu i umjetnost, ova kriza pokazala je da je i kultura itekako ovisna o financiranju i da se smanjivanje sredstava odražava na kulturnu produkciju. Zbog uskraćivanja novca mnoge su se inicijative ugasile ili će se u skorijoj budućnosti ugasiti, a sve je manje i sponzora koji podupiru kulturu.

  U Hrvatskoj još nismo došli do faze stavljanja na aukciju kulturnih dobara i vrijednih umjetničkih djela od nacionalne važnosti, no treba biti pripremljen i na tu mogućnost. Paradoksalno je da su vrijednosti umjetničkih djela kod nas možda najsvjesniji razni sanaderi i vidoševići, koji za otkup umjetnina imaju više novca od mnogih hrvatskih muzeja. Budući da i Hrvatska tone u sve dublju ekonomsku krizu, možda je jednog dana od bankrota »spase« silna umjetnička djela iz tajnog Vidoševićeva bunkera. Vidjet ćemo što će se još događati s Miroom, a prema najavama već ove jeseni njegova djela trebala bi vidjeti i hrvatska publika. Umjetnička djela Joana Miroa, proslavljenog katalonskog slikara, kipara, grafičara i keramičara, naime dolaze u Zagreb, a bit će izložena u Umjetničkom paviljonu.