Jedan od najpoznatijih hrvatskih grafitera i street art umjetnika proteklog je tjedna oslikao EPK brojač i instalaciji na Jadranskom trgu u Rijeci udahnuo novi život. Lunar, hrvatski umjetnik grafita i grafički dizajner, na grafitti sceni je prisutan više od trideset godina, a njegovi radovi krase gradove kao što su Amsterdam, Atena, Auckland, Berlin, Hanoi, Havana, Lisabon, London, Melbourne, New York, Oslo, Pariz, Saigon, Seoul, Sydney i Tokio.

– Bilo mi je zanimljivo odgovoriti na poziv EPK tima jer se ne radi o klasičnom obliku mojeg rada, nije klasičan 2D pristup koji koristim na većini zidova, već se radi o intervenciji na 3D objektu.

Brojač je sastavljen od manjih objekata, zupčanika koji se okreću, oni čine mehanizam, koji je interesantan jer stavlja moj rad, odnosno moje likove u novi kontekst – oni mijenjaju svoje pozicije, vrte se.

Sa strane kolorita koristio sam jarke boje, volim se igrati kontrastima toplo – hladno. Likovi koje sam nacrtao, životinje, predstavljaju pojednostavljene ljudske karaktere, ljudske kvalitete, karakteristike, dobre i loše strane.

Kroz prikaz životinja se puno lakše vidi emocija, bar se meni tako čini. Životinje su mi draži motiv, na neki način iskreniji, bolje zrače to što zrače. Iako najčešće vrtim mačke kroz bezbroj inačica kao moj prepoznatljiv potpis, tu su i galeb, i pas, i štakor, životinje koje susrećemo u luci, kaže Lunar.

U oslikavanju mu je ruku dao i mlađi brat, Ivo Kosanović Smack.

– Brat Ivo dugi niz godina radi sa mnom, počeo je mlad, a zajedno surađujemo od 2000. Krećemo se u sličnim krugovima, družimo s ljudima s kojima se osjećamo ugodno, s kojima dijelimo slične interese, ali i pristup životu, koji imaju istu radnu etiku, disciplinu, trude se, uče i mogu potegnuti, veli Lunar.

Luka različitosti

Inspiracija za novo ruho EPK brojača bio je slogan riječkog projekta Europske prijestolnice kulture – Luka različitosti – koji je reinterpretirao na svoj originalan autorski način.

– Ljudi su naravno različiti, no ono što me zainteresiralo kad smo u samom početku komunicirali kako će se rad zvati, jest – poruka. Ne volim se zadržavati na formi klasičnoga grafita koji nosi samo moj nickname. Volim koristiti poruke, no ne zanima me lokalna politika i slične stvari, zanimaju me poruke koje se tiču čovječanstva globalno, želim progovoriti o temama koje su zanimljive i ribaru u Brazilu, i lučkom radniku u Rijeci, i sekretarici u Japanu…

Slični nas problemi muče: pravda, nepravda, nasilje, klimatske promjene, ekologija. Kad bismo kao ljudi imali više empatije, koja nas i razlikuje od drugih vrsta, shvatili bismo ih i možda se lakše nosili s njima, možda našli zajednički odgovor, odnosno rješenje.

Primjerice, ako uzmemo u obzir problem klime, to se nije dogodilo preko noći već sustavnim zanemarivanjem, bezgraničnom sebičnošću koja će prije ili kasnije svijet doći glave, kaže Lunar.

Pitamo ga je li umjetnost, posebice sve popularnija grafitti kultura, odnosno street art jedan od načina da progovorimo o tim problemima.

– Umjetnost jest način da se o svim tim stvarima komunicira, ona je zahvalan komunikacijski kanal jer slika govori puno više no izgovorena ili napisana riječ. Za nju nije potreban prijevod. Ljudi se vežu za osnovne potrebe – da su siti, da imaju krov nad glavom, da se reproduciraju, a umjetnost je zadovoljavanje duhovnih potreba, nadogradnja koja nas čini različitima od drugih vrsta.

Umjetnost je važna jer gradi duh, važna je za psihičko zdravlje čovjeka. Trideset godina sam u street artu i gledam kako ljudi reagiraju na metamorfoze zidova koje oslikam. Ti sivi, zapušteni, napušteni zidovi pretvore se u nešto drugo, u umjetničko djelo.

Ono što me jako veseli jest ta pretvorba, mijena, moć da se nešto ružno, zapušteno, uništeno, pretvori u nešto potpuno drugačije, da mu se udahne novi život. Kao autora i nakon svih tih godina i dalje me oduševljava kad vidim kako ti zidovi izgledaju prije i poslije moje ili intervencije kolega. Ni namjerni ni slučajni prolaznici nisu imuni na taj preobražaj, kaže Lunar.

Kreativna klica

Ističe da mu je kod graffiti kulture najzanimljivija činjenica da ona pruža neslućene mogućnosti, i nakon pedeset godina koliko ona traje u svijetu, ne nazire se vrhunac, stalno se mijenja, baš kao i umjetnici koji je čine.

– U početku je graffiti kultura bila ekskluzivna igračka klinaca rođenih u tom miljeu, potom igračka u zapadnim zemljama gdje se ta kreativna klica prenijela zahvaljujući agentima i galerijama koji su je promovirali.

I u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali i danas, s grafitima se igraju kreativni ljudi koji se ne doživljavaju preozbiljno. Smatram da se svi moramo uzimati s dozom humora, biti autoironični i igrati se.

Ključni igrači koji su širili tu klicu graffiti umjetnosti su bili upravo oni koji su zadržali u sebi dijete, koji su bili u mogućnosti da se igraju, i nisu nužno bili crtači graffita.

S obzirom na to da je »proizašao« iz rane hrvatske graffiti scene, pitamo ga koliko se ona kroz godine promijenila.

– Scena je nestabilan i eteričan pojam, mijenja se, raste pa opet odumire, kao epitel kože – stalno se događa obnova. Kad smo u Zagrebu počeli crtati grafite, bilo nas je možda tridesetak koji su se tagirali, potpisivali.

Nas koji smo se trudili malo više, skicirali i crtali, bilo je manje. Nagledao sam se ljudi koji su se primili spreja pa odustali, iz te moje generacije možda nas je tek nekoliko ostalo aktivno.

Opet ću se vratiti na pojam igre. Ljudi smatraju da s godinama moraju odrasti, da je sprej igračka za klince, za mlađe, za uvjetno rečeno – nezrele, nije za ozbiljne ljude. Ti ljudi pod odrastanjem smatraju pronaći stalni uredski posao, kupiti kuću ili stan, oženiti se, imati djecu i taj igrački moment suzbiti.

Moja percepcija života je drugačija, zapravo vrlo jednostavna: nisam želio tu igračku ispustiti iz ruku, želim se i dalje igrati. A primijetio sam da što sam stariji, ljepše se igram, jer umjetnost jest igra.

A igračke sad koristim bolje, jer godine nam donose iskustvo i – filtere. Kroz godine, edukaciju, iskustvo i spoznaje, ljudi postaju sve složeniji filteri i kad izbacuju nešto iz sebe, taj rezultat raste, izoštrava se, usavršava, dobiva nove slojeve i postaje kompleksniji.

Kad sam bio dijete, ali i danas, moj idol je David Attenborough, prirodoslovac kojeg i danas gledam u emisijama i slušam njegove govore s istom strašću i koncentracijom kojom sam to činio kao klinac.

Njegov život mi se čini kao lijep i ispunjen, bavi se svrsishodnim stvarima i pritom uživa. Meni se to čini kao luksuz, pojam nečeg divnog.

Materijalno kao isključivi motiv me ne zanima, želim upiti iskustvo, učiti o svemu što me zanimalo i kao klinca, da ono o čemu sam kao mali čitao u knjigama, danas mogu proživjeti u praksi, komunicirajući s ljudima različitih kultura i jezika…

Želim iskustva koja sam naučio doma, a za koja vjerujem da su vrijedna, dijeliti s ljudima drugih kultura, a ono vrijedno što sam naučio »vani« donijeti ovdje.

Brutalna kritika

S promjenom scene, promijenila se i percepcija publike, grafiti više nisu vandalizam koji uništava zidove, već priznata umjetnost. No i dalje je podložna možda i najbrutalnijoj kritici – bilo tko može je pod okriljem noći – prešarati.

– Da, mi dobrim dijelom stvaramo u javnom prostoru koji nije fizički zaštićen od intervencije. Uostalom, za početak, ta površina nije bila zaštićena ni od naše intervencije. Grafiti su jedan divlji, nekontrolirani izričaj umjetnosti.

Mene osobno privlači jer mogu ostati klinac s olovkom i papirom u ruci, upravo su olovka i papir osnovni alat i medij kojim se služim. Ostalo – sprej, kompresor, četka, kist, roler – samo su nadogradnja tog osnovnog alata.

Percepciju grafita, njihove umjetničke vrijednosti nije promijenila većina onih koji su ih radili, već u najvećoj mjeri poznati britanski crtač grafita nepoznata identiteta Banksy, jer je medijski najviše odskočio.

Lako i jednostavno sriče poruke koje su globalno prepoznate i to ljudi vide, razaznaju, ne trebaju se pretjerano angažirati kako bi shvatili poruke koje on šalje. Njegove poruke su smiješne, komične, pamtljive, brzo ulaze u dušu, srce, krvotok čovjeka i izazivaju emociju.

Kao takav je dobio odličan feedback i njegovi radovi su vrlo brzo pronašli put do platna i drugih medija. Prvo je »eksplodirao« u Velikoj Britaniji, a potom je stigla i globalna popularnost.

Da, njegovoj popularnosti zasigurno pridonosi i taj veo tajanstvenosti i mistike, to je dobar marketinški trik. Ali ipak je svojim angažmanom znatno doprinio vidljivosti naših radova. Digao je cijene.

U svijetu postoje mnogi jaki autori, iznimno talentirani umjetnici koji uživaju status legendi i čiji radovi krase galerije, no ni jedan od tih, nazovimo ih i kompleksnijih crtača, nije polučio rezultat kao što je to učinio Banksy. Ta jednostavnost crteža, jasnoća poruke i brutalna iskrenost emociju izaziva i kod bake, i kod unuka.

Rijeka murala

Lunar će se na ljeto u Rijeci opet uhvatiti spreja i to kao gost međunarodnog festivala murala, grafita i street arta »Rijeka murala« što će se od 12. do 19. srpnja održati na atraktivnim lokacijama i fasadama u Vodovodnoj i Ružićevoj ulici, a okupit će poznate europske, ali i domaće umjetnike.

– Prvi hrvatski graffiti jam je bio upravo u Rijeci, u Kružnoj ulici, ispred Palacha 1994. godine. Drugi je bio godinu kasnije u Osijeku, a tek onda je uslijedio Zagreb. Danas su ti jamovi postali festivali i najčešće se vezuju uz murale, za veće, kompleksnije radove.

Ljudi teže oslikavati velike površine jer se to pozitivno odražava na grad, atraktivni su i turistički, postali su novi sightseeing moment.

Ono što se promijenilo u graffiti art svijetu jest da su se pojavom takozvanog street arta uključili umjetnici koji nisu nužno startali kao klasični graffiti writeri kojima su slova bila osnova, već i ljudi koji su slikarski educirani, koji dolaze iz umjetničkih srednjih škola, akademija, studija za dizajn, koji imaju ispolirane vještine u drugom mediju i njima treba kratko vrijeme da se prilagode novom mediju i da se nauče koristiti sprejom, četkom, rolerom i zidom.

Profil tih umjetnika se jako promijenio i to je diglo ljestvicu kvalitete jer današnje grafiti publikacije, knjige i časopisi, jako se razlikuju od onih od prije tridesetak godina. Nekad je bilo super što crtamo slova, danas je kvaliteta skočila, knjige i časopisi su fenomenalna svjedočanstva razvoja grafiti kulture.

Rijeka ima super zidove, već sam bacio oko na njih par, ali ne bih neku veliku fasadu, ne volim prevelike zidove. Nekad su mi veliki zidovi bili napeti, bio je tu prisutan i moment dokazivanja, ali isto tako tu je i frka od visina, tako da više nisam pretjerano sklon pentranju. Dva, tri kata je sasvim ok, zaključuje Lunar.