Čitav Segreov opus fokusiran je na čemerne sudbine ilegalnih imigranata, pa nije neobično da je njegov igranofilmski debi također fokusiran na imigrantsku temu
Iako poetski intonirani uvodni kadar prvog igranog filma talijanskog dokumentarista Andree Segrea »Io sono Li«, u nas prevedena »Shun Li i Pjesnik«, pokazuje svijeće kako plutaju rijekom na obljetnicu rođenja slavnog kineskog pjesnika Qu Yuana, autor nas ubrzo transponira u puno okrutniju realnost. Kineska imigrantica biva prebačena iz Rima u Chioggiu gdje se zapošljava u lokalnoj oštariji. Kad gostima donese kuhane »canocchie«, oni ostaju u šoku saznavši da ih je pripremio kineski kuhar. Među njima je i ribar Bepi (Rade Šerbedžija, izvrstan) koji se u Chioggiu davno doselio iz Pule. Dvije usamljene imigrantske duše, Shun Li i njen sjetni istarski pjesnik, upustit će se u platonsku vezu. Vodenu i melankoličnu poput mletačke lagune obavijene maglom koja ih okružuje.
Čitav autorov opus fokusiran je na čemerne sudbine ilegalnih imigranata na različitim lokacijama, od Rosarna (»Il sangue verde«) odakle bivaju protjerani zbog intervencije rasističkih mještana, do logora u Tunisu (»Mare chiuso«) gdje pronalaze utočište u bijegu iz ratom zahvaćene Libije. Zato nije neobično da je Segreov igranofilmski debi također fokusiran na imigrantske teme, samo što je autorova poetika svakodnevnice sada naglašenija.
Sociolog s kamerom
Iako smo još lani mogli upoznati njegove aktivističke dokumentarce u sklopu Festivala subverzivnog festivala, njegov prvi hrvatski susret s publikom dogodio se u riječkom Art-kinu »Croatia« na svečanoj hrvatskoj premijeri filma »Shun Li i Pjesnik«. Prvo pitanje koje se nametnulo u razgovoru sa Segreom bilo je ono vezano za motiv migracija koji se proteže čitavim autorovim opusom. – Jedan od razloga koji me natjerao da se sustavno bavim tom temom je povijesni i humanistički. Povijesni zato jer se u Italiji događa transformacija u zemlju imigranata. Te promjene i sam živim. Kad sam išao u školu, tada u njoj nije bilo stranaca. Danas ih u Italiji ima više od pet milijuna i moja kći ide u jednu posve drukčiju školu koju pohađaju brojni imigranti. Nikad nisam upisao filmsku akademiju, već sam završio studij sociologije. Kad sam počeo upijati njihove priče, osjetio sam potrebu da ih zabilježim kamerom. Tako sam postao režiser. Zato bi pravo pitanje bilo zašto film, a ne zašto migracije. Onaj drugi humanistički aspekt leži u tome da me je suočavanje s tuđim sudbinama natjeralo da istražim najosjetljiviji i najskriveniji dio sebe samog.
Prošlo je skoro tri godine otkako ste snimili dokumentarac »Il sangue verde«. Da li se od tada situacija u gradiću u kojem je snimljen izmijenila? – Nisam tako naivan da vjerujem da bi film mogao promijeniti svijet. Ali taj film je bio snažan i efiksan instrument za onaj dio talijanskog društva koji je htio dati nekakav relevantni odgovor i osuditi val ksenofobije koji je u mojoj zemlji itekako prisutan. Danas ministar unutarnjih poslova više nije Roberto Maroni, član najksenofobnije talijanske stranke Lega Nord. Opasno je kad policiju jedne države vodi stanka koja zastupa krajnje ksenofobne stavove. Danas se u Rosarnu i dalje krše prava stanih radnika. Ali stvorene su i neke alternative. Grupe poljoprivrednika su se udružile i slomile lanac velikih prehrambenih korporacija, odabravši da se hrana distribuira na puno ispravniji način, a samim time su počeli i bolje plaćati strane radnike.
Kako funkcionira udruga ZaLab koju ste osnovali i kako se financira? – Riječ je o nezavisnoj nevladinoj kulturnoj udruzi koju sam osnovao zajedno s mojim prijateljima režiserima kako bismo bez uplitanja države mogli raditi neke neugodne teme. Financira se od distribucije dokumentaraca snimanih u našoj produkciji. Dio njih financiraju i različite zaklade.
Idealni glumci
U vašem igranofilmskom debiju angažirali ste veliku kinesku glumicu Zhao Tao, muzu kultnog kineskog sineasta Jie Zhangkea. Ovo je njena prva uloga izvan Kine. Kako ste došli do nje? – Kako Zhangkeovi filmovi uglavnom ostaju getoizirani u festivalskim krugovima (u nas su distribuirani »24 City« i »Mrtva priroda«, op.a.), pretpostavljam da osamdeset posto onih koji su gledali »Shun Li i Pjesnik« vjeruju da je Zhao Tao Kineskinja bez ikakva glumačkog iskustva koja živi u Rimu. Kad sam je vidio u »Mrtvoj prirodi« odmah sam shvatio da je ona idealna za moj film. Kontaktirao sam je preko njena agenta, ispričao joj priču kojom se bavi moj film, a ona je poželjela biti u filmu koji govori o nekim stvarima o kojima se u Kini ne smije govoriti i teškoćama s kojima se suočavaju kineski imigranti.
Nakon brojnih uloga ruskih mafijaša i generala u hollywoodskim blockbusterima, Rade Šerbedžija više nije Nikita Sokolov ni Juri Ivanov, nego pjesnik Bepi. Kako je tako dobro usavršio ćozotski dijalekt? – Rade ima veliki lingvistički kapacitet. Rekao sam mu da dođe u Chioggiu par dana prije snimanja i da osluškuje ribare koji se okupljaju u lokalnim oštarijama. Naravno, pomagao mu je i »jezični trener«. Ali ja sam mu rekao da će najviše naučiti ako svaki dan s »Ćozotima« odigra barem jednu partiju karata.
Možemo li u njihovom odnosu prema Shun Li govoriti o njihovim malim strahovima od stranaca? – Mislim da problem nije u gostima bara. Za jednog ribara oštarija je zamjena za društveni salon. Kad shvate da u tom »salonu« postoji samo jedna žena i povrh svega još Kineskinja, za njih je to nevjerojatna kulturalna promjena. Te osobe teško se suočavaju s takvim promjenama. Ksenofobija nastaje kad drugi koriste te promjene da bi ih pretvorili u javni strah, koji se često može pretvoriti u nasilje. Ili kada kažu da su za krizu krivi Kinezi.
