U jednoj od ključnih scena Francova filma njegov junak Tommy Wiseau ulazi u holivudski restoran i počne izgovarati monolog iz Shakespeareova »Hamleta« utjecajnom holivudskom producentu kojeg portretira Judd Apatow. »Samo zato što nešto želiš, ne znači da se to može dogoditi«, reći će mu tada vidno iznervirani producent. U toj mantri sublimirani su lik i (ne)djelo tog ludog »sineasta«, koji je vjerovao da Hollywood ne zna cijeniti njegove »vizije«. Jer Wiseau je poput Eda Wooda volio snimati filmove, ali je to radio loše.
Volio je i teatar. Već na samom početku filma ugledat ćemo ga kako na satu glume urla monolog Stanleyja Kowalskog iz »Tramvaja zvanog čežnja«. Opus Jamesa Franca konstantno je rastrgan između egotripova i pretencioznih literarnih adaptacija (Faulkner, Steinbeck). Nakon biopica o Salu Mineu (šifra: Sal) nanovo se vraća ikonama izgubljenog vremena holivudske tržnice kolektivnih snova. Zato je Francov primarni interes napraviti dobar film o redatelju lošeg filma. Tamo gdje Ed Wood igra na formulu »loše je dobro«, Franco ide koraj dalje, združivši histeriju i grimasu u metadiskursu.
Nikad ne odustati od snova. To je vječna mantra njegova junaka. Kaže da je došao iz New Orleansa i da ima dvadeset i nešto godina. Ali nitko mu ne vjeruje. Ponaša se poput dobrostojećeg bonvivana, ali nitko ne zna odakle mu sav taj novac. Nikad nije čuo za film »Sam u kući«. No to ga nije spriječilo da u mikrobudžetnoj nezavisnoj produkciji snimi »Sobu«, proglašenu »Građaninom Kaneom lošeg filma« i »najgorim filmom ikad snimljenim«. Taj film mu je priskrbio status nacionalnog heroja. Jer on dobro zna da se u Americi uspjeh može postići samo uz dva uvjeta – ako si mlad i siguran u sebe, te ako si heroj u vlastitoj priči.
Kad su mu govorili kako bi na filmu bio savršeni zlikovac, on bi im rekao: »Ja heroj, svi vi zli!« Da bi ostvario snove, kreće u osvajanje Hollywooda u društvu Grega Sestera, inhibiranog studenta glume iz Frisca (glumi ga autorov brat, sjajni Dave Franco). On je Tommyjev totalni antipod, iako spremno prihvaća ulogu koju mu je ponudio u svom životnom projektu. Zato su scene snimane na setu »Sobe« ujedno i najluđe, dok Tommy gol hoda uokolo uoči snimanja scene seksa, uz jedan od boljih one-linera koji izgovara član njegove filmske ekipe (»Zašto joj ševi pupak?«). Iako je snimanje, barem prema onom što nam pokazuje Franco, išlo iznenađujuće glatko, bez obzira na to što je ekipu izluđivala njegova nesposobnost, a glumci nisu imali pojma što bi trebali činiti.
Zato Francov film najbolje funkcionira kao studija kompleksnog odnosa Grega i Tommyja, smiješnog i tužnog u isti mah. Pritom Franco lucidno spaja dvije duše glumca/redatelja. Onu zaluđenu rubnim područjima filmske povijesti, te onu koja priziva buddy-buddy mehanizme. Uvijek su u prvom planu konstantne reference na holivudske rubne devedesete kao zadnje dekade nevinosti filma prije no što mu se dogodila digitalna mutacija, rastrgane između »autorstva« i »sentimenata«, infantilnosti i egoizma. Zato Francov junak snima film i analognom i digitalnom kamerom, ne bi li otkrio koja je granica između voljeti nešto i znati to učiniti. Jer, kako bi to rekao Tommy: »It’s real emotion, this is real, man!«
