ČABAR – Najsvestraniji goranski književnik – pjesnik, dramski pisac, prozaik – Zlatko Pochobradsky, predstavio se novom, refleksivnom zbirkom poezije pisane na standardnom hrvatskom književnom jeziku (objavio Ogranak Matice hrvatske u Čabru). »Optrčavanje sebe – Zidanica« donosi nam više od sto novih kratkih lirskih pjesama kojima je cilj, kako naslov jedne od njih kaže, okućiti misao, progovoriti o svijetu emocija i psihe, ali još više o životu i njegovom smislu, muci i ljepoti postojanja. »Optrčavajući sebe i svoju krhku Zidanicu, pjesnik traži čovjeka u sebi kao i u bespuću jednostavnih, svakodnevnih životnih manifestacija«, konstatira u predgovoru ovoj zbirci Veronika Pochobradsky, dodajući i to da »autor gradi svoj imaginarni dom, svoje utočište. Ono je krhka Zidanica, složen labirint Razuma, Strasti, Straha, Htijenja, Mira i Samoće. U začudnom svijetu statične tišine i ogoljelosti obrisa dominira obilježje čovjeka da vječno preispituje sebe i osnovne životne postavke«, napisala je Pochobradsky.

Uspravno pognut

Autor to čini na način na koji to radi odavna – stihom. Njemu je poezija put kojim nastoji doći do otkrića tko je i što je on sam kao dio cjeline, ali i on sam kao cjelina. To traženje samog sebe nije ni jednostavno, ni lako (»Dugačak je put do sebe. Najduži«, kaže u jednoj pjesmi), a prate ga sumnje i strahovi, tame duha i tjeskobe koje, primjerice, u pjesmi »Otisci« oslikava stihovima – »Nema mene u sebi. Raselio sam svoja obličja. Gledam svoje otiske. Začuđen. Upitan.« Naravno, brojna su od tih promišljanja bolna i gorka poput onih u divnoj »Tuga buduća« u kojoj Pochobradsky piše: »Kolijevku groba nasljeđujem majko, od tebe/ A htjela si mi dati samo život./Smrt nisi spominjala. Rođenje ne podnosi/ tugu buduću. Sve je nevino zamagljeno./ A život?! Život nije bajka. Život je zbunjujuće nešto,/ odsustvo smrti. Život, kako to gordo zvuči!«

Završni cinizma pun stih ne sprečava Pochobradskog da, usprkos svim mukama, razmišlja »uspravno pognut«, što je sjajna sintagma koja na jedan način opisuje i njegov poetski pristup životu i smislu života u ovoj zbirci. Kad je pak o realizaciji riječ, autor se ovog puta opredijelio za vrlo kratki lirski izraz pa pjesme nude od dva do dvadesetak stihova, a najviše ih je onih s četiri do šest stihova. Stih je, kako je kod Pochobradskog najčešće, slobodan i nevezan, razigran i slobodan u punom smislu te riječi, pri čemu je temeljni cilj ne poštovati bilo kakva pravila, već što sažetije – ali i emocionalnije – prenijeti svoje misli, ideje, emocije… Naravno, pritom se Pochobradsky ne libi igre riječima, ali i stvaranja novih riječi (otkrik, odživotilo se tijelo, domrli, neotgonetna…), pozivanja na velikane hrvatskog pjesništva (»Kockica tuge« aluzija je na Ujevićevu kristalnu kocku vedrine) ili posvete sjajnoj hrvatskoj pjesnikinji Anki Žagar. Štoviše, iako je odluka bila da ova zbirka bude složena na književnom standardu, Pochobradsky se u odličnoj »I nej i nema« zaista majstorski dotiče i dijalekta pa čitamo: »I deši, i miriše/deši miriše/se v sobe sve u sobi/ pa ne, po njoj./ Deši, Miriše/ deši miriše/ i deši, i miriše/ a ni nej, a nje nema/ i nej. i nema.«

Zelena košulja zavičaja

Traženje sebe i smisla svega, uz bogat svijet emocija i ideja, u slučaju je ove zbirke prepuno i boja, ponajprije zelene koja je autoru simbol zavičaja, simbol doma, ili kako to lijepo kaže u pjesmi »Košulja« – zelena košulja zavičaja. Uz uvodnu neimenovanu, a nedvojbeno programatsku koja govori o umu i ljepoti, razumu i umjetnosti, zbirku otvaraju i zatvaraju pjesme istog naziva – »Dom«. No, različite su. U uvodnoj saznajemo kako pjesnik želi unutar pjesme sagraditi dom i shvatiti sebe i sve oko sebe, da bi u istoimenoj završnoj čitali kako se jezikom vraća u dom svojih predaka te zaključio – »Najteže je upoznati sebe. Korijen svoje duše. Svaki sam dan drukčiji« – napisao je Pochobradsky.

Nedvojbeno, »Optrčavanje sebe – Zidanica« prava je poetska zidanica koju je od riječi, misli i i osjećaja izgradio Zlatko Pochobradsky darujući nam još jednom kroz svoju liriku dio sebe i svoje duše te istodobno upotpunivši i obogativši svoj ionako svake pažnje vrijedan književni opus.