Matanić: Filmovi ne bi trebali biti dekorativni

Mi smo našminkana zemlja koja skriva svoje mračne stvari i probleme, a film je moćno sredstvo koje to može raskrinkati

RIJEKA  Nakon premijere u Zagrebu i Riječani u Art-kinu “Croatia” imali su priliku u kinu pogledati najnoviji film Dalibora Matanića “Majka asfalta”. Iz filma u film Matanić nastavlja propitivati hrvatsku stvarnost, pa tako ni priča o ženi koja napušta toplinu doma i hladnoću neuspjelog braka i sa sinom vrluda hladnim zagrebačkim ulicama, nije laka za gledanje i ponovo nudi niz usamljenih, nesretnih i frustriranih likova iz hrvatske svakodnevice. Uobičajeni lajtmotiv koji Matanić očito pojačava iz filma u film je licemjerje društva, koje podržava nesreću pojedinaca, na uštrb kolektivne “uređenosti”. Inspiraciju za svoje otuđene likove Matanić ni ovog puta nije morao daleko tražiti.   – Pa jedan od motiva kad smo krenuli s idejom bila je priča o ženi koja je danima spavala u autu sa svojom djecom, koja se u medijima pojavila prije par godina. Osim tog motiva, želja nam je bila da napravimo film o našoj generaciji – jednoj široj mlađoj generaciji i nekim elementima koje je karakteriziraju – o pokušajima braka, raspadima braka, o prevlasti konzumerističkog mentaliteta koja najbolje dolazi do izražaja baš u ovo doba godine, kad se javlja ta neka blagdanska nakaradnost. To bi kao trebalo biti vrijeme darivanja, vrijeme ljubavi, a ono što možeš vidjeti je da se ljudi samo sve više povlače u sebe i kupuju, kupuju, kupuju… I sva se ta velika blagdanska toplina samo sve više ismijava kroz konzumerizam. 

Indikativno mi je zapravo da se tijekom procesa nastajanja filma pojavio još jedan slučaj žene koja u autu živi s djecom, a eto i sad, nekoliko dana prije no što će film krenuti u kina, u medijima je osvanuo najnoviji takav slučaj. 

Potaknuti razmišljanje

Osim takvih motiva, zanimalo me i to emocionalno stanje, odiseja jedne mlade žene koja se pokušava izvući iz nečega što je jednom bila ljubav i koja pokušava slijediti poriv da promijeni stvari na bolje, bez obzira koliko same okolnosti i društvo koje je čeka “vani” bili protiv toga.

Koliko su teške teme koje obrađujete kroz filmove vaše osobne preokupacije, a koliko je to dio teorije da film mora biti angažiran, tjerati na razmišljanje, da bio imao smisla?

– Meni je zaista najbitnije da promatram svoju okolinu. Naravno da želim da taj film, kad se bude gledao nakon deset godina, može govoriti o trenutku u kojem se snimao. Iz tog razloga željeli smo da i kod “Majke asfalta” sve bude maksimalno autentično, zagrebačke lokacije i atmosfera na njima.I to nije bilo teško postići, jer smo na na svoje oči često mogli primjetiti tu otuđenost, hladnoću. Poanta je u tome da, ukoliko samo jednog čovjeka u publici natjeraš da se zapita o sebi samome i uvjeriš ga da porazmisli o nekoj temi, već si postigao cilj. Po meni je to dio esencijalnog filmskog izražavanja. 

Filmovi ne bi trebali biti dekorativni. Ta navika koju su stvorili Hollywood i Bollywood, da ljudi u filmu traže vrstu utjehe od svoje stvarnosti, potpuno je pogrešna. Film bi trebao biti poput ogledala u kojima ljude suočiš same sa sobom, no tako da si izvuku zaključak koji žele.

Pogrešna je navika koju su stvorili Hollywood i Bollywood, da ljudi u filmu traže samo utjehu od svoje stvarnosti  - Dalibor Matanić

Nekako bih se najviše složio s Michaelom Hanekeom, koji kaže da filmom postavlja pitanja, a ne daje odgovore. Ni ja ne želim ljudima nešto nametati, već ih ponukati da o nečemu razmišljaju. Mi smo zemlja koja je užasno našminkana, koja skriva sve svoje mračne stvari i probleme, a film je moćno sredstvo koje to može raskrinkati.

(Pre)skupi Zagreb

No ima li uistinu film u Hrvatskoj tu snagu? 

– Ja nikad ne potcjenjujem svoju publiku. Koliko god je svima puno lakše gledati neke lepršave komedije, kad se suoče s nečim što mogu povezati s realnim životom, mislim da se i oni osjećaju ispunjenije. Uvijek ima ljudi u publici koji to cijene. Činjenica je da u cijelom svijetu danas prevladava neko tupilo, ljudi ne reagiraju na podražaje. Nije to problem samo u Hrvatskoj. Pa ipak, vjerujem da će doći generacije koje to mogu mijenjati. Tendencija kvalitetenih filmova u svijetu je, uostalom, da se prikazuje društvo u kojem živimo.

Tome teži i novi nastavak omnibusa od šest kratkih filmova koji bi se ubrzo trebao početi snimati u Rijeci?

– Da. Ukratko, to je vrlo kratak film o tome kako mladi ljudi postaju kotačić sistema, pri čemu progovara o negativnim konotacijama toga kao što je recimo mobbing.

Koji su prvi dojmovi Rijeke kao budućeg seta i riječke atmosfere?

– Nakon riječke premijere krećemo dalje u dogovaranje lokacija. Ono što za sad mogu sigurno reći je da u jednoj od uloga želim vidjeti Alena Liverića o kojem sam u tom kontekstu razmišljao i prije no što sam odlučio snimati u Rijeci. Grad je vizualno atraktivan za snimanje, ljudi kojima se obraćamo rado pomažu, što je uostalom i jedna od činjenica koju vezujem za bilo koje svoje snimanje izvan Zagreba. I u Vukovaru i u Lici svi su bili vrlo otvoreni za pomoć. 

U Zagrebu je postalo izuzetno skupo snimati film. Osim toga, ljudi te krivo gledaju jer ih valjda smetaš u šopingu dok snimaš, a snimati u centru grada postala je nemoguća misija. Mislim da će i moj idući dugometražni film biti snimljen izvan Zagreba.

Matanić: Filmovi ne bi trebali biti dekorativni

Potaknuti razmišljanje

(Pre)skupi Zagreb

Lidlova super ponuda