Nakon što se kolumbijski notorni kralj kokaina Pablo Escobar već ukazao u finoj Netflixovoj TV seriji »Narcos«, u kojoj ga portretira izvrsni Brazilac Wagner Moura, ostaje pitanje što je natjeralo Španjolca Fernanda Leona de Aranou da o njemu snimi igrani film. Već samim time što je o Escobaru već snimljen dugometražni film »Escobar: Paradise Lost« s Beniciom Del Torom. Sada ga portretira autentični Javier Bardem. Riječ je o filmu »Loving Pablo«. Aranoin sjajni prethodni doks »Politika, priručnik za upotrebu« o usponu Podemosa bio je uvršten u dokumentarni program ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive Film Fesitvala.

Jer, riječ je o političkom autoru par excellence. Takav je i njegov najnoviji film »Loving Pablo« prikazan izvan konkurencije, iako ulogu naratorice preuzima Escobarova ljubavnica Virginia Vallejo (izvrsna Penelope Cruz), najpoznatija kolumbijska TV novinarka, ali i jedina predstavnica medija kojoj je bilo dopušteno da izvještava sa »samita« na kojem su se okupili vodeći južnoamerički narkobossevi. Ovdje je Aranoin prosede bliži Scorseseovim gangsterskim sagama. A kemija na relaciji Bardem-Cruz naprosto je savršena (prvi put spojio ih je Bigas Luna u kultnom filmu »Šunka šunka«). Čisti par asova srca. U braku i ljubavi. Ispred i iza nje.

Mafijaške teme

Mafijaške teme dominirale su i u tradicionalno snažnom talijanskom kontingentu Mostre, s Napuljem kao njihovom dominantnom lokacijom. U konkurenciji prikazan mafijaški mjuzikl »Ammore e malavita« braće Manetti, mogao bi se preimenovati u »Na Na Land«, sa songovima koji sežu u rasponu od napuljske verzije »What a Feeling« iz »Flashdancea« do napuljskih kancona. A fini animirani naslov za odrasle »Gatta cenerentola«, čiji animacijski tim predvodi Alessandro Rak, transponirao je bajku o Pepeljugi u mafijaški Napulj danas u kojem staklene cipelice zamjenjuju kokainske visoke potpetice.

A Pepeljuga sada ima čak šest polusestara, među kojima je jedna transrodna, transformirana u ‘killera’. Ipak, najimpresivniji u ovom talijanskom timu ostaje također u konkurenciji prikazan »Una famiglia« u režiji Sebastiana Risa, autora koji slijedi mračnu trajektoriju prethodnog filma »Più buio di mezanotte« o jednoj maloljetnoj gay prostitutki. Sada je u fokusu bračni par, Vincenzo i Maria. On je došao u Rim z Francuske i ima krajnje misterioznu prošlost. Ona je transformirana u stroj za rađanje, gotovo morbidno vezana za njega, prodavajući po visokoj cijeni vlastitu novorođenčad na crnom tržištu, kako bi riješila svoju i muževu egzistenciju. Ali umorna od silnog rađanja, ona odluči reći ne i ugraditi spiralu.

Stvar će se zakomplicirati kad se Vincenzo upusti u sumnjive poslove s liječnikom, koji ga povezuje s homoseksualnim parom, spremnim na sve da bi imali dijete, ne pitajući za cijenu. Tada će se Risova bolesna melodrama transponirati u tragediju jedne žene ranjena srca, u prostorima koji balansiraju negdje na pola puta između realizma i apstrakcije. Jer, Rim kakav smo upoznali u autorovu filmu – prljav, hladan, vlažan i vječno kišovit – bliži je vedutama »Blade Runnera«. Pritom Riso igra na senzualnost tijela, ali i konkretnost gesti, putenost i brutalno nekontroliranu neposrednost.

Tjedan kritike

Kraći odmak od ovih mračnih tema učinio je Chris Smith u doksu maratonskog ironičnog, ali i provokativnog naziva »Jim & Andy: the Great Beyond – the Story of Jim Carrey & Andy Kaufman with a very special, contractually obligated mention of Tony Clifton«. Naravno, Clifton je stand-up inkarnacija sumanutog alternativnog komičara Andyja Kaufmana, kojeg Carrey portretira u Formanovu remek-djelu »Man on the Moon«. »Danas volim živjeti u sjeni«, kaže Carrey u Smithovu doksu, čiji autor koristi pulsirajući ‘footage’ kompiliran od snimki njegovih vježbi i priprema iza scene koje gotovo da prizivaju duh Stanislawskog, kad glumac susreće Kaufmanove roditelje koji ga tretiraju poput sina. Jer, riječ je o krajnje osobnom i opsesivnom filmu, koji nije strogo fokusiran na iščašenu komiku, već na identitet i (izgubljenu) bit samog performansa. Jer, tko zna što bi se dogodilo da Andy Kaufman nije »oslobodio« Jima Carreya.

U »Tjednu kritike« prikazan je i debi Bertranda Mandica »Les Garcons sauvages«, koji slijedi utabanu trajektoriju francuskih ekscentrika. U njemu se u cameo ulozi ukazuje i ekscentrična Vimala Pons, koja očito ne može bez džungle. Nakon »Zakona džungle«, još jednog sumanutog komada koji su u svoj ovogodišnji program uvrstili zagrebački »subverzivci«, sada je tu džungla otoka La Reunion na kojem su se nakon brodoloma nasukala divlja djeca iz naslova filma, koja preživljavaju sisanjem guste bijele tekućine iz penisoidnih plodova koji strše iz neke biljke. Iako je Mandico naveo u press materijalu filma da su ga insprirali Vigo, Anger i Cocteau, riječ je u stvari o nekavoj estetiziranoj teen reciklaži mokrih snova Kanađanina Guya Maddina, s queer dodirom Gabriela Abrantesa.