Šećući opatijskim lungo marem možemo uživo pratiti izgradnju metalnog kata na staroj zgradi Hotela »Kvarner«, dok u »Novom listu« istovremeno izlazi serijal novinskih članaka o zanimljivoj temi njegove obnove i ulogama koje su pri tom imali pojedini konzervatori.

Budući sam po struci i stažu već stariji konzervator-restaurator, uz to i suradnik na izradbi povijesne studije Hotela »Kvarner« iz 2007. godine i obnovi njegovih pročelja, tema mi je zanimljiva iz više razloga. 

  U novinskim tekstovima nalazimo izjave stručnjaka, konzervatora i arhitekata koji iznose svoja mišljenja i stavove. Razni akteri govore o obnovi hotela, njegovoj kulturno-povijesnoj vrijednosti, odgovornosti pojedinih konzervatora. Neki su dobili priliku da govore puno, neki neopravdano nimalo. Tema lagano klizi po rubu kontradikcija i nedorečenosti. U nastojanju da iznesu što objektivniji sud, novinski članci ostavljaju nas nekako uskraćenim za jasne odgovore na ključna pitanja. 

  Zainteresirani čitatelj ne može nedvosmisleno zaključiti niti o kulturno-povijesnoj vrijednosti hotela, niti o konzervatorskoj opravdanosti aktualnih zahvata, a još manje o stručnosti i odgovornosti pojedinih konzervatora. 

Besmislene usporedbe

Prvo, što se valorizacije hotela tiče, stručnjaci se uglavnom slažu da je riječ o arhitektonskom sklopu značajne kulturno-povijesne i estetske vrijednosti, te izrazitog simboličkog značenja. Njegova povijesna nadogradnja i dogradnja, pak, izrazito su uspješne neostilske interpolacije koje čine integralni dio reprezentativnog kompleksa fin de sieclea; zapravo ih većina stručnjaka prije izradbe spomenute konzervatorske studije iz 2007. godine nije niti prepoznavala kao naknadne arhitektonske faze. 

  Krajnje je neprimjereno sada, u kontekstu aktualnih događaja, sugerirati nekakvu relativizaciju ili reviziju valorizacije ovog reprezentativnog historicističkog sklopa u stilu: već je ionako bio nadograđen pa nije strašno da bude opet. 

  Ozbiljno usporediti, primjerice, povijesnu dogradnju Kristalne dvorane sa sadašnjim metalnim katom moglo bi se jedino u okviru nekog subverzivnog performansa. Jer, što se aktualne nadogradnje kata tiče, većina stručnjaka opravdano je smatra notornom estetskom devastacijom kulturno-povijesne cjeline. 

Dva ključna akta

Čitajući spomenuti elaborat možemo uživati u otkrivenim historijskim podacima, arhivalijama, morfološkim, stilskim, stratigrafskim i estetskim analizama, kulturološkim promišljanjima, ali ne i u prijedlozima izgradnje novog kata Hotela »Kvarner« koji se ama baš nigdje u istom ne spominju, što se može vidjeti i u skeniranom novinskom prilogu. 

  Čak i da je elaboratom bila predložena nadogradnja kata, a nije, svaki konzervator zna da takav prijedlog ne bi imao nikakvu obvezujuću, niti izvršnu zakonsku osnovu. Opravdavati odluku o odobrenju nadogradnje novog kata Hotela »Kvarner« konzervatorskim elaboratom iz 2007. godine tanka je i prozirna priča koja skreće pažnju s pravih, u suštini jednostavnih odgovora. 

  Zašto jednostavnih? Jer su regulirani relativno jednostavnom zakonskom procedurom koja svaku intervenciju na kulturnom dobru uvjetuje s dva relevantna akta. To su posebni konzervatorski uvjeti i rješenje o prethodnom odobrenju radova. Dakle, nikakva mišljenja, studije, elaborati, dogovori, pritisci, telefoni, kave, sastanci – ništa od toga nije zakonski obvezujuće za investitora, izvođača ili vlasnika kulturnog dobra. 

  Elaborati se mogu i ne moraju izrađivati, a ispitivanja raznih rješenja se ne mogu zabraniti, nego ih, dapače, treba poticati. Ali zakonski su obvezujući akti u konačnici uvijek spomenuti konzervatorski uvjeti i, ključno, prethodno odobrenje radova. Jednostavno, zar ne: onaj tko je sastavio i potpisao ta dva akta odgovoran je za nadogradnju Hotela »Kvarner« i to je sva mudrost. 

  A da čak ni izvršni upravni akti ne moraju biti Sveto pismo u slučajevima kada se radi o nesporno lošim i štetnim rješenjima, druga je zanimljiva tema. 

 Legalno ili ne?

Što se naših arhitekata tiče, u nečemu su u pravu, u nečemu ne. U načelu griješe kada se upliću u posao konzervatora, što je i logično jer nisu konzervatori. Razmatrati mogućnosti određenih arhitektonskih rješenja ne podrazumijeva obvezu prihvaćanja istih rješenja od strane konzervatora. Konzervatorski elaborati nikad nisu dozvole za građenje. Odbacivanje neke arhitektonske ideje nakon pokušaja njene razrade u procesu ispitivanja nije neozbiljan, već vrlo ozbiljan i odgovoran posao. 

  S druge strane, s pravom se tandem Randić-Turato ljuti kada vide u što se na kraju pretvorila njihova vizija i kada shvaćaju da se nadogradnja metalnog kata provukla ispod upravnog postupka njihovih ideja koje su konzervatori odbacili – pravnici bi doista trebali istražiti je li sadašnja nadogradnja sasvim legalna. 

  Žao mi je kad između arhitekata i konzervatora dolazi do nesporazuma. Cijenim njihova nastojanja za pomicanjem estetskih standarda i redefiniranjem prostornih struktura u cilju podizanja kvalitete življenja. Blizak mi je njihov umjetnički impuls. U europskim gradovima postoje impresivni primjeri umjetničkih interpolacija u tkivu starije graditeljske baštine; takvi su zadaci za arhitekte veliki izazov. Ali povijesne su jezgre europskih metropola već uvelike i odavno obnovljene po »klasičnim« konzervatorskim načelima i u skladu s međunarodnim poveljama o restauraciji kulturne baštine, a blistave suvremene interpolacije u tim su cjelinama artistički izuzeci, ponekad popraćeni polemičkim tonovima. 

Devastacija interijera

Gotovo je, stari hotel dobiva veći broj soba, kupaona, klima uređaja, čudesnih instalacija i jeftinih prefabrikacija trendovske estetike, sve što po neoliberalnom poimanju investitora mora imati jedan suvremeni turistički outlet s više plastičnih zvjezdica. Konzervatori su unatoč ključnim zakonskim ovlastima opet nekako nemoćni. 

  Vrijeme doista neumitno ide naprijed, nemojmo komplicirati. Uvijek možemo autom zastati u neku alpsku zabit i popiti kavu u skromnom odmorištu u kojem je sačuvan svaki listić pozlate na štukaturi, valjda jer je tamo svojedobno odsjeo na jedno popodne neki daljnji rođak Franje Josipa, pa tim ljudima to nešto znači, pa neki turisti baš to cijene i dolaze radi toga opet i opet. 

  Welcome to Hostel »Kvarner«, Opatija – Croatia.