TOKIO »Tata i mama nisu ni sanjali da će u obitelji odjednom dobiti glumicu, hahaha!« – kaže nam negdje sredinom razgovora Mia Petričević kojoj se u životu dogodila prava filmska priča, pa nastavlja: »Jako su ponosni iako im još uvijek ništa nije jasno, ali nije ni meni. Još sad kad su se zaredali svi ti filmski festivali i nagrade. Njima je sve to čudo. Kažu – školovali smo arhitekticu, a dobili glumicu! Haha!«

Možda Tugari i Tokio zvuče kao dva japanska grada, no stvarnost ne može biti esktremnija, jer Tugari su selo smješteno između Splita i Omiša gdje naša sugovornica, 27-godišnja arhitektica i glavna zvijezda filma »Ne gledaj mi u pijat«, živi s roditeljima.

Pa ipak Mijin put od sela u splitskom zaleđu do japanskog megalopolisa bio je neplanirano brz i uspješan zahvaljući filmu Hane Jušić koji se od svjetske premijere na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu ne prestaje prikazivati na svjetskim festivalima. Najnovija postaja je Tokyo international film festival gdje smo i uhvatili Miju za ovaj razgovor.

Brza odluka

Film »Ne gledaj mi u pijat« prikazuje se u natjecateljskom dijelu programa, a za razliku od turobne i nesretne Marijane koju tumači u Haninom filmu, Mia je prava brbljava Splićanka – pršti energijom i ne skida širok blistav osmijeh s lica. Tu i tamo joj izleti »kontaš?«, što je navika sa studija arhitekture u Sarajevu.

– Upoznale smo se na plaži u Komiži, već sam polako odlazila da uhvatim trajekt kad mi je Hana prišla – opisuje Mia svoj prvi susret s redateljicom filma, kad još nije nimalo slutila da će joj taj slučajni susret možda zauvijek promijeniti život.

– Progovorila je vrlo sramežljivo, pa sam u prvi tren pomislila da joj treba tampon ili nešto slično (smijeh), a kako ona inače govori tiho, shvatila sam tek da joj treba pomoć oko filma na kojem radi, mislila sam da je riječ o studentskom filmu. Uzela je moj broj, postale smo frendice na fejsu i tako je sve krenulo.

Kako ste reagirali kad ste shvatili da Vam nudi glavnu ulogu?

– Bila sam totalno iznenađena, ništa mi nije bilo jasno. Zašto ja? Ne pratim sustavno hrvatsku kinematografiju, niti sam znala tko je Hana, pa mi sve to bila jako neobično. Kasnije mi je rekla da je u meni vidjela Marijanu kakvu je zamislila u svom scenariju. Kad mi je rekla da mi nudi glavnu ulogu odmah sam je išla proguglati, pogledala njezine kratke filmove koji su mi bili super i pomislila »Ok, zašto ne, ajmo probat!« (smijeh). Ali kad je stvar postala ozbiljna uhvatila me panika.

Na snimanju ili kad ste dobili ulogu?

– Čim sam pristala. Nije mi i dalje bilo jasno što od mene očekuje – fizički možda mogu biti idealna Marijana, ali znam li glumiti, to je već pitanje. Mislim da nisam bila jedina opcija za ulogu Marijane, doduše to nisam sigurna, ali sam morala proći tri audicije pa valjda nisam bila jedina. Mislim da je Hana čitavo vrijeme držala palčeve da to budem ja.

Nikada se ranije niste bavili glumom?

Kako je to izgledalo?

– Prije nego smo dogovorile prvu audiciju otišle smo večer ranije na pivo, pričale o svemu i svačemu, upoznala me s glumicom koja će uz mene biti na audiciji. Kad smo se sutra našle bila sam vrlo opuštena jer sam se s obje već zbližila. Da nije bilo takvog Haninog »nježnog« pristupa ja bih se totalno zablokirala i osramotila. Pomogao mi je i dečko svojim savjetima, on je profesionalni glumac iz Sarajeva.

Što Vam je bilo najteže na samom snimanju? Učenje teksta napamet?

– To mi nije bio problem. Toliko smo radile na dijalozima i pripremale lik Marijane da sam ga naučila naizust. Zapravo nisam ni upamtila čitav scenarij već sve scene, to se nekako dogodilo spontano. Tu i tamo bih zaboravila neku repliku, ali ništa strašno. Najteža scena mi je ona u kojoj tučem Nikšu (Butijera koji tumači Marijanina brata, op. a.) – to mi je bilo grozno jer sam ga stvarno morala udarati, to nismo »glumili«, i ta činjenica da mu nanosim stvarnu fizičku bol mi je bila grozna! Bio je sav crven i izgreban. Tu scenu nismo vježbali – prvi put sam je odradila na setu.

Teža od scene grupnog seksa?

– Svi misle da mi je najteže bilo snimati tu scenu seksa na plaži, ali to je zapravo totalno tehnička stvar, sve je unaprijed dogovoreno i koreografirano. Mislim, svima nam je bilo malo neugodno, htjeli smo čim prije završiti tu scenu i uspjeli smo je snimiti iz drugog pokušaja, ali glumački to nije tako zahtjevno.

Je li ti bizarno gledati samu sebe na filmu?

Grad budućnosti

– Ne, bilo mi je to posve normalno. Prvih pet minuta mi je bilo malo neugodno, ali nakon toga uopće nisam vidjela sebe na ekranu već Marijanu. I sad kad o tome razmišljam nas dvije smo potpuno različite osobe. Bila sam jako ponosna na sebe baš zato što sam se »izgubila« u Marijani kao što to glumci rade kad se pretvaraju da su netko drugi. Ja sam zapravo gledala film kao gledateljica, a nisam se fokusirala na Marijanu i svoju glumu. Da jesam možda bih i otkrila neke stvari s kojima ne bih bila zadovoljna.

Imate li želju nakon ovog iskustva postati profesionalna glumica?

– Nemam namjeru preusmjeravati svoj život, ne pada mi na pamet hodati po audicijama i boriti se za uloge. Završila sam arhitekturu i time se želim baviti. Trenutno radim kao pripravnica u jednom arhitektonskom studiju u Splitu. Ako bi mi netko i ponudio ulogu razmislila bih o tome, vjerojatno bih i prihvatila ako bi mi bilo zanimljivo, ali uopće ne razmišljam o karijeri profesionalne glumice.

Mislim da je to grozan posao jer je nesiguran. Jako je teško dobiti uloge, znam to i iz iskustva moga dečka, a ovo što se meni dogodilo je nevjerojatno i toga sam svjesna.

Uživate li na festivalima i putovanjima? Kako Vam je u Tokiju?

– Ma ovo mi je super, volim putovati, a festivali su zabavni. A Tokio je ludilo! Kad sam ušla u svoju hotelsku sobu i kroz prozor vidjela zgradu koju je projektirao Kenzo Tange nisam mogla vjerovati! Tokio je fantastičan grad, svaka zgrada do neba. Kako kaže Hana – »Mia, mi smo u budućnosti!« (Smijeh).