Nagrade 

 Prof. Dušan Prašelj za svoj je rad dobio 1973. godine Nagradu grada Rijeke za osobite uspjehe na području muzičke kulture; Nagradu grada Rijeke 1991. za uređivanje zbirke notnih zapisa narodnih pjesama Istre i Hrvatskog primorja Ivana Matetića Ronjgova »Zaspal Pave«; Nagradu grada Rijeke 1998. godine za životno djelo, za svekoliki doprinos u očuvanju i njegovanju kulturne baštine; Nagradu Primorsko-goranske županije za životno djelo 2009. godine, za doprinos glazbenom stvaralaštvu i izuzetna ostvarenja u očuvanju i promicanju autohtone čakavske kulture. Čakavski Sabor dodijelio mu je 2000. godine najviše priznanje za glazbu »Ivan Matetić Ronjgov«, a večeras će primiti Nagradu za životno djelo Hrvatskog udruženja dirigenata. Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, 1996. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. 

   

    Kartufina 

   

Za vrijeme školovanja u Rijeci vodio sam s tatom omladinski zbor »Mladost«, što je mog profesora Matetića jako veselilo. Sjećam se jedne priredbe u kinu »Partizan«, na koju je došao i Matetić. Od silnog sam se uzbuđenja razmahao, kao da dirigiram Devetu simfoniju Beethovena, a dirigirao sam Matetićevu »Rodila loza« iz »Roženica«. Nakon koncerta jedva sam čekao profesorov komentar, a on je – onako mudro – najprije taktički šutio, a onda rekao: »Dušane, da ti neki da kartufinu (cigaret-papir) da presečeš na pol, biš ti to onda stavil na panj i presikal sikirom?« 

    Boljeg komentara nisam mogao dobit, i vjerujete – mislim o tome još i danas kad dirigiram…

    Iako je napunio osamdeset godina, mi koji ga poznajemo malo duže, znamo da bi maestro Prašelj najradije osobno stajao pred pjevačima udruženih zborova, kojima je desetljećima bio umjetnički ravnatelj i dirigent. Uvjerena sam da bi on to i danas mogao, ali – sigurna sam – misli: »Ma neka se malo mladi muče! Dosta sam ja mahao!« Uostalom, u više je navrata pohvalio Igora Vlajnića ističući kako je u potpunosti ušao u tkivo njegove kantate »Bašćanska ploča«, pa je red da on sad sjedi i uživa! 

 Nemirni duh

Jer, za maestra Prašelja ne može se reći da se u životu nije nadirigirao, naradio s muzičarima i zboristima, naputovao, naorganizirao koncerata, nasnimao radio emisija, nasudjelovao na nizu festivala i – nadobijao nagrada. Ali i tako pun život – ili možda baš takav – ostavlja kod njegova nositelja osjećaj da nikad nije napravio sve što je namjeravao i da je šteta da još nešto, barem malo, ne pridoda bogatom spisku poslova i uspjeha. Po tom osjećaju maestro Dušan Prašelj nije iznimka i na tom maru i volji da uvijek dometne poneku novu ideju – treba mu posebno čestitati! 

    A što se tiče nemirnog duha i goleme energije koja ga je nosila ne smo diljem primorsko-goranskog kraja, Istre, Hrvatske, pa onda i širom Jugoslavije, a potom Europe i svijeta, treba reći da je – još kao dječak – inficiran glazbom i zanosnim zvukom zborskog pjevanja, dirigirao zborom »Mladost« na festivalima zborova u Zagrebu i Beogradu. U izlozima na Terazijama i Narodnom pozorištu bio je tada najavljen kao najmlađi dirigent u Jugoslaviji! Imao je samo 16 godina i pred njim je bilo cjelokupno glazbeno obrazovanje koje je narednih godina dovršio, što u Zagrebu, što u Beču.    

    Nije bilo lako, s oskudnim obrazovanjem stečenim povremenim i nesistematskim radom tijekom ratnih godina, ući ni u dirigentsku klasu Stjepana Šuleka u Zagrebu! Iako je imao obećanje Slavka Zlatića zadano Ivanu Matetiću Ronjgovu koji ga je preporučio za studij dirigiranja, Dušan Prašelj nije upao u dirigentsku klasu prof Šuleka (kao, uostalom i još sedam kolega, među kojima su danas ugledni dirigenti jer su, ustrajavši u svojoj želji za dirigiranjem, upisali studij koju godinu kasnije). Ali Dušan Prašelj je u glazbi i muzičkom životu Zagreba našao toliko izazova i interesa da mu je najvažnije bilo da nastavi obrazovanje, pa je u konačnici diplomirao na odsjeku za Teoretski folklorni studij, i to s Matetićevom skladbom “Ćaće moj”.

    Ima mnogo simbolike u tom odabiru – kako studija, tako i diplomske teme. Mladog budućeg glazbenika Dušana Prašelja, inficirao je ljubavlju i interesom za istarski folklor i izvornu glazbu upravo Ivan Matetić Ronjgov i on je bio njegov umjetnički otac – mentor i skrbnik. Dušan Prašelj diplomirao je na dan kada je u Opatiji pokopan Ivan Matetić Ronjgov i tako se, na svoju veliku žalost, nije stigao ni oprostiti od svog učitelja kojem je mnogo dugovao. 

    Odužio mu se međutim cjeloživotnim nastavljanjem njegova djela i plasiranjem izvornog melosa Istre i Hrvatskog primorja na koncertne podije u zemlji i inozemstvu! Pa i obnovom rodne kuće Matetićevih u Ronjgima, koja je danas Spomen dom i svojevrsni muzej, a svakako i učilište u najširem smislu te riječi… 

   Bečke godine

Dušan Prašelj diplomirao je 1960. godine i odmah se vratio u Rijeku te zaposlio na glazbenoj školi koja se tada zvala »Ivan Zajc«. Bio je pročelnik teoretskog odjela i profesor teoretskih predmeta, a njegov kolega, također učenik i nekadašnji sljedbenik Matetićev, Miro Klobas, odmah je, na početku svog direktorskog mandata, dao školi novo ime – »Ivan Matetić Ronjgov«. 

    No, Dušan Prašelj nije se dugo zadržao na školi – ta djelatnost, kolikogod bila izazovna – nije zadovoljavala njegove ambicije. Radio je i dalje sa zborovima – dva zbora glazbene škole, priključivao im je vanjske, muške glasove kako bi dobio zvučnu sliku kojom je mogao sudjelovati na festivalima zborova; gostovao je s ovim zborom u Francuskoj što je bio veliki iskorak za ono vrijeme, a i dalje radio s zborom »Mladost« na Vežici. 

    Ipak, nakon četiri godine rada na školi, na sugestiju brata Srećka koji je bio violončelist u Zagrebu, otišao je u Beč kako bi – makar kao hospitant – ostvario svoj san o dirigiranju. No, ambiciozan kakav je bio, nije se zadržao na hospitiranju, već je upisao i diplomirao na bečkoj Akademiji, i to na nagovor slavnog profesora Hansa Svarowskog čiji je student bio. Paralelno s pohađanjem studija na Akademiji vodio je Bečke madrigaliste, pjevao u bečkom zboru »Singverein« pod dirigentskim vodstvom velikana poput Karajana, Richtera, Ančerla, Boehma… i dakako – upijao glazbena iskustva i informacije. 

   Na čelu riječke Opere

Tek što je završio studij, prihvatio je ponudu Zagrebačkih solista da im se priključi kao čembalist, korepetitor i dirigent, ali je nakon godinu dana iz Rijeke stiglo pismo u kojem mu se nudilo mjesto direktora riječke Opere. Vratio se kući i tako je počelo novo razdoblje u njegovu profesionalnom životu. Vodio je ansambl Opere NK Ivana Zajca od 1969. do 1977. godine. 

    Bilo je to razdoblje odličnih izvedbi belkantističkog opernog repetoara, ali i sudjelovanja ansambla na festivalu opere u Opatiji, te predstava na otvorenim pozornicama Rijeke i okolice. U vrijeme direktorskog mandata Dušana Prašelja, a intendature Doriana Sokolića, igralo se »Zrinjskog« na trstaskoj Gradini, »Cavalleriju« i »Pagliaccije« na kastavskoj Lokvini, »Trubadura« na krčkom Kamplinu, »Eru s onoga svijeta« u Motovunu… 

    U sklopu kazališta, a pod okriljem Kazališne zajednice, pokrenuta je Jugoslavenska revija mjuzikala, a riječka je opera njegovala također mjuziklski repertoar. Do danas se pamti predstava »My Fair Lady« u kojoj je

Zbor od 500 pjevača

Ali djelatnost u Rovinju bila je nedovoljna za kapacitete i energiju Dušana Prašelja. Paralelno s radom u riječkoj Operi, on se aktivno bavio zborovima, vodio je »Mladost« Vežica, »Ivan Matetić Ronjgov« Rijeka, a jedno vrijeme i »Jedinstvo«, da bi onda udružio sve te pjevače u jedan zbor te 1971. utemeljio »Jeku Primorja«. Ovaj je zbor vodio sve do 1990. godine nižući uspjehe u zemlji i inozemstvu! 

    Na stotu godišnjicu rođenja Ivana Matetića Ronjgova dirigirao je Matetićeve skladbe u tadašnjem kinu »Partizan«, a nastupili su »Jeka« i još 400 pjevača; prilikom spajanja dva kraka tunela Učka, zaorila se Matetićeva »Sloboda« i Brajšina »Krasna zemljo« iz grla 500 pjevača – jedan od dirigenata bio je Dušan Prašelj, a na jednom od posljednjih susreta zborova u Zadru, na završnom koncertu, dirigirao je pjevanjem više od tisuću zborista iz čitave zemlje… 

    Iz Rovinja u kojem je također radio s pjevačima, vratio se u Rijeku i nastavio promicati ideje Ivana Matetića Ronjgova. U razdoblju do mirovine unaprijedio je djelatnost KPD-a »Ivan Matetić Ronjgov« do profesionalne ustanove koja je pod njegovim idejnim vodstvom i upravom priređivala »Večeri pul Matetićeva ognjišća«, »Matetićeve dane« (bijenalno), »Proljeće u Ronjgima« (susrete školske djece regije), »Mantinjadu pul Ronjgi« (regionalni susret sopaca i kantura), »Kanat pul Ronjgi« (regionalni susret zborova), »Pogovore« (znanstvene skupove, čakavske tribine), Aktive dirigenata, a uz bogatu izdavačku djelatnost osnovao je pri Ustanovi i Riječki oratorijski zbor koji je nosio Matetićevo ime. 

    – Kad bi me danas pitali što sam, zapravo, sve bio – odgovorio bih: svestrani glazbeni djelatnik – organizator, pedagog, dirigent, čembalist i skladatelj – kaže Dušan Prašelj, nastavljajući: – A dodao bih još i uzrečicu mog dragog učitelja i duhovnog oca Ivana Matetića Ronjgova: »Vsemu enkrat pride konac, pa bil cesar al pa lonac!«