Polegnuta tijela koja se svom težinom naslanjaju jedno na drugo, lica čije se usne »nesvjesno«, zatvorenih očiju trljaju o kožu izvedbenog partnera, polagana kotrljanja pozornicom u kolopletu »uspavanih« udova, trzaji stopala i dlanova uslijed faze dubokog sna: tako izgleda plesni vokabular predstave »Lunatica« mađarske koreografkinje Eve Duda, ugošćene u Zagrebačkom plesnom centru.

Bosi izvođači i njihovo usporeno pomicanje pozornicom dodaju izvedbi osobitu kvalitetu mekoće, iako tijela na sceni stalno potresaju razni nemiri snova, grčevi, nagla ustajanja i propinjanja, zamasi dugom kosom ili borbeni klinčevi. 

»Lunatica« je predstava o tome koliko je aktivna naša svijest u periodu sna, dakle slike variraju od izrazito prijetećih opkoljavanja i razvlačenja pojedinih plesača do posvemašenjeg povjerenja »usnule« osobe da će je u skoku ili padu ipak uhvatiti nečije ruke. 

  Manjak odmora

Iako su na pozornici podignuta posebna odmorišta ili držači plesačkih ramena i koljena, dramaturški je zanimljivo da se na njima nitko ne uspijeva dugo zadržati ni okrijepiti, već se tijela nakon kratkog vremena mirovanja opet kotrljaju u nove grčeve sna, finalno potencirane golim leđima izvođača (Gabor Bora, Zoltan Grecso, Zsuzsa Jonas, Eszter Lazar, David Miko, Beatrix Simko i Marton Csuzi), čiji se mišići ritimički stežu i opuštaju pod oskudnom, treperavom rasvjetom. 

»Lunatica« nam priznaje da snovi nisu vrijeme odmora i opuštanja.

Naprotiv, čini se da tijekom njihova trajanja obavljamo herojski posao obrade dnevnih sadržaja.

Druga je stvar što Eva Duda nedvojbeno preferira dekorativnost plesne umjetnosti, pa gledateljskom pogledu nudi raspuštene i duge ženske kose, duete u kojima se tijelo najmanje pet puta zaredom skladno premeće preko drugog tijela, stiliziranje geste boksačkog treninga mišičavih muških tijela i čitav niz balansiranja u zraku jednog tijela s osloncem o drugom tijelu, čija je primarna funkcija pokazati eleganciju i pravilnu ispruženost plesačke nožice. 

  Noćni plesovi

Smionije istraživanje razlike između »dnevnog« i »noćnog« tijela, pri čemu je koreografski svakako točno primjećivanje da nas noćni pokret unekoliko uniformira i svodi na pokrete lutkarske jednoobraznosti, unaprijedilo bi ovu predstavu u dramskom smislu. 

Iako »Lunatica« ni na razini plesnog jezika ni tematski ne nudi inovativnost postupka, sama dosljednost koreografskog jezika i uvježbanost plesača (posebno u scenama u kojima sedmočlana grupa u isti mah skače u zrak i doskače u istom trenutku) čine je vrijednom gledateljske pozornosti.

Uočavanje da svake noći naša tijela izvode kompleksne koreografije samotnog uvrtanja u sebe ili traženja oslonca u tijelu osobe pokraj koje ležimo svakako je dobar početak umjetničkog projekta, jedino bih voljela da se nije stalo na osnovnim kontaktnim gestama i povremenim nijemim krikovima, već da se upustilo i u fantastičke, zbiljom neomeđene krajolike ljudskih hodača u snu.