Moji su radovi jednostavni, razumljivi, i tiču se svakodnevnice. Tu uvijek ima različitih stvari, kao na primjer na ovoj izložbi: od umjetnosti, politike, ekonomije, seksa, zaumnosti, poezije, do nekih referenci koje su malo složenije, sve je to povezano. Takav je i naš život
Mladen Stilinović ovogodišnji je dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo u području likovne i primijenjene umjetnosti.
Ovaj umjetnik, iza kojega stoji respektabilan opus, doživio je prepoznavanje i priznanje svoga stvaralaštva i na međunarodnoj umjetničkoj sceni – njegova su djela danas dio brojnih europskih galerija i muzeja, samostalnim izložbama gostovao je do sada u prostorima kao što su Platform Garanti u Istanbulu, Van Abbemuseum u Eindhovenu, Centru za suvremenu umjetnost u Glasgowu, Galeriji Taxis Palais u Innsbrucku, Muzeju Ludwig u Budimpešti i mnogim drugima, a uvršten je i u nekoliko novo objavljenih povijesti umjetnosti svijeta. Prošle godine posjetitelji zagrebačkog MSU-a mogli su se upoznati s presjekom rada Mladena Stilinovića na velikoj izložbi »Nula iz vladanja«, a tom je prigodom tiskana istoimena impresivna monografija koja pruža uvid u njegovo djelo.
Ovih se dana njegov izložbeni ciklus naziva »Vrijeđanje anarhije« nalazi na zidovima pulskog MMC Luka, gdje smo i vodili razgovor s umjetnikom. Stilinović se s prvim radovima, u formi eksperimentalnog filma javio početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada, a osobito u okviru Grupe šestorice autora, realizira djela konceptualističke prirode. Usmjeren je na društvenu stvarnost, osobito njenu političku dimenziju, baveći se fenomenom jezika kao sredstvom političke, ali i umjetničke manipulacije. Proteklih desetljeća izražava se fotografijom, kolažima, knjigama, ready made objektima. Sve su to, kako kaže kustos Tihomir Milovac, fragmenti globalne slike društvene zbilje, nastali strategijom preuzimanja, prisvajanja i recikliranja.
Rezultat je meta-jezik koji jest i nije slikovni, jest i nije umni te jest i nije emotivno ekspresivan… Stilinović se od samih početaka umjetničke aktivnosti okrenuo prema anti-umjetnosti i anti-estetici, prema anti-akademskom, ali mu pritom nije uzmanjkala sustavnost utjelovljenja u ideji o drugačijoj i novoj umjetničkoj praksi koja mijenja karakter umjetničkog djela i umjetničke aktivnosti uopće. Neki od njegovih poznatih ciklusa su »Smrt«, »Ekonomija«, »Hrana«, »Posao«, »Bol«, »Eksploatacija mrtvih«, »Novac«, »Crveno – Roza«…
Koliko je za Vaše interese, umjetnička i životna opredjeljenja, važna figura Vašeg oca, koji je bio predratni komunistički kontrarevolucionar, dugogodišnji politički zatvorenik, potom sudionik NOB-a, nakon rata čovjek utjecajnih društvenih položaja… Vaš je cjeloživotni rad obilježen nastojanjem za očišćenjem od ideoloških taloga, ideologija je nešto što je obilježilo život Vašeg oca…
Vjera u život umjetnosti
Vi ste kao srednjoškolac odustali od daljnjeg školovanja. Jeste li ikada, kad ste već stasali u svom umjetničkom izrazu, osjetili probleme zbog nedostatka formalnog obrazovanja, u smislu da je to radilo probleme u priznanju Vašeg umjetničkog statusa, percepciji Vas kao stvaraoca?
– Ne. Kada sam ja počeo, radio sam film, i učio sam od mnogih ljudi. Zanimao sam se za eksperimentalni film, a to se tada nije imalo gdje učiti. Ali tako je i na akademiji, likovnoj ili bilo kojoj drugoj.
Puno ste čitali i nekako Vas to čitanje dosta određuje, riječi…
– Da, svakako, čitanje je jako važno, ali i gledanje, i putovanje. Ja sam sa svojom ženom proputovao cijelu Europu, pet-šest puta, autostopom, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na taj ste način isto mogli puno učiti, posjećivali ste muzeje i slično…
Čak ste jedno vrijeme studirali talijanski u Perugi, zbog anarhističke literature.
– Da, to nije studij nego škola za strance, ali jako dobra škola. I zbilja brzo se uči jezik. Kod nas baš ništa od anarhističke literature nije bilo prevedeno, i onda taman kad sam naučio talijanski, počeli su i kod nas sve prevoditi.
Uvijek se ističe da je jedna od težnji Vašeg rada koristiti jezik slobodan od ideologije. Tu se onda povlači paralela s pjesničkim »zaumnim« jezikom. Jeste li, u svom radu, osjetili da je moguće doći do te mjere jezične čistoće?
– Jako cijenim njen rani rad. Kada smo počinjali družio sam se s njom, sada više ne, jer ona živi u inozemstvu i ne izlažemo na istim grupnim izložbama. Jedna me je njena gesta, sada nedavno, ugodno iznenadila: bila je na mojoj izložbi u Beču, pa mi je napisala prijateljsku poruku na pozivnici.
– U pjesničkom smislu je, ali u ovom drugom ne. I na ovoj izložbi vidi se različitost korištenja jezika, od nečeg vrlo jednostavnog do neke pjesničke zaumnosti.
U radovima se vidi vaša ironija spram ideje o smrti umjetnosti, koja se dosta provlači kroz prošlo stoljeće, a i danas je prisutna. Da li to znači da Vi zapravo vjerujete u život umjetnosti?
– Da, apsolutno vjerujem u život umjetnosti. Kada sam malo čitao o toj tezi o smrti umjetnosti, onda sam vidio da su neki teoretičari, kao Vattimo na primjer, govorili da umjetnost treba naći neki drugi put. Meni su te stvari nezanimljive, jer ja sam zagovarao neku slobodu umjetnosti, a estetičari su zatvoreni. Imaju te svoje kanone i onda kad se prijelomi događaju, onda oni ili govore o smrti umjetnosti, ili o nečemu jako novome. A to jako novo baš i nije tako novo. Kada pogledate recimo Duchampa ili druge, to nije radikalni prekid s tradicijom, nego je korištenje tradicije. To je novo u smislu jezika, ali ne da bi se poništilo ono prije. To su veliki nesporazumi. Oni danas kažu – on je Mona Lisi nacrtao brkove. Pa nije on na originalu slike Mona Lise nacrtao brkove, već na reporodukciji. Mislim (smijeh), to su velike razlike.
Rigidan konceptualizam
Jeste li Vi konceptualni umjetnik?
– Pa jesam. Ali mislim, da sam se nadovezivao na konceptualnu umjetnost, ali i na Fluxus. Fluxus kod nas nije bio dovoljno poznat, ali me je zanimao više nego konceptualizam. Konceptualizam je interesantan u jezičnom smislu, ali je postao rigidan. Mene ta rigidnost smeta. Mi smo bili anarhičniji, slobodniji. Konceptualni umjetnici imali su neku svoju estetiku, na isti su način koristili fotografiju i tekst, vrlo jednostavna rješenja, i to zato da bi se maknuli od komercijalizma. Poslije izvjesnog vremena to više nije imalo smisla.
Nametanje ideje rada Vas izrazito smeta, uvijek ste imali tu borbu za pravo na lijenost, dokolicu, što nam sustav, kakav god bio, uvijek želi oduzeti. Ali kada čovjek krene istraživati Vaš rad, ono što ste do sada napravili tijekom života, umori se, pa možemo zaključiti da ste Vi jako puno radili. To je malo kontradiktorno?
– To se čini tako, ali ja radim već četrdeset godina, i onda se toga nakupilo. Ovo što tu gledamo, to ja radim već deset godina. I sada, netko će reći da su to vrlo jednostavne stvari, da se to može napraviti za sekundu – ja tako i radim, dosta brzo, kada mi krene. Neke cikluse, »Crveno – Roza« recimo, ili »Eksploatacija mrtvih«, radio sam po osam i više godina. Pogotovo što su to sve mali formati, to je sve rađeno na stolu.
S druge strane, Vi ste radili ono što ste htjeli, niste imali konvencionalan život, službu u koju ste odlazili, cijeli život ste samo umjetnik. Ali opet, ostali ste u dosluhu sa stvarnim životom, povezani sa zbiljskim, običnim. Reagirate kao netko tko osjeća težinu života, i radnog života, između ostalog.
– Da, moji su radovi jednostavni, razumljivi, i tiču se svakodnevnice. Tu uvijek ima različitih stvari, kao na primjer na ovoj izložbi od umjetnosti, politike, ekonomije, seksa, zaumnosti, poezije, do nekih referenci koje su malo složenije, sve je to povezano. Takav je i naš život, čovjek sam sebe promatra kako ide kroz život, kroz ulicu, razne prostore i događanja, to je kao jedna izložba. Mijenjaju se perspektive i viđenja. To je ono što mene zanima.
Da, ali hoću reći, u egzistencijalnom smislu vjerojatno ste živjeli dosta skromno.
Želim ostati slobodan
Dosta muzeja u svijetu već ima Vaše radove, postali ste zapravo relevantni umjetnik u svjetskom pogledu, nije pretjerano ako se tako kaže.
– Pa je.
I kako se osjećate?
– Ja nisam baš jako uključen u taj svijet umjetnosti da bih se nešto bavio time. S umjetnosti da, ali ne sa svojom promocijom.
Što vam je pomoglo u toj distanci?
– Dosta rano sam shvatio da me to ne zanima. Ranije nije bilo interesa za moj rad. Izlagao sam, ali se to nije baš kupovalo. Kao što znate, kod nas ni danas ne postoji tržište za taj tip rada. Sada kada su se galerije u inozemstvu zainteresirale da predstavljaju moj rad, ja sam jako oprezan i imam svoju strategiju. Ne želim dopustiti da me oni predstavljaju, nego da prodaju ono što im dam za izložbu i to samo neko određeno vrijeme. To je vrlo jednostavno. Želim ostati slobodan i svakako ne želim im dozvoliti da mi se upliću u rad.
Da li Vam je ipak jedna olakotna okolnost to što je Vaša supruga, Branka Stipančić, povjesničarka umjetnosti i kustosica, pa se ona bavi tim organizacijskim i prezentacijskim dijelom, i interpretacijom Vašeg rada, što je jako važno…
– Naravno da je.
Je li taj Vaš proboj pomogao interesu i za neke druge naše umjetnike?
– Je. To je sada sve drugačije. Jedan mali proboj je bio sedamdesetih godina. Onda kada je došla »nova slika«, onda je to sve stalo. I onda je devedesetih počelo ponovno i tada je krenulo. Interes Zapada za taj dio Europe je porastao. Tu su dosta veliku ulogu odigrali umjetnička grupa Irwin i njihov interes da se napravi historija povijesti umjetnosti Istočne Europe. Sanja Iveković, i neki drugi, imali su uspjeha.
U Vašem radu ima dosta ironije i cinizma. Taj je način pogleda na svijet dosta prisutan onda kada čovjek želi prikriti vlastiti osjećaj nemoći, ili nezadovoljstva spram nekih stvari…
– Da, ali ne brani se čovjek samo ironijom i cinizmom, brani se i tišinom, nekom odsutnošću. Ima različitih strategija uz pomoć kojih čovjek želi sačuvati svoj život. Ima jedna knjiga, izašla je pedesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj, naziv joj je »Apstraktna umjetnost kao svjetski jezik«. Kasnije je jedan od prvih direktora Documente tu misao istaknuo na zidovima, u katalozima – »Apstraktna umjetnost je idiom slobodnog svijeta«.
Što Vi o tome mislite?
Gomilanje jezika
Jeste li Vi ikad imali viziju svijeta, kakvog ga želite, ili za kakvog se zalažete, s obzirom na to da je Vaš rad dosta zasnovan na kritici postojećeg svijeta?
– Pa jesam, to je neki utopijski svijet.
To kada ste bili mlađi?
– I sada… Recimo, nedavno sam pročitao, kod Žižeka, ne znam više koja je knjiga u pitanju – on je rekao da nije zamisliv svijet bez novca. A ja sam mislio uvijek da je. I tako dalje, i sa školom također. Naravno, ne ukinuti, ali promijeniti, apsolutno, iz korijena. Onda ekonomija. Onda recimo, ja sam sto posto uvjeren da pravo, kao i mnoge druge stvari, imaju višak jezika, sve to može biti jednostavnije. A to se samo gomila. Tako je i u umjetnosti, isto. Gomilanje jezika.
Je li i proslavljen umjetnik poput Vas prisiljen činiti kompromise, da bi preživio?
– Ja kao umjetnik pazim što radim. Ne ulazim u diskusije oko različitih stvari, nego imam neke svoje stavove i donosim svoje odluke, pa sada, da li netko hoće ili neće… Čak i prije, kad nisam imao novaca. Kao mlad treba naučiti, prvo, da ne mora pristati, a drugo, da nije ništa dramatično, da se jednostavno može izmaknuti ako mu nešto ne odgovara, bez ikakve diskusije ili otpora.
To je dobra poruka mladim stvaraocima, ohrabrujuća… U Vašem djelovanju očituje se jedna doza strasti, i pomalo romantičarskog izgaranja za ideju umjetnosti, onoga što pomoću nje želite posredovati… Ne znam jesam li u pravu?
– Pa sad, ovo romantično… Ne, nemam ja ništa protiv romantičnoga…Koliko god sam u umjetnosti, toliko sam i kritičan prema njoj. Koliko god sam u tome, ja dobro gledam što se tu dešava i imam neku distancu.
Sada kada pogledate malo s distance, što je Vama umjetnost dala: mogućnost da lakše, možda bezbolnije prođete kroz život, ili upravo obrnuto?
– To je sad pitanje kako se čovjek postavi prema tome, pitanje je što netko želi u životu. U materijalnom smislu ja nisam neki konzument niti pretjerani materijalist, tako da je u tom pogledu bilo dobro. Nisam radio kompromise, radio sam ono što sam htio. A to je, vjerojatno za ljude nedostižno, iako bi tome trebali težiti, da ono što vole, da se za to bore… Jer čim se počne kalkulirati, onda sve pada u vodu.
Dosta prijateljskih relacija veže Vas s nekim umjetnicima, to njegujete.
Scena je i dalje živa
Da li iz hrvatske povijesti umjetnosti, ovako malo unazad gledano, postoje neki umjetnici čiji rad posebno cijenite? Neki slikar, kipar, netko sasvim drugačijeg izraza?
– Knifer.
Knifer? To je najdalje što možete ići unazad?
– Da.
Da li Vas ove Vaše izložbe koje idu po svijetu sada već jedan niz godina, da li Vas to umara, ili Vam stvara neku zasićenost?
– Ne, zato jer meni to ide dosta lako. Našli smo modus kako to raditi, tako da se ne osjećam zasićeno.
S Vladom Martekom ste prijatelj, imate i srodne izraze. To Vas nikada nije smetalo?
– Ne (smijeh).
I on je ipak donekle prepoznat, barem u ovom dijelu Europe.
Osjećate da više nema tog nekakvog kolonijalističkog pristupa?
– Ne, nema ga više. Nije dopušteno. Premda Englezi tu ne posustaju.
Pratite li hrvatske mlade umjetnike?
– Da, dobar sam s njima, idem na izložbe. Scena je i dalje živa kao što je i uvijek bila i ide se dalje.
Sada se govori o povratku slikarstva.
– To je uvijek bilo. To nema veze. Uvijek će biti slikara, bit će onih koji će biti manje ili više interesantni.
Vi ste se, kao netko tko radi u domeni likovnosti, ipak trebali izboriti za neko bazično uvažavanje ovdje u matičnom prostoru, a da niste pritom bili poslušni, da niste imali fazu portreta, da ste pokazali da znate slikati na tradicionalan način…
– Da, ali to je ta generacija. Da sam bio sâm, ne bih uspio. Ipak nas je bilo dosta.
Dosta je važno i da ste imali podršku od teoretičara umjetnosti, i kritičara.
– Jesmo, a imali smo i podršku od starijih umjetnika.
