Profesor na Teologiji

MARKO MEDVED: Povijest ne smije biti talac politike

Mirjana Grce

Marko Medved / Foto: Damir Škomrlj

Marko Medved / Foto: Damir Škomrlj

Povjesničari moraju istraživati (to znači marljivo raditi u arhivima) i objavljivati, a političari raditi svoj posao. No svi zajednički moramo štititi demokraciju i europske vrijednosti



Povjesničar izv. prof. dr. sc. Marko Medved, profesor na Teologiji u Rijeci i ponajbolji poznavatelj riječke povijesti između dvaju svjetskih ratova, u svojoj je kapitalnoj knjizi »Riječka Crkva u razdoblju fašizma«, objavljenoj 2015. godine, u širokom kontekstu istražio i vrijeme D’Annunzijeve okupacije Rijeke.


Rijeku toga vremena, ne samo život Crkve u Rijeci, obradio je i predstavio pod političkim vidom, kulturnim, pod vidom života građana Rijeke i okolice. U svemu tome, i puno više, njegov je znanstveni doprinos poznavanju toga teškog razdoblja povijesti grada na Rječini.


Nedavni incident u Rijeci na stotu godišnjicu D’Annunzijeve okupacije grada, kao i sama ta godišnjica povod su ovome razgovoru.




– Istraživao sam godine međuraća u Rijeci, posebice u kontekstu odnosa D’Annunzija s Katoličkom Crkvom, o čemu sam i izdao knjigu »Riječka Crkva u razdoblju fašizma«.


D’Annunzijevo je razdoblje (1919.- 1920.) narušilo delikatno pitanje nacionalne i jezične ravnoteže u riječkom društvu i u Crkvi. S druge strane, istina je da su tijekom D’Annunzijeve okupacije Rijeke javno tolerirana ponašanja koja izgledaju moderno za to vrijeme (neki govore o anticipaciji 1968. godine) uključujući i neka zakonska rješenja, koja doduše nikad nisu zaživjela.


No sa sto godina povijesne distance, uzevši u obzir sve ono što se dogodilo tijekom 20. stoljeća u Rijeci i u Europi, nema nikakve sumnje da je D’Annunzijeva baština negativna jer je ovim krajevima donijela supremaciju jednih nad drugima, poremetivši suživot Hrvata i Talijana koji su zajedno živjeli stoljećima prije toga.


Svojim sam istraživanjima pokazao kako se tijekom danuncijade mijenja nacionalni sastav u Crkvi, kao i jezik liturgije i propovijedanja u Rijeci; čini se pritisak na redovništvo (kapucine i milosrdnice sv. Vinka) u vidu talijanizacije; kršćanski simboli koriste se u civilnim obredima obilježenim nasiljem, nacionalizmom i militarizmom. Brojni su hrvatski obrtnici i trgovci morali zatvoriti svoje radnje, a radnici većih postrojenja dobivali su otkaze po nacionalnoj osnovi. Mnogi bježe iz Rijeke i traže utočište na prostoru Kraljevine SHS.


D’Annunzio veliča primat jedne (latinske) sastavnice riječkog identiteta, a omalovažava drugi (slavenski). Za vrijeme D’Annunzija žrtve su bili Hrvati; u četrdesetim i početkom pedesetih godina 20. stoljeća žrtve će biti riječki Talijani. Nemam pretenziju da dajem konačnu riječ, jer znam da ima mjesta za istraživanja raznih vrsta – politoloških, kulturnih, vojnih… No smatram da se na liku i djelu D’Annunzija ne može graditi budućnost međusobnih odnosa Talijana i Hrvata. Iako je njegov književni opus vrijedan, sveukupno njegovo djelovanje u Rijeci u velikoj je mjeri danas apsolutno neprihvatljivo.


Želim istaknuti i to da iste kriterije kojima se u nas prosuđuju drugi narodi, budemo spremni primijeniti i na neke hrvatske pojave (ili evanđeoskim riječima rečeno: Što gledaš trun u oku brata, a brvna u svome oku ne vidiš?). Naime, slično s ovim talijanskim pjesnikom dogodilo se u nas s Milom Budakom. Prije samo nekoliko dana na našem području organizirano je veličanje Andrije Artukovića, doduše njegove pred-NDH faze života, pokušavajući nam ustaše prikazati kao heroje. Da ne spominjem rehabilitaciju pozdrava Za dom spremni! Nacionalizam i šovinizam nisu prihvatljivi s bilo koje strane dolazili.


Važno je poštovati struku


Naglašavate da je neprihvatljivo da historiografski sud izriču oni koji koriste izvore na samo jednom jeziku, apelirate na poštovanje struke.


– D’ Annunzio jest povijesni lik, a interesa prema ovoj epizodi bit će i nakon ove obljetnice. Kao povjesničar mogu reći da je dobro da ga se istražuje. Ne niječući nikome slobodu da se o tom razdoblju izjašnjava, važno je poštovati struku i argumentirani dijalog voditi među historiografima, ne dopuštajući da pseudo povjesničari usmjeruju javnu debatu, uz pozamašno financiranje sa strane. Talijanskoj historiografiji valja uputiti kritiku da najčešće ne uzima u obzir hrvatske izvore i literaturu, jer se još uvijek događa da o ovim temama dobar dio povjesničara u Italiji donosi sudove bez poznavanja hrvatskog jezika, dakle hrvatske literature i vrela. Danas se u talijanskoj javnosti, za teme istočne obale Jadrana, nekritički prihvaća narativ koji dolazi iz ezulskih krugova.


Nakon što je pola stoljeća ta tema bila marginalizirana, danas se prakticira drugi ekstrem, potaknut vrlo često desnim politikama raznih razina. Bili smo svjedoci 12. rujna provokacije ekstremista, ali ipak marginalne grupe iz Italije. No više od njih, smatram da odgovornost snose oni koji zadnjih godina danuncijadu predstavljaju kao neku ležernu i modernu revoluciju. Glede incidenata i usijane atmosfere 12. rujna u Rijeci i Trstu, kao Riječanin želim reći da ne smijemo dopustiti da nam naš riječki suživot kvare sa strane. Pohvalio bih i vrlo pametnu reakciju predstavnika talijanske zajednice koji su se distancirali od provokatora i pozvali na riječki suživot.


Instrumentalizacija povijesti i historiografije ovih tema bila je učestala tijekom komunizma, stoga povjesničar danas treba prije svega raditi na arhivskom gradivu, a to je teško. Hrvatsku historiografiju i javnost mogu priupitati u kojoj se mjeri ona suočila s pitanjem odlaska ezula i politike prema Talijanima, ali i drugim manjinama poput Nijemaca, nakon Drugog svjetskog rata i tijekom komunizma. Suradnjom hrvatskih, slovenskih i talijanskih povjesničara historiografske podjele mogu se prevladati, osobito selektivno čitanje povijesnih događaja ovisno o nacionalnom diskursu.


Identitet nije statičan


Povijest Rijeke je složena i teška, i od povjesničara koji je istražuju sigurno zahtijeva puno.


– Riječka je historiografska produkcija osiromašena preranim odlascima Darinka Munića, Darka Dekovića i Williama Klingera, a odnedavno Franje Emanuela Hoška i Petra Strčića. Otvorenost međudržavnih granica, demokratske društvene okolnosti i mogućnost sudjelovanja u europskim projektima znače da su uvjeti za rad historiografa danas bolji od jučerašnjih. Unatoč tome, trebalo bi biti više historiografskih radova. Historiografski pristup riječkoj prošlosti vezan je uz rad na arhivskom vrelu na više jezika. Bez sposobnosti i spremnosti na takav pristup, koji podrazumijeva suočenje s narativima drugih naroda, ne može se dobiti iscrpan prikaz riječke prošlosti.


Postavlja se pitanje oprečnih utemeljiteljskih narativa, odnosno spremnosti da se u memoriju uključe i pripadnici drugih naroda. Pokušao sam glede riječke crkvene historiografije dati svoj doprinos i nadam se da smo se u tome pokazali zreliji od nekih drugih, na primjer Zadra i Splita koji imaju problema s integriranjem pojedinaca druge nacionalnosti (da spomenem samo Antonija Bajamontija ili Vladana Desnicu).


Ne odričući se vlastitog nacionalnog identiteta, ostati otvoren za dijalog s drugima recept je koji vrijedi ne samo za historiografe. To je povezano s pitanjem identiteta. On nikada, a posebice ne u slučaju Rijeke, nije statičan. Identitet je rezultat različitih čimbenika: susreta, migracija i integracija. Mogu biti aktualan i reći da bismo danas, upravo zbog svoje prošlosti, mi Riječani trebali biti osjetljiviji i angažiraniji u pitanju migranata. Naši preci ne bi uspjeli preživjeti diljem svijeta da ih drugi nisu primali, a naš se grad ne bi mogao razviti u jaku luku da nije integrirao pridošlice.


Raspad stoljetnih monarhija i promjene državne pripadnosti ovoga grada, s čime je povezan naprasni odlazak ljudi, za historiografsko pamćenje ima za posljedicu posvemašnji gubitak riječke memorije. Odlazak velikog broja Riječana nakon Drugog svjetskog rata imao je za posljedicu gubitak povijesne memorije, koja je u nekim slučajevima zadirala i u 19. stoljeće. Premostiti te radikalne povijesne prekide znači sačuvati riječku povijest. Osobno sam se u to uvjerio proučavajući riječku crkvenu povijest između dvaju svjetskih ratova. Smatram da bi trebalo s mnogo pažnje objašnjavati pojedine sudbine i pričati o ljudskim tragedijama osoba iz naših pograničnih područja Istre i Rijeke, kako Talijana tako i Hrvata. Time bismo gradili ozračje povjerenja i oprosta.


Nisam zadovoljan slabom prisutnošću povjesničara u definiranju riječkog identiteta danas, a to ne bismo smjeli prepustiti trenutačnim i promjenjivim savezništvima političkih stranaka. Društvene strukture pokazuju malo interesa za stav povjesničara, a želio bih se ubuduće nadati boljem prepoznavanju i većem financijskom podupiranju kvalitetnih projekata istraživanja riječke povijesti. Podsjetio bih da je daleke 1848. godine riječka gradska vlast potaknula povjesničare da porade na proučavanju riječke prošlosti te da je Koblerova »Povijest« tiskana zahvaljujući gradskom novcu. S druge strane, želim pohvaliti pojedince poput Željka Međimorca koji su od prostora antikvarijata Ex libris učinili interdisciplinarno mjesto dijaloga i kritičkog promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Rijeke. Zašto Rijeka ne bi pokrenula neku novu vrstu Tomizzinog foruma, kulturne manifestacije iz istarske Materade koja je proteklih godina okupljala intelektualce i kulturne djelatnike triju naroda? Izražavam i nezadovoljstvo što se Ministarstvo uprave jedinoprema riječkom povijesnom znakovlju odnosi sa sumnjičenjem i još uvijek ne dopušta korištenje povijesne riječke zastave.



Želim istaknuti i to da iste kriterije kojima se u nas prosuđuju drugi narodi, budemo spremni primijeniti i na neke hrvatske pojave (ili evanđeoskim riječima rečeno: Što gledaš trun u oku brata, a brvna u svome oku ne vidiš?). Naime, slično s ovim talijanskim pjesnikom dogodilo se u nas s Milom Budakom. Prije samo nekoliko dana na našem području organizirano je veličanje Andrije Artukovića, doduše njegove pred-NDH faze života, pokušavajući nam ustaše prikazati kao heroje. Da ne spominjem rehabilitaciju pozdrava »Za dom spremni!« Nacionalizam i šovinizam nisu prihvatljivi, s bilo koje strane dolazili.



Štititi demokraciju i europske vrijednosti


Kako zaštititi povijesno pamćenje od politike?


– Povijest ne smije ponovo postati talac politike. Dakako, povjesničari moraju istraživati (to znači marljivo raditi u arhivima) i objavljivati, a političari raditi svoj posao. No svi zajednički moramo štititi demokraciju i europske vrijednosti. Uvijek kada se povijest prepusti političkim inženjerima, koji prošlost tumače i instrumentaliziraju prema njihovim političkim i nacionalističkim gledištima, onda se dolazi do napetosti, osobito na području tema poput ove, a to budi stara neprijateljstva. Poput Charlesa De Gaullea i Konrada Adenauera nakon Drugog svjetskog rata, dvojice kršćana Tadeusza Mazowieckog i Helmuta Kohla koncem osamdesetih godina, i predsjednici Italije, Slovenije i Hrvatske – Napolitano, Türk i Josipović izvršili su 2010. godine hvalevrijedan pomiriteljski čin u Trstu stavivši vijence na slovenski Narodni dom i na spomenik talijanskim ezulima. No u međuvremenu su se na domaćim, europskim i svjetskim razinama pojavile posve drugačije politike koje se vole nazvati suverenističkima, ali nisu ništa drugo nego novi nacionalizam.


Ove teme su vrlo delikatne jer su očite sličnosti s današnjom situacijom, ali i s uplivom raznih politika. Ovih je dana (1. rujna) obilježeno i 80 godina od izbijanja Drugog svjetskog rata; ne zaboravimo da je on počeo upravo zato jer je Hitler krenuo »pomoći« njemačkoj manjini »ugroženoj« u Poljskoj. Pjesnik D’Annunzio dolazi u Rijeku s grupom veterana Prvog svjetskog rata koji nisu željeli naći svoje mjesto u poratnom talijanskom društvu, prometnuvši se u politički čimbenik koji je prolongirao rat i izvanparlamentarnim sredstvima rušio višestranački demokratski sustav. Po tom modelu dolazimo i do marša na Rim, do verbalnog nasilja koje dovodi do fizičkog nasilja i ubojstva zastupnika Matteottija te postupnog srljanja u diktaturu.


Paralele ovog našeg riječkog mikrokozmosa možemo naći i u drugim višenacionalnim dijelovima Europe, primjerice u njemačko-poljskim ili mađarsko-rumunjskim krajevima. Spomenut ću današnje napetosti u poljskoj Šleziji gdje je njemačka uloga za vrijeme Drugog svjetskog rata još uvijek tema rasprava u javnosti, ali na način da je poljska politika instrumentalizira ograničujući jezična, kulturna i politička prava tamošnjoj njemačkoj manjini. Dakle, politika otvara stare povijesne rane, umjesto da promiče pomirenje. Često se i kod nas živi na nedovršenim ratovima, radi čega se upravo njeguje zlopamćenje. Hrvatski katolički intelektualac i sociolog religije Željko Mardešić kritički je pisao o onakvom sjećanju koje, najčešće potaknuto politikom, iz kolektivne i osobne memorije lukavo odabire samo ono što mu u sadašnjem trenutku može pomoći ili pak da opravda ranije ponašanje, dok sve drugo obično preskače. Politika se služi zlopamćenjem da se protivnika sotonizira, a sebe idealizira, sve u službi strategije političkoga opstanka i društvene moći.



»Čišćenje memorije« vrlo je dobra teološko-povijesna kategorija koja je u Vatikanu razrađena prilikom jubileja 2000. godine i koju bi trebalo slijediti. Radi se o procesu upravljenom prema oslobađanju individualne i kolektivne svijesti od svih oblika srdžbe ili nasilja koje je u njoj ostavilo nasljeđe prošlosti. Drugim riječima, prepoznavanjem pogrešaka pridonijeti pomirenju. Kao kršćanin mogu reći da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice, već kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici. To je izazov i zadaća za sve.



Čuvari nasljeđa suživota


Ne bi li svi, pa prvo i politika, trebali biti jednostavno graditelji suživota?


– Ne samo povjesničari, već i drugi poput kulturnjaka, zaklada, vjerskih zajednica, ali i neovisnih kvalitetnih medija, svi bi oni morali biti čuvarima nasljeđa suživota, odbijajući svakog onog koji pokušava progurati nedemokratske i nacionalističke modele ponašanja. Brana populizmu i nacionalizmu je educirana, informirana i kritička javnost. Kao katolik, s ponosom mogu reći da su kršćanski političari iz višenacionalnih sredina poput Roberta Schumana ili Alcidea De Gasperija među stvarateljima moderne Europe. Znali su da se politika ne može temeljiti na nacionalizmu već na pomirenju, da se ljubav prema vlastitoj domovini, jeziku i kulturi ne izgrađuje u oporbi i antagonizmu prema susjedu te su boljitak susjeda smatrali i vlastitim interesom. Nakon iskustva 20. stoljeća i dvaju svjetskih ratova, na ovim područjima Srednje Europe na kojima Hrvati, Slovenci i Talijani vjekovima žive zajedno, ne trebamo uzdizanje nikakvih nacionalističkih simbola. Treba nam međusobno poštovanje triju naroda i intenzivnija suradnja na svim područjima života. Dakako, u vremenu ponovnog jačanja nacionalizama u Europi to je prilično teško.