RIJEKA Samostalnom izložbom u Galeriji SIZ koja se otvara večeras u 20,30 sati, publici će se predstaviti riječka umjetnica Milijana Babić koja radi u mediju instalacije, performansa i umjetničke akcije.

Milijana Babić diplomirala je kiparstvo 2002. godine na odsjeku likovnih umjetnosti na Durban Institute of Technology u Južnoafričkoj Republici, a magistrirala 2007. na Akademiji likovnih umetnosti in oblikovanja u Ljubljani. Dugogodišnja je suradnica Internacionalnog festivala suvremene umjetnosti – Mesto žensk u Ljubljani, a od 2007. radi kao vanjska suradnica na Katedri za kiparstvo riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. Njezin je rad prezentiran na brojnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu, a prisutna je i na ovogodišnjem Bijenalu kvadrilaterale koji se upravo održava u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.

Na izložbi u SIZ-u predstavit će radove proistekle iz umjetničkih akcija, »Radni dan« i »Lijepa naša domovino«.

Brašno, krumpir, šećer, sol, higijenski ulošci… to su neki od predmeta iz kolekcije »Lijepa naša domovino« koje ćemo vidjeti na večerašnjoj izložbi. O čemu se radi?

– U pozadini rada stoji umjetnička akcija krađe po supermarketima skoro svih trgovačkih lanaca u Rijeci i okolici. Tijekom dva mjeseca krala sam najnužnije namirnice i proizvode, bez kojih ne možemo preživjeti, a izlažem ih pod nazivom »Lijepa naša domovino« koji na ironičan način aludira na stanje u državi koja je sagrađena i živi po naslijeđenom principu »Snađi se, druže!« u njegovom najkoruptivnijem smislu.

– Kako bih ostala na nivou na kojem mogu problematizirati pitanja morala, pazila sam da ne pretjeram i pomno birala samo životno najnužnije proizvode. Krala sam ih jedan po jedan, uvijek u drugom trgovačkom lancu, skrivajući ih u torbu, džep ili ispod jakne u kolicima, ovisno o čemu se radilo.

Nikad me nisu uhvatili, ali da jesu i to bi postalo sastavni dio rada, kao što je postala i krađa koja se dogodila na izložbi T-HT natječaja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, gdje je jedan od posjetitelja ukrao sapun, tako da sapuna više nema na izložbi, već samo podatak da su ga ukrali.

Akcija je trajala dva mjeseca, s tim da proizvode poput krumpira, koji u međuvremenu istruli, uvijek naknadno kradem za sljedeće izlaganje.

Nije vam neugodno?

– U početku mi, naravno, nije bilo svejedno, ali sam znajući zbog čega to radim prevladala nelagodu i svaku krađu na kraju doživjela isključivo kao uspjeh. Pokazalo se da je nadzor daleko od savršenog, tako da se krasti može…

Jeste li možda i testirali neke od ukradenih proizvoda?

– Tu sam akciju izvela u svibnju, u sklopu festivala »Dopust«, a sastojala se od kopanja po kontejnerima za smeće i traženja povratne ambalaže, pri čemu sam nosila majicu s logom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, što je i ključno za rad koji problematizira nedostatnost naše struke unutar koje, usprkos visokom obrazovanju i statusima koje imamo, ne možemo osigurati egzistenciju, već smo prisiljeni tražiti dodatne izvore zarade.

Akcija na ironičan način nudi rješenje u kojem rad i zarada dolaze u paketu, mada se zarada i u ovom slučaju pokazala problematičnom. Zaradila sam 26 kuna, a po smeću sam kopala punih osam sati, startajući u 8 ujutro sa Željezničkog kolodvora. Veliko razočaranje je bilo i to što niti jedan trgovački lanac osim »Getroa« nije pristao podržati akciju dozvolom za snimanje povrata i unovčanja ambalaže.

Iako sudjeluju u tom procesu, »Brodokomerc«, »Kaufland« i »Konzum« su podršku odbili s obrazloženjem da se to ne uklapa u politiku njihove firme, što pokazuje koliko su socijalno osjetljivi. Pa neće valjda imidž trgovačkih centara u koje svi dolaze nasmijani i imaju dovoljno novca da kupe što žele, kvariti slikama kopanja po kontejnerima!

Je li umjetnicima zbilja toliko loše da ih možemo izjednačavati s beskućnicima, penzionerima, nezaposlenima i drugima s liste socijalno najugroženijih koji zaozbljno kopaju po kontejnerima?

– Ne bi me iznenadilo da neki umjetnici zaista kopaju po kontejnerima, jer dobro znamo da radimo u državi koja nam ne omogućava da od svog rada živimo. Naš rad se slabo honorira, a tržište suvremene umjetnosti skoro da i ne postoji. Jedna apsurdna situacija, o kojoj valja više govoriti.