Otac psihoanalize i prometej naše epohe: 80 je godina od smrti Sigmunda Freuda

Prije 80 godina (23. rujna 1939.) u Londonu je u egzilu umro slavni austrijski psiholog, psihijatar, utemeljitelj psihoanalize i znanstvenik svjetskog glasa koji je svojim stvaralačkim genijem obilježio prošlo stoljeće, a čije djelo i danas živi i zrači snažnim utjecajem. Mnogi se slažu da je njegova misao, uz Einsteinovu i Marxovu uvelike oblikovala sliku naše civilizacije, a svojim je revolucionarnim teorijama stekao brojne pristaše i sljedbenike diljem svijeta. Freud je poput Prometeja čovječanstvu podario vatru novih ideja i spoznaja; proširio je horizonte znanosti i znanja o čovjeku do neslućenih granica, pa i preko njih, otkrivši nam novi, nepoznati kontinent ljudskog duha, duhovnosti i duševnosti.

Njegova teorija o egu, Edipovom kompleksu, tumačenju snova, totemu i tabuu, o raznim perverzijama, umjetnosti, kulturi, religiji (sam je bio deklarirani ateist), te razne teze o psihičkoj i socijalnoj strukturi primitivnih naroda, imale su i još uvijek imaju brojne sljedbenike i nastavljače i to u širokom spektru najrazličitijih prirodnih i humanističkih područja: od medicine i biologije, preko psihologije i psihijatrije, do sociologije i filozofije. Sam Freud je odbijao bilo kakve filozofske implikacije svojih prirodno-znanstvenih istraživanja, ali to nimalo nije smetalo širokom krugu psihologa i psihijatara (Alfred Adler i Karl Gustav Jung), te plejadi filozofa (Herbert Marcuse, Erich Fromm, Wilhelm Reich, Jacques Lacan, Paul Ricoeur), da se na njegovim izvorima i rezultatima istraživanja inspiriraju i iznose vlastita originalna djela.

Originalan istraživački rad

Freud je među prvima usmjerio pozornost na psihičku stranu morala, na širinu i dubinu ljudske (pod)svijesti, na procese koji se u tom vrtlogu potisnutih fenomena odvijaju, tako da bez njegove psihoanalize, karakterizacije nagona, želja, libida i psihoza; današnji, suvremeni svijet teško da bi uopće mogli predstaviti. Freudove su teorije otvorile široki prostor provokativnih diskusija, ne samo u psihologiji i psihoterapiji, već i u područjima etičke problematike, a recimo jedan od njegovih eminentnih učenika, Erich Fromm, je na njegovom tragu analizirao anatomiju ljudske destruktivnosti, te je posredovanjem psihoanalitičke metode kao »ozdravljujuće« procedure, nastojao (pro)naći i formulirati modele kojima će se formirati zdravo društvo, a čovjek izliječiti od raznih boleština koje su iz akutne prešle u kroničnu fazu. Ozdraviti čovjeka, na koncu cijelo društvo, koliko god se to činilo utopijskim, ujedno upozorava na mnoštvo aspekata i procesa koji oblikuju ljudski karakter, a koji se potom manifestiraju i u moralnim stavovima, odnosno na etičkoj, pa i ontološkoj razini. Nesumnjivo, »modeliranje« karaktera čovjeka je složen proces u kojem se (raz)otkrivaju određene zakonitosti, a u tom je smjeru puno toga inovativnog učinio još jedan znameniti Freudov učenik i predstavnik psihoanalitičke škole, Erik Erikson (1902.- 1994.), inače prijatelj Anne Freud (kćerke slavnog psihoanalitičara, koja je i sam krenula očevim stopama), koji je nakon dolaska nacista na vlast napustio Njemačku i emigrirao u SAD gdje je i umro.

Mogli bismo poprilično dugo i opširno nabrajati imena velikana humanističke misli minulog stoljeća i nizati njihove doprinose svjetskom trezoru duhovnog blaga, a sve to zahvaljujući Freudu i njegovom djelu, ali onda bi prostor predviđen za ovaj tekst posvema ispunili, a da ga ne bi ni upola iscrpili. U svakom slučaju, kako je to sjajno pojasnio Alfred Adler, tvorac tzv. individualne psihologije i Freudov učenik: uvijek je lakše boriti se za principe, nego živjeti u skladu s njima, a tvorac psihoanalize upravo je bio klasičan obrazac čovjeka koji je živio principe za koje se borio. Freud je i kao čovjek i kao znanstvenik imao moralne i intelektualne hrabrosti prodrijeti u magloviti svijet nesvjesnog i odgonetavati njegov nemušti jezik i dešifrirati skriveno, a sve to bez ikakvih mistifikacija, svjestan odgovornosti za svoj originalni istraživački rad i otkrića koja su dovela u pitanje cijelu našu dotadašnju civilizaciju.

Samosvjestan Židov

Sigmund Freud se rodio u moravskom gradiću Pržiboru (Freiburg) u Češkoj. Potječe iz obitelji u kojoj su kroz generacije mnogi bili istaknuti rabini, a koja je nakon velikog antisemitskog pogroma u Kölnu, morala napustiti Njemačku i pobjeći u Galiciju. Njegov otac Jakob bio je ugledni trgovac tekstilom (koji je u dva braka dobio pet kćeri i tri sina), a Sigmund je rođen u drugom braku s Amaliom Nathanson (podrijetlom i Rusije), ali iako su se u obje obitelji mogli podičiti rabinskom tradicijom, nisu i suviše držali do judaizma, tako da su ih u lokalnim njemačkim krugovima smatrali »neortodoksnim Židovima«, i uistinu po svom svjetonazoru pripadali su progresivno-liberalnim slojevima. Sigmund je cijelog života bio osobito vezan uz roditelje, osobito majku, u ranoj mladosti je pokazivao interes i naklonost prema rimokatoličkoj zajednici, ali usprkos pritiscima, pa i ucjenama, cijelog života je ostao samosvjestan Židov; znao je tko je i kamo pripada, ali tomu, izuzev u građanskoj, strogo tradicijskoj formi, nije pridavao veći značaj. Kada mu je bila ponuđena profesura na Bečkom sveučilištu, ali uz uvjet da konvertira na katoličanstvo, on je to kao uvjereni ateist odbio, obrazloživši to riječima u svojoj autobiografiji: »Roditelji su mi bili Židovi tako da ja jesam i ostajem Židov…Nikada nisam shvaćao zašto bih se morao stidjeti svog podrijetla ili pripadnosti, kako se tada počelo govoriti, svojoj rasi«.

Nakon što je kriza snažno pogodila tamošnju industriju tekstila, Jakob se s obitelji preselio u Leipzig, a potom u Beč (1859.), gdje je Sigmund nastavio pohađati gimnaziju; želio je studirati pravo, ali oduševljen Darwinovom teorijom evolucije, ipak je upisao medicinu (1873.) da bi diplomirao tek 1881. Naime, tijekom studija jedno je vrijeme radio (od 1876.) u fiziološkom laboratoriju na problemima histologije nervnog sustava, a također je pohađao i dodatne seminare iz Aristotelove logike i uopće filozofije, smatrajući kako mu ta vrsta obrazovanja i nadogradnje treba za ono čime se u budućnosti mislio baviti. Istodobno morao je i odslužiti dvogodišnji vojni rok, a cijelo je to vrijeme, na preporuku svog učitelja Franza Brentana, iskoristio kako bi se intenzivno bavio filozofijom Johna Stuarta Milla, tako da je na njemački (s engleskog) preveo njegova četiri eseja koja je kasnije Theodor Gomperz uvrstio u njemačko izdanje sabranih Millovih spisa. Nakon diplomiranja se zaposlio u Institutu za anatomiju mozga gdje je proučavao bolesti živčanog sustava, a 1885. bila mu je dodijeljena docentura na katedri neuropatologije, da bi potom zahvaljujući maloj stipendiji otišao u Pariz, kako bi surađivao s tada slavnim francuskim neurologom Jean Martinom Charcoteom (u čuvenoj bolnici Salpetriere) na pitanjima »histerične paralize«.

Prije toga, a na poticaj profesora Ernsta Brückea koji je vodio bečki Psihološki institut (i kojeg je Freud kasnije označio za svog najvažnijeg učitelja), Sigmund je asistirao kod prof. Theodora Meynarta kako bi svladao različite tehnike i metode u internoj medicini, dermatologiji, kirurgiji, ali i psihijatriji. Po povratku iz Pariza Freud je 1886. otvorio privatnu liječničku praksu, orijentirajući se uglavnom na područje neurologije. U Parizu je shvatio kako se hipnotičkom sugestijom može u pacijenta izazvati »histerična oduzetost«, odnosno kako hipnozu uporabiti za liječenje histerije i ostalih duševnih bolesti. Vraćajući se iz Pariza u Beč, na kratko se zadržao u Berlinu u klinici Adolfa Baginskog, gdje je nekoliko tjedana studirao različite dječje bolesti, da bi se po povratku u Austriju oženio s Marthom Bernays, kćerkom vrhovnog hamburškog rabina, s kojom je imao petoro djece, a od kojih je najpoznatija (p)ostala kći Anna (1895.- 1982.) koja je krenula očevim stopama, a u Hampsteadu u Engleskoj dugo je vodila dječju terapeutsku kliniku koja ju je učinila svjetski slavnom; napisala je nekoliko značajnih knjiga iz ove oblasti (čak tri zajedno s Dorothy Burlingham), u kojima je pisala o dječjoj patologiji, terapiji, a znatno je utjecala svojim radovima na socijalnu politiku zaštite djece, posebice one napuštene.

Brojne polemike

U Beču je Freud počeo surađivati s internistom Josefom Breuerom (1842. – 1925.), koji se u liječenju služio tzv. katarzičkom hipnozom. Naime, Freud se još 1882. upoznao sa slučajem pacijentice Anne O. (zapravo Berthe Pappenheim), čiji je terapeut bio dr. Breuer i zajedničkim su radom na tom »predmetu« zaključili kako pacijentica u stanju hipnoze može svojim liječnicima »izručiti« važne podatke, tako da te uspomene na proživljeno znatno mogu olakšati stanje njene bolesti. Freud je tada definitivno zaključio kako čovjek ima svoju svjesnu, nesvjesnu i podsvjesnu razinu, a mučne i bolne uspomene potiskuje iz svjesnog u nesvjesno područje, koje iz te sfere potom bitno utječu na ponašanje čovjeka. Tijekom 1895. Breuer i Freud su zajednički napisali »Studiju o histeriji«, ali su se nakon toga brzo i razišli, jednostavno su im svjetonazorski stavovi bili suviše različiti. Slučaj Berthe Pappenheim zapravo predstavlja ishodište psihoanalize, a sam se početak veže uz korištenje tzv. slobodnih asocijacija kao temeljnog sredstva Freudove psihološke prakse. Tijekom 1890. Freud je zapustio hipnotičke metode i više se posvetio terapiji slobodnih asocijacija mišljenja koja je trebala pomoći u dešifriranju simbola čežnje, želja, požude i slično, te doživljaja potisnutih u podsvijest.Simboli se, tvrdio je Freud, manifestiraju u snovima, asocijacijama, pogreškama u govoru… I stoga je zadaća liječnika omogućiti pacijentu da s pomoću analize sna i asocijacija shvati što je stvarni sadržaj njegovih osjećaja, stavova, motiva i činova, odnosno kako nesvjesno postaje svjesno i kako se tako neutraliziraju različite neuroze. Ovu je metodu Freud nazvao psihoanalizom. Ali prije nego je definirao psihoanalizu, Freud je 1889. ponovo boravio u Francuskoj, u Nancyju kod Hippolyte Bernema (1840. – 1919.) kako bi ovladao novim tehnikama hipnotičke sugestije i tako efikasnije slijedio trag svojih pacijenata koji su se u procesima slobodnih asocijacija često pozivali na vlastite snove. Upravo it tih razloga Freud se počeo intenzivno baviti analizom i istraživanjem snova, nakon čega je objavio jedno od svojih (brojnih) kapitalnih djela »Tumačenje snova«(1899.), da bi potom u nizu uslijedile knjige koje su, svaka na svoj način, bitno utjecale na znanost i kulturu, a u pravilu su izazivale brojne polemike, ne samo u stručnim krugovima, već i u svekolikoj društvenoj zajednici. Navedimo samo neke: »Uvod u psihoanalizu«, »S onu stranu ugode«(1920.), »Masovna psihologija Ich-Analyse« (1921.), »Totem i tabu« (1922.), »Ja i ono« (1923.), »Budućnost jedne iluzije« (1927.), »Nelagoda u kulturi« (1929/30.) i »Mojsije i monoteizam« (1938.). Freudovi kompletni radovi (»Gesammelte Werke«) bili su tiskani 40-ih, a potom su u Americi 60-ih i 70-ih godina minulog stoljeća bila publicirana dopunjena i proširena sabrana djela, a sve u redakciji njegove kćerke Anne.

Istraživač ljudske duše

Freudova je teorija bila s oduševljenjem prihvaćena, ali istodobno su je mnogi dočekali na nož i uz mnoštvo kritika. Međutim, 1902. grupa njegovih pristaša je formirala jezgru tzv. psihoanalitičke škole i on je postao globalno popularan. Nažalost, ubrzo je među njegovim pristašama došlo do raskola; primjerice Adler i Jung su napustili Freuda i osnovali vlastitu školu. Tijekom 1908. bio je organiziran prvi Međunarodni kongres psihoanalitičara, a iste godine Freud je ovjenčan slavom otišao na turneju po SAD-u gdje je od utemeljitelja tzv. eksperimentalne psihologije Stanleyja Halla (1844.- 1924.) i predsjednika Clarkova sveučilišta u Worchesteru (Massachusetts) primio počasni doktorat, a pet predavanja o psihoanalizi koja je održao tom prigodom bila su tiskana s psihobiografskim esejom »Uspomene iz djetinjstva Leonarda da Vincija«, nakon čega mu je bila dodatno učvršćena karizma vodećeg istraživača ljudske duše. Međutim, nakon Prvog svjetskog rata zaredale su brojne kritike Freudovih teorija, a njegov utjecaj, iako još izuzetno jak, počeo je kopniti. Ali 1924. objavio je članak o Edipovom kompleksu u kojem je istraživao razlike u seksualnom razvoju dječaka i djevojčica, tako da je interes za njegovo djelo ponovo oživio. Posebice su instruktivni njegovi radovi u kojima je, pišući o kulturi, izrazio svoj pesimizam u pogledu sposobnosti ljudskog roda da sublimira agresivne porive. Bio je zgrožen zbivanjima u Njemačkoj i dolaskom Hitlera na vlast, što se odrazilo i na njegov rad, a nakon što je 1938. objavio svoje zadnje djelo »Mojsije i monoteizam«, napustio je Austriju u kojoj su nakon Anschlussa nacisti počeli spaljivati njegove knjige. Oduzeli su mu i imovinu, a kada mu je zaprijetila i fizička likvidacija, vlasti su mu na intervenciju američkog predsjednika Roosevelta, dopustili da emigrira s obitelji.Nedugo zatim u Londonu je u dobi od 82 godine preminuo od raka čeljusti, bolesti koju je godinama stoički podnosio. Naime, Freud je bio strastveni pušač, od svoje 20. godine pa sve do smrti (bez obzira na upozorenja liječnika) dnevno je pušio 20 cigara, jer je bio uvjeren kako mu nikotin daje sposobnost samokontrole i omogućava enormni radni kapacitet kojim je impresionirao kolege i okolinu. Uostalom, još 1884. Freud je počeo istraživati učinak kokaina (i sam ga je koristio), nekritički veličajući snagu ovog opijata u borbi protiv umora i depresije. Bio je strahovito anksiozan, a u borbi protiv raznih vrsta strahova (opsjedale su ga figure smrti), sam si je prepisao terapiju: »utapanje u radu«; vodio je svakodnevnu kliničku praksu, pisao je i publicirao mnoštvo knjiga, studija i članaka, držao je predavanja, uređivao znanstvene časopise i održavao bogatu korespondenciju s Jungom, Karlom Abrahamom, Ernstom Jonesom, Sandorom Ferenczijem…U psihičkom mehanizmu Freud je razlikovao tri razine između kojih se javlja složena interakcija: Id (Ono) uobličava temeljnu psihičku konstelaciju i ključni je član naše psihe, »govori« o našim nagonima (instinktima) i djelatnost mu je usmjerena zadovoljavanju naših želja. Suovisi sa samoodržanjem, seksualnošću i agresivnošću. Nagoni su dinamička, pokretačka sila naše osobnosti, proizlaze iz tjelesnih potreba i usmjerene su zadovoljavanju tih potreba: funkcioniraju na principu uživanja (eros, libido) i principu destrukcije (agresija, thanatos). Ego (Ja) funkcionira prvenstveno u sferi svjesnog, to je racionalan psihički sustav, ali postoji i dio koji je »dinamički nesvjestan«. Super ego reprezentira ljudsku svijest i razvija se procesima internalizacije koji vanjske objekte pretvaraju u unutrašnje regulatorne procese: osjećaje identiteta, samoodržanje, ravnoteža moralnih zahtjeva. A kad je riječ o strahovima, Super ego je najtješnje povezan s osjećajem stida, krivnje, (samo)cenzure i slično. Freud se često pozivao na Schillerov stih kako »glad i ljubav pokreću svijet«. Utoliko je cijelog života intenzivno proučavao kompletna Hegelova, Kantova i Schellingova djela, a istinski je bio fasciniran Marxovim radovima.

Alfa i omega naše civilizacije

Freud je nesumnjivo bio prvi teoretičar koji se cjelovito bavio razvojem osobnosti i koji je naglašavao značaj ranog (i uopće) djetinjstva pri formiranju čovjekova karaktera, ali i ličnosti kao takve. Njegove interpretacije morala prelaze granice prirodnog kauzaliteta i prezentiraju novi pogled na mogućnosti u ulogu ljudske psihe. Iako je bio i oštro kritiziran; marksisti su recimo agresivnost interpretirali kao patologiju koja proizlazi iz društvenog konteksta i klasne uvjetovanosti, a drugi su mu predbacivali da je ontologizirao psihički aparat i njegove »modelske konstrukcije«, te kako ne vodi računa o određenim redukcijama koje se odnose na psihu; ali označivši sferu podsvjesnog koja bitno određuje sve naše svjesne akte, učinio je iskorak koji prije njega nitko nije učinio. Iskoračio je u nepoznatu zemlju u kojoj intenzivno žive potiskivanja, neiživljeni seksualni nagoni, različite neuroze, javljaju se patološki ekscesi u sublimiranim manifestacijama nezadovoljenih nagona i sve to je bilo novo i originalno, a životno prepoznatljivo i time se Freud nametnuo kao istinska alfa i omega naše civilizacije.