Akvakultura je uzgoj vodenih organizama – riba, školjkaša, rakova i algi – u kontroliranim uvjetima u moru i kopnenim sustavima, s ciljem proizvodnje hrane, očuvanja populacija, i drugih socioekonomskih ili društveno korisnih namjena. U praksi se provodi kroz nekoliko ključnih pristupa: marikultura, uzgoj u plutajućim kavezima (npr. orada i lubin, te uzgoj tuna), uzgoj školjkaša na plutajućim parkovima, slatkovodnu akvakulturu u ribnjacima i protočnim sustavima (npr. šaran, pastrva), te sve više kroz tehnološki napredne sustave poput recirkulacijskih akvakulturnih sustava (RAS). Suvremeni trendovi razvoja uključuju i integrirane multitrofičke sustave (IMTA), gdje se uz ribe istodobno uzgajaju filtratori i/ili organizmi nižih trofičkih razina (npr. školjkaši, spužve, morski krastavci), čime se učinkovitije koriste hranjive tvari i smanjuje opterećenje okoliša.
U posljednjim desetljećima akvakultura se sve jasnije prepoznaje kao rješenje za rastuću potražnju za zdravim i održivim izvorima proteina životinjskog porijekla, osobito u situaciji kada su prirodni riblji resursi pod pritiskom prekomjernog izlova, degradacije staništa, onečišćenja i klimatskih promjena. Riba i morski proizvodi imaju iznimno važnu ulogu u prehrani ljudi jer su bogati visokokvalitetnim proteinima, esencijalnim aminokiselinama, omega-3 masnim kiselinama, vitaminima i mineralima. Istodobno, uzgoj omogućuje stabilniju i predvidljiviju opskrbu, što je ključno za sigurnost hrane u uvjetima ograničenja ribolova i promjenjivih ulova.
Jedna od velikih prednosti akvakulture jest visoka razina kontrole kvalitete i sljedivosti. Uzgajani organizmi hrane se industrijski proizvedenom hranom čiji je sastav standardiziran i nadziran, što u pravilu smanjuje rizik od unosa neželjenih tvari i omogućuje bolju kontrolu nad kvalitetom finalnog proizvoda. Uz to, zdravstveni status uzgajanih životinja redovito se prati, a proizvodi iz akvakulture prolaze sustave kontrole sigurnosti hrane. Važan element je i održavanje “hladnog lanca” – od farme do prodajnog mjesta ili HORECA kanala – što dodatno doprinosi svježini i sigurnosti proizvoda te smanjuje gubitke u opskrbnom lancu.
Akvakultura ima i snažnu ekološku i upravljačku dimenziju, jer može smanjiti pritisak na prirodne populacije riba i pridonijeti očuvanju morskih ekosustava. Uz proizvodnju hrane, dio akvakulture namjenski je usmjeren na uzgoj za repopulaciju i obnovu ugroženih ili iscrpljenih populacija, što je sve važnije u uvjetima narušene bioraznolikosti i klimatskih promjena. Također, kroz planiranje i regulaciju lokacija moguće je uskladiti proizvodnju s očuvanjem prirodnih vrijednosti.
U Hrvatskoj akvakultura ima značajnu ulogu i u gospodarskom i društvenom smislu, osobito na lokalnoj razini. Kao djelatnost s dugom tradicijom, ona osigurava cjelogodišnja radna mjesta, potiče prateće djelatnosti (logistika, prerada, servisne usluge) te može ublažiti depopulaciju ruralnih i osjetljivih otočnih zajednica. Hrvatska marikultura posebno se razvila zahvaljujući povoljnim okolišnim uvjetima i tradiciji uzgoja (školjkarstvo se spominje stoljećima, a uzgoj lubina i komarče u modernom obliku traje desetljećima). Prema novijim podacima, proizvodnja hrvatske marikulture u 2024. godini doseže 24.988 tona, pri čemu dominira proizvodnja ribe (osobito lubin i komarča), dok školjkarstvo ostaje manjeg volumena, ali velike vrijednosti za lokalne zajednice i gastronomiju. Proizvodnja u slatkovodnoj akvakulturi dosegla 4.431 tona, a najznačajnije vrste su šaran i pastrva.
Posebno je zanimljiv i važan ekološki aspekt marikulture u Hrvatskoj: ribolov uz farme je zabranjen, pa područja oko uzgajališta funkcionalno djeluju kao “fishing restricted area” ili “no-take” zone. Takav režim često rezultira povećanom prisutnošću divljih riba u blizini kaveza. Divlje ribe koriste dostupnu hranu (uključujući nepojedenu hranu iz uzgoja), što može poboljšati njihovu kondiciju i pridonijeti stvaranju lokalno stabilnijih zajednica. U praksi se oko kaveza često bilježe veća abundancija i raznolikost divljih populacija, a dio tih riba i njihova mlađ može se disperzirati u okolna staništa. Na morskom dnu, deponirana organska tvar postaje resurs za organizme nižih trofičkih razina i detritivore, pa se često uočava veća brojnost nekih skupina kao što su filtratori (npr. morski krastavci, spužve, školjkaši), koji sudjeluju u iskorištavanju organske tvari i kruženju hranjiva.
Zaključno, akvakultura – kada je prostorno planski postavljena, dobro upravljana i pod kontinuiranim nadzorom – predstavlja realnu i potrebnu alternativu pritisku na prirodne riblje resurse, doprinosi prehrambenoj sigurnosti i lokalnom razvoju, a u hrvatskom kontekstu može imati i dodatne pozitivne ekološke učinke kroz režime ograničenja ribolova oko uzgajališta. Istodobno, dugoročna održivost zahtijeva stalno unaprjeđenje praksi (hranidba, monitoring okoliša, biosigurnost), razvoj učinkovitijih i integriranih modela poput IMTA, te oslanjanje na znanstvena istraživanja kako bi se koristi akvakulture maksimalno povećale uz minimiziranje potencijalnih rizika.
