U vrijeme prazničnih dana, između Božića i Nove godine (28. prosinca 2018.), gotovo je preko noći nestala, odnosno bila je demontirana sa svoga postolja u neposrednoj blizini Košutovog trga (Kossuth ter), praktički ispred parlamenta u Budimpešti, brončana statua komunističkog vođe Imre Nagyja koji se stavio na čelo antisovjetske pobune 1956. godine, a potom, nakon što je ustanak bio ugušen, uhićen i na tipično staljinističkom monstr-procesu 1958. bio osuđen na smrt vješanjem, zajedno s generalom Palom Maleterom i nekolicinom najbližih suradnika.

Paradoksalno je da je upravo Viktor Orban svoju političku karijeru započeo na velikom antikomunističkom skupu (16. lipnja 1989.) na kojem je, kao praktički mladić (imao je tada 25 godina) održao vatreni govor u korist upravo tada rehabilitiranog Imre Nagyja kojeg je u retoričkom zanosu proglasio »posljednjim odgovornim mađarskim državnikom«.

Međutim, vremena i povijesne vrijednosti su se u percepciji aktualnog mađarskog premijera bitno izmijenile; Nagyjev herojski čin pobune protiv sovjetske dominacije i mučenička smrt nemaju više isti značaj kao ranije; u novoj, revidiranoj varijanti novodobne mađarske povijesti Nagy je samo komunistički vođa koji se, u biti, ne razlikuje od recimo bivšeg »krutog« staljinista Matyasa Rakosija ili »mekog« neostaljinista i tvorca gulaš-socijalizma Janosa Kadara.

Dakle, Nagy nije više po volji Viktora Orbana, koji sada samoga sebe vidi kao najvažniju osobu novodobne mađarske povijesti i kao takav ne trpi nikakvu konkurenciju, ni s političke ljevice, a još manje desnice; posebice ne tako istaknutih ličnosti poput Nagyja kojega prati aureola reformatora i mučenika, i osobe koja u svijesti mađarskog naroda ima gotovo kultni status istinskog borca za slobodu.

Stoga, treba u cijelosti, smatra Orban, izvršiti »dubinsku« reviziju mađarske povijesti; u školama i školskim udžbenicima u programe treba unijeti nove sadržaje koji će veličati lik i djelo Viktora Orbana i pokazati u čemu je njegov povijesni značaj. Istodobno, ukloniti, ne samo u udžbenicima, već i u spomeničkoj baštini sve ono što bi eventualno moglo ugroziti ili dovesti u pitanje novokomponirani status aktualnog mađarskog lidera.

Tragična sudbina

Stoga, to što se Nagy 1949. suprotstavio boljševičkoj agrarnoj politici (pa za kaznu bio isključen iz Politbiroa Mađarske radničke socijalističke partije – MRSP, a poslije pokajanja ponovno primljen u komunističke redove); što je kao premijer, nakon Staljinove smrti, počeo provoditi agrarnu liberalizaciju (da bi ga 1955. tadašnji šef partije M. Rakosi izbacio iz MRSP-a, ali se ubrzo nakon unutarstranačkih sukoba ponovno vratio u redove vrhuške); što je bio vodeća ličnost pobune protiv Sovjeta (24. listopada 1956. postao je premijer novoformirane koalicijske vlade); što je proglasio povlačenje Mađarske iz Varšavskog pakta i zatražio od UN-a priznanje neutralnosti; sve to za Orbana više nema raniji sjaj i značaj.

Kasnija, tragična sudbina Imre Nagya je poznata: nakon krvavog gušenja ustanka, sklonio se u jugoslavensko veleposlanstvo, a nakon što mu je novi leader MRSP-a Kadar (za)jamčio sigurnost, napustio je zgradu ambasade, ali sovjetski su ga vojnici uhitili i deportirali u Rumunjsku gdje mu je bilo organizirano suđenje s unaprijed znanom presudom.

Naravno, Orban i njegova ekipa ovo novo selektiranje povijesnih činjenica i intervencije u prostorno-simbolički sadržaj povijesti odbijaju (pro)tumačiti kao izraz revizionizma ili sustavno brisanje svih komunističkih tragova prošlosti, već tvrde kako samo žele vratiti izvornu, to jest autentičnu sliku grada kakva je bila prije Drugog svjetskog rata, kada se na vlasti nalazio Miklos Horthy i njegov profašistički režim.

Odnosno, kako će umjesto spomenika Nagyju vratiti i restaurirati spomenik poginulim žrtvama Mađarske sovjetske republike iz 1919. koja je u krvi obračunala s predstavnicima mađarskog plemstva i buržoazije. Ali, bez ogleda na navođenje svih »stručnih«, restauratorskih, arhitektonskih, skulptorskih i inih obrazloženja, nakana je svima jasna: nastaviti s rehabilitacijom zloglasnog Horthyjevog režima i glorifikacijom Viktora Orbana kao nastavljača najslavnijih mađarskih nacionalnih i povijesnih tradicija i vrijednosti.

Ova i sve ostale intervencije u prostor i vrijeme (o kojima će uskoro biti riječ) imaju i konkretne političke konotacije: spomenik Imre Nagyju kao simbolu antisovjetskog ustanka mogao bi, u vrijeme intenzivnog Orbanova približavanja Putinu, imati neugodne implikacije i iritirati moćnog moskovskog vođu. A to nije uputno, posebice u vrijeme kada Orbanove pozicije u EU ne stoje najbolje, tako da ne treba ljutiti partnere, bez ogleda što je i sâm Putin ranije bio istaknuti pripadnik KGB-a, službe koja je intenzivno radila na gušenju ustanka u Mađarskoj 1956.

Predsjednik mađarskog parlamenta Laszlo Köves (na)dodaje, kako se zapravo oko Nagyja izgradio potpuno neosnovano pravi mit; zar su ljudi zaboravili, pita se Köves, da je njegova uloga u sovjetizaciji Mađarske bila ključna, dakle i on snosi veliku odgovornost za brojne zločine i nevine žrtve. Osim toga, kao što je poznato i sâm Nagy je jedno vrijeme bio agent KGB-a. A na upit kako objašnjava negdašnje Orbanovo zalaganje za njegovu rehabilitaciju, Köves je lakonski odgovorio: »Mi smo oduvijek pravili razliku između komunista-staljinista i reformista-postkomunista.«

Ideološka (re)konstrukcija

Međutim, sve ovo što se dogodilo statuom I. Nagyja i nije bilo tako neočekivano; o tomu se počelo raspravljati još 2011. kad se počela planirati, pa onda i provoditi, ambiciozna rekonstrukcija Kossuth tera i okolnih prostora. Tada se počela renovirati Palača pravde i zgrada Ministarstva poljoprivrede s okolnim parkom; izgrađene su podzemne garaže i moderni turističko-trgovinski centar, a cijela adaptacija prostora opravdavala se potrebom funkcionalnog pristupa parlamentu i uopće boljom turističkom ponudom kakvu Budimpešta kao velika i važna europska metropola i »turistička Meka« mora imati.

Ali, kritičari su već tada tvrdili da se iza ovih arhitektonskih zahvata, na simboličkoj razini želi cijelom prostoru nametnuti nova povijesna vizualizacija i kodifikacija novodobne mađarske povijesti. Zapravo, Orbanov FIDESZ je nakon velike pobjede na izborima 2010. najavio kako želi učiniti duboki rez u odnosu na povijesne teme i postaviti ih na tzv. nultu točku, a za mađarsku desnicu i Orbana to je 1944. godina.

Tada su u ožujku (1944.) Nijemci okupirali Mađarsku, a u jesen iste godine fašistički režim Ferenca Szalasija, uz pomoć njemačke vojske počinio je strašne zločine, prije svega nad Židovima. Svršetkom rata, Szalasijeve kvislinge i njemačke okupatore zamijenili su novi, sovjetski; tj. Moskva je uz pomoć Crvene armije pomogla instalirati komunistički režim u Mađarskoj i u narednih 50-tak godina zemlja je izgubila ne samo suverenitet i nezavisnost, već dobrim dijelom i identitet.

Prema riječima povjesničara Loranta Bodija, Orban želi ovo razdoblje, od ožujka 1944. do 1990., odnosno pada komunističkog režima premostiti nizom radikalnih zahvata u povijesnu materiju (uključujući i spomeničku baštinu) te svoj režim i sebe osobno predstaviti kao kontinuitet s razdobljem do početka 1944.

A istodobno svojevrsnom ideološkom (re)konstrukcijom za sve brojne zločine počinjene u tom razdoblju (holokaust 1944./45. i komunističke represije 1948.- 1989.) optužiti tzv. strane elemente, odnosno Nijemce i Sovjete koji su u Mađarsku nasilno importirali nacifašizam i komunizam.

Po mišljenju povjesničara Andrasa Geröa, Orban i FIDESZ žele razdoblje do ožujka 1944. oktroirati kao normu i kroz nju interpretirati mađarsku povijest, ne samo u politici, već i u arhitekturi, urbanizmu, zapravo u svim segmentima života. Ovaj koncept ima svoju ideološku »logiku«, ali u praksi nailazi na brojne probleme i sve veće otpore.

Gerö ovu Orbanovu ambiciju naziva retrorevolucijom; međutim, premijerove pristaše tvrde kako su kritičari zapravo u krivu jer se ovdje samo radi o tome da se stvari vrate tamo gdje im je mjesto, tj. gdje su bile prije 1944. Istodobno, time se žele ispraviti brojni urbanističko-spomenički promašaji koje je komunistički režim (u)činio sklanjajući iz javnog prostora niz spomenika koji su mu iz ideoloških razloga smetali.

Povijesno-spomenički rat

Ovaj povijesno-spomenički rat u Mađarskoj nije novodobni izum; u zenitu tzv. zlatne ugarske ere 1904., neposredno nakon svečanog otvorenja reprezentativnog parlamenta na tadašnjem istoimenom trgu, bio je postavljen spomenik mađarskom političaru i ministru inozemnih poslova (A-U Monarhije), grofa Gyuli Andrassyju (1823.- 1890.).

Ali, nakon poraza Mađara u Prvom svjetskom ratu i po njih tragičnog posttrianonskog razdoblja, ovaj spomenik grofu Andrassyju bio je 1927. odstranjen i na njegovo je mjesto došao kip Lajosa Kossutha (1802.- 1894.), vođe antihabsburškog ustanka (1848./9.). U povodu godišnjice rođenja ugarskog premijera i vođe Liberalne stranke Istvana Tisze (1861.- 1918.), u njegovu je čast 1934. bila postavljena petometarska statua, a tri godine kasnije uslijedilo je postavljanje još jednog kipa vođi antihabsburškog ustanka, sada iz prve polovice 18. stoljeća – Ferencu II. Rakocziju (1676.- 1735.).

Gerö je u svom tekstu podsjetio kako je gotovo svaki od ovih spomenika bio izložen kritici (posebice lik diplomata Andrassyja kao vojskovođe na konju), a govorilo se i o Kossuthovom spomeniku kao kiparskoj katastrofi. Tijekom sovjetske opsade Budimpešte 1945. neki od ovih spomenika bili su oštećeni, a kad su 1948. komunisti definitivno preuzeli vlast u Mađarskoj, jedna od prvih zadaća bila im je na simboličkoj razini naglasiti revolucionarnost društvenih promjena.

Tiszov spomenik odmah je bio demontiran i sklonjen u depo, a Kossuthov je bio zamijenjen novom, komunistima prihvatljivijom instalacijom koja je trebala njegov ustanak »dijalektički« ukomponirati u slijed i razvoj marksističko-lenjinističkog revolucionarnog pokreta. Upravo zato Orban je inzistirao na autentičnom postavu u duhu konzervativizma i nacionalizma i tomu duhu sada treba rekonstruirati trg koji bi time postao pandan Trgu heroja (Hösök ter), na kojemu se nalazi spomenički niz srednjovjekovnih mađarskih vladara i mitskih osoba iz pretkršćanske nacionalne povijesti.

Međutim, problem je u tome što su se poslije 1945. na Kossuth teru postavile nove, tada ideološki podobne instalacije; umjesto Tiszovog spomenika bio je podignut kip »crvenom grofu« Mihalyu Karolyju (1875.- 1955.), mađarskom premijeru iz razdoblja sovjetske republike (1918./19.), a na Andrassyjevo mjesto bio je postavljen spomenik jednom od najvećih mađarskih pjesnika Jozsefu Attili.

Padom komunizma, obje su skulpture bile sklonjene s trga; Karoly nije više bio podoban zbog svojih ljevičarskih stavova i nacionalisti su ga premjestili u Siofok na Balatonu, gradić udaljen stotinjak kilometara od Budimpešte, a Attila je prebačen na nedaleku obalu uz Dunav, u blizini parlamenta gdje se danas nalazi, čini se, jedino nikome sporna bista Istvana Biboa, velikog filozofa i povjesničara, jednog od najumnijih Mađara 20. stoljeća.

Ali najveći problem za tzv. retrorevolucionare i nacionalističke higijeničare predstavlja 1956. godina, odnosno veliki antisovjetski, u biti antikomunistički ustanak koji je Moskva u krvi ugušila. Upravo su na Kossuth teru 25. listopada 1956. sovjetski tenkovi izvršili pravi masakr ustanaka, tako da on za brojne Mađare i danas ima veliki simbolički i emocionalno-povijesni značaj. Odmah nakon pada komunizma 1989. zaredali su zahtjevi da se na ovom trgu postavi svojevrsna pieta svim ubijenim u mađarskom ustanku, koja bi simbolizirala herojski otpor mađarskog naroda.

Sklonjeni Nagy

Veliki mađarski arhitekt Imre Makovecz je predložio još 1991. da se na trgu postavi simbolički grob žrtvama masakra, a nekoliko godina kasnije kipar Laszlo Gombos da mu se pridoda brončani reljef koji bi bio smješten u podzemnoj ekspoziciji turističko-parlamentarnog centra, s tim da bi skulptura Revolucionarni plamen Marie Lugossy bila premještena na drugu lokaciju. Jedini autentični »površinski« spomenik ostao bi Krvavi četvrtak 25. listopada 1956. (u obliku željeznih kugli utisnutih u zidove jedne od okolnih zgrada) Jozsefa Kampfla i Ferenca Callmeyera.

U povodu 40. godišnjice ustanka, 1996. bio je postavljen spomenik Imre Nagyju, ne izravno na Kossuth teru, već njemu »naslonjenom« Trgu mučenika, koji se nalazi na turističkoj trasi u smjeru parlamenta.

Značajka ovog djela je u tomu što je autor napustio do tada dominirajuću monumentalnu ikonografiju punu patosa, i vođu mađarske revolucije prikazao kao običnog čovjeka (sa šeširom i naočalama) koji gleda u zgradu parlamenta, čiji je uostalom i sam bio član. Međutim, koordinator najnovijih rekonstrukcijskih radova Tamas Wachsler želi »sklonjenog« Nagyja nadomjestiti Spomenikom narodnih mučenika (ispod kojeg se nalazi kip žene koja simbolizira veličinu i ljepotu Hungarije), iz sredine tridesetih godina prošlog stoljeća koji je bio posvećen žrtvama crvenog terora za vrijeme »sovjetske Mađarske«, a kojeg su komunisti nakon 1945. godine uništili.

Suptilni revizionizam

Obnovom Spomenika mučenika, Orban želi otvoreno rehabilitirati, tvrdi Eva Balogh, kontrarevolucionarni Horthyjev režim i to je posvema u duhu vladajućeg iliberalizma. Daljnji usud spomenika I. Nagyja nije posvema jasan; službena verzija glasi da će biti restauriran i uz suglasnost autora premješten na novu lokaciju nedaleko Margitinog mosta. Svjedoci smo nastavka rata s poviješću, a premještanje spomenika i ostale urbanističke intervencije samo su nastavak suptilnog revizionizma, ili kako kaže Gerö – retrorevolucije.

Nema tomu dugo u Budimpešti je zatvoren slavni arhiv G. Lukacsa (na jednom od najljepših gradskih lokacija, Belgrad rakpart, uz Dunav), a njegova nepregledna zbirka rukopisa, knjiga i ostalog arhivskog materijala prebačena je u Akademiju znanosti; a to je samo završna točka obračuna s čovjekom koji je obilježio intelektualnu povijest i povijest marksizma u 20. stoljeću.

Nešto ranije bio je demontiran i jedini spomenik koji je svojedobno u njegovu čast bio podignut u Budimpešti. Nakon Drugog svjetskog rata nepoželjni su se spomenici uništavali, a poslije 1989. spomenici iz komunističke ere bili su prebačeni u budimpeštanski Szobor park, zapravo muzej na otvorenom koji je postao velikom atrakcijom za turiste iz cijelog svijeta.

Slično kao Muzej komunističkih zločina ili instalacija iz 2005. (60 izloženih cipela na dunavskoj obali), koja svjedoči o tragičnoj sudbini 20.000 pobijenih Židova, bačenih u rijeku 1944. A sada, 2018., odnosno 2019. zarad obračuna s totalitarnom prošlošću, nepodobni se spomenici premještaju izvan turističkih trasa i izvan središnjih trgova u gradu, simboličkih centara na kojima je narod tradicionalno iskazivao svoje domoljublje ili nezadovoljstvo vladajućim elitama.

Bez ogleda na politički predznak. Sve ovo Orban radi u ime nove povijesne slike i istine kakvom je on vidi i kakvu je želi ostaviti u nasljeđe kao svoj politički legat. Ali, ako smo išta od povijesti naučili, onda je to spoznaja da nikada ništa nije vječno i da nema definitivnih istina.

I stoga, mnogi s ironijom gledaju i na novi mađarski obrazovni kurikulum kao pokušaj Orbanove ekipe da sve ono što se ne uklapa u proklamirane kršćansko-nacionalno-konzervativne vrijednosti izbace iz školskih udžbenika i programa. Međutim, to je unaprijed osuđeno na neuspjeh i pitanje je samo koliko će štete i nereda poslije toga nastati, odnosno koliko će trebati vremena da se šteta sanira.