Foto DAVOR PUKLAVEC/PIXSELL
To je nešto s čime sam se vjerojatno rodila i to me vodi u životu, kao što se vidi uspješno već 60 godina pa i više ako uzmemo da sam počela s 5 godina i već tada znala da ću čitav život biti na sceni!
Vraćate se pred riječku publiku, no ovog puta stižete na pozornicu riječkog alternativnog festivala, Ri Rocka?
– Veselim se nastupu na Ri Rocku, po prvi put… Dugovječan, alternativan, festival mladih glazbenika. Pa to znači da nas slušaju mladi, da smo u trendu, da smo se prilagodili današnjem vremenu – to je fantastično, ne može bolje.
Nema tajne
Iza vas je toliko dojmljivih turneja, albuma, glazbe i glume. Sve što radite uvijek ima snažan odjek. U čemu je tajna? U strasti? U disciplini?
– Nema tajne, samo ljubav prema scenskoj umjetnosti, strast koja se dogodila pri susretu s bluesom, jazzom i soulom iz prve ruke. Ne znam može li se govoriti o disciplini, to je viša sila kojoj se ne možeš oduprijeti ni pod cijenu preživljavanja.
Kažete: Rock je moje shvaćanje života, jazz je moja strast, a kazalište moja velika ljubav?
– Upravo tako. To je nešto s čime sam se vjerojatno rodila i to me vodi u životu, kao što se vidi uspješno već 60 godina pa i više ako uzmemo da sam počela s 5 godina i već tada znala da ću čitav život biti na sceni!
Zdenka Kovačiček / Foto DAVOR PUKLAVEC/PIXSELL
Da, na pozornici ste od 5. godine. Tad ste počeli glumiti, pjevati i plesati u Ze-Ka-Emu, a s 13 započinjete pjevačku karijeru u Duo Hani i vrlo brzo postajete senzacija. Kako ste se tad nosili s uspjehom?
– Uspjeh, kako ga danas shvaćaju, nisam uopće tako percipirala. Jednostavno se dogodio i sve se odigravalo bez puno razmišljanja kako to u životu biva. Postoji ta neka sudbinska zacrtana linija koju slijedimo instinktivno i ne možemo je mijenjati, a da toga nismo niti svjesni. Ako danas razmišljam o tome, zapravo sam htjela biti glumica, a život me odveo u drugom pravcu. Zato sam uspjela povezati glumu i pjevanje gdje god je bilo moguće. Zanimale su me tuđe biografije više nego moja vlastita. Tek sada sam shvatila da je moj život bogatiji i interesantniji od mnogih, i počela sam pisati biografiju.
Biografija je prilika da »posložite« neka sjećanja i uspomene. Kad biste morali izabrati tek nekoliko najvažnijih događaja u vašem životu, što biste izdvojili?
– Najvažniji događaj u mom životu bio je rođenje moje kćeri Tine.
Kao tinejdžerka ste već nastupali s Duo Hani. Vjerujem da ste imali veliku potporu roditelja?
– Nažalost potporu u obitelji nisam baš imala. Moj otac je bio jako strog i nije bio sretan što se bavim glazbom. Zahvaljujući majci koja je shvatila moju želju da budem na sceni, postala sam član ZKM-a, ali sam maturirala i upisala fakultet, koji ipak nisam završila. Na poziv menadžera iz Austrije, otišla sam u inozemstvo protiv volje svojih roditelja, zapravo pobjegla. Tako je počeo ozbiljan život, a situacija se smirila kad sam se vratila i odlučila ostati u Hrvatskoj.
Senzacija
S Duo Hani imali ste turneju po Europi, gdje nastupate s velikim zvijezdama kao npr. Peter Kraus, Lou Van Burg, Bill Haley itd. Nakon raspada, i dalje nastupate širom Europe, ali i u američkim klubovima?
– Duo Hani je stvarno bio senzacija kako kod nas, tako i u inozemstvu, ali opet je taj sudbinski vodič učinio svoje. Duo Hani se raspao udajom i svaka je krenula svojim putem. Moja partnerica Nada je s mužem otišla u Kanadu, a ja sam ostala u Europi s mojim bendom. Ti američki klubovi koji su promijenili i usmjerili moj život prema bluesu jazzu i soulu bili su klubovi u američkim bazama u Njemačkoj. Druženje s Amerikancima i Afroamerikancima otvorilo mi je potpuno nove glazbene afinitete i tako je počelo.
Kažete da ste se uvijek borili s vjetrenjačama i išli protiv struje. Je li to tada, ali i danas teško? Vjerujem da ste zbog tog vašeg životnog stava neke stvari možda morali žrtvovati?
– Upravo to ignoriranje mog postojanja u visoko budžetnoj seriji HRT-a »Naši dani« podsjetilo me što znači borba s vjetrenjačama. Nastupi na Boom festivalima i općenito na festivalima bili su besplatni kao i mnoge turneje, u to vrijeme i jazz scena se pokušavala etablirati, koncerti u Kulušiću gdje se gradila jazz scena bili su besplatni! Bila mi je čast pjevati uz Boška Petrovića, Prohasku, Glojnarića, Fidrija… sve velika imena! Pitam se od čega sam živjela. Ni sama ne znam. Da, hranili su me roditelji i turneje po SSSR-u. Jazz je bio nekomercijalan, nitko nije htio izdavati jazz! Prvi LP su mi izdali u PGP-u, taj isti koji sad PMG distribuira po cijelom svijetu! Iz tog slavnog serijala »Naši dani« koji će ostati zabilježen kao povijesni dokument naše scene, ničiju ploču ne možete kupiti u Vijetnamu, Londonu, Amsterdamu… Moju možete! Možete je kupiti i u Croatia Recordsu u u Bogovićevoj, ali uvezenu iz Europe.
Tamo otkrivate talent za jazz, soul i blues?
– Ne samo da otkrivam svoj talent za te glazbene pravce već počinjem upijati, učiti, nadograđivati svoju muzičku naobrazbu i dotadašnje iskustvo. Donosim u Zagreb nešto novo što ovdje nitko nije pjevao, počinjem istraživati potencijale naše glazbene scene koji nisu bili mali i tako dolazim do nekih avangardnih snimaka koje su bile ispred vremena kao »Elektra«, koji predstavlja početak elektronike, album »Frka«, »Klick Tema br.1«…
Surađivali ste s najboljim zagrebačkim jazzerima Boškom Petrovićem, Miljenkom Prohaskom, Damirom Dičićem i drugima. Nezaboravni su sassion koncerti u tadašnjem kultnom klubu Kulušić svakog utorka uz sastav Boška Petrovića?
– Bilo je to vrijeme klupskih svirki, brojnih suradnji s vrhunskim jazzerima, zato što nitko tada nije pjevao klasični jazz, zapravo vrlo skromno. Više je bilo instrumentalista, jazz se vrlo cijenio, ali vokalnih pokušaja je bilo vrlo malo, iako su mnogi naši glazbenici odlazili gažirati u američke klubove u Njemačku. Ja sam imala hrabrosti posvetiti se jazzu i soulu iako se od jazza ni tada ni poslije nije moglo opstati. Na moju sreću, moji afiniteti su bili ipak malo širi, jazz-rock, dobar pop, pa i klasični rock bili su moje područje interesa. Kasnije sam realizirala i nekoliko uspješnih projekata u kazalištu Komedija.
Festival Opatija donio vam je prvu nagradu za kompoziciju Prohaske »Zbog jedne melodije davne«. Ta je nagrada »kriva« za povratak na hrvatsku glazbenu scenu i početak solističke karijere?
– Upravo poziv na Opatijski festival i prva nagrada žirija tada najeminentnijeg festivala u državi otvorio mi je sva vrata glazbene scene u bivšoj državi. Slijedile su suradnje s najboljima, turneje po SSSR-u, brojne nagrade na festivalima uglavnom za interpretaciju. Na tada našem najvećem rock festivalu – Boom festivalu po uzoru na Woodstock – bila sam redoviti i najzapaženiji ženski vokal s antologijskom snimkom »Klick Tema br.1«. Iz nekih se razloga Boom festival potpuno prešućuje iako su upravo tada stvoreni temelji hrvatske rock scene i prednost se daje ljudima koji su se pojavili tek kasnije. Pravu povijest hrvatske glazbene scene mlada generacija nikada neće potpuno upoznati.
Zašto mislite da je priča oko Boom festivala prešućena?
– Priča o Boom festivalima koji su dali temelje rock sceni ne samo u Hrvatskoj već i cijeloj bivšoj državi je prešućena iz nekih osobnih interesa i time je nanesena velika šteta cijeloj povijesti naše rock scene. Jeste gledali serijal »Naši dani«? Nekoliko epizoda posvećeno je ljudima koji nikad nisu bili ni na jednom rock festivalu, Boom je potpuno prešućen, a mene nema kao da ne postojim!? Iako sam govorila više od sata sa Sinišom Škaricom, izbacili su me iz serijala potpuno.
Na dobrom putu
Teško je i pobrojiti sva priznanja i nagrade, no je li vama neka posebno draga, ili po nečem posebno značajna?
– Sve su mi nagrade drage jer su bile posebne, ali posebno mi je draga Večernjakova ruža za 2017. godinu, znači priznanje široke publike, iako sam oduvijek svrstavana u nekomercijalne izvođače. Draga mi je i nominacija za nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju izvedbu u mjuziklu »Ella i Marilyn«.
Ljubav prema glazbi i prema glumi najviše i najbolje dolazi do izražaja u mjuziklima? Tu se osjećate najviše »doma«?
– Upravo zato što sam željela postati glumica, a glazba i nagla popularnost me osvojila i odvela u drugom smjeru, bila sam najsretnija kad sam mogla spojiti te dvije ljubavi – kazalište i glazbu. To mi je omogućilo kazalište Komedija i na tome sam im jako zahvalna.
Iza vas je bogato iskustvo, i rada u grupama, i suradnje s velikim glazbenicima i skladateljima… Koliko se glazbena scena i industrija promijenila od vremena kad ste vi počinjali i koliko ste se vi tijekom godina promijenili?
– Scena se mijenja s dolaskom novih tehnologija, novih glazbenih trendova, vizualizacije glazbe dolaskom spotova, interneta, digitalizacije… Sve manje ima žive glazbe! Zahvaljujući mojem istraživanju tijekom godina, neke moje snimke došle su na svoje mjesto tek sada kad su ih otkrili mladi muzičari i obnovili. Tada smo bili ispred vremena i to mi čini veliko zadovoljstvo, daje mi energiju da nastavim i dalje idem protiv struje. To znači da se vrijedilo boriti s vjetrenjačama, nerazumijevanjem, primitivizmom. Ja se nisam promijenila, i dalje istražujem, suprotstavljam se ljudskoj zlobi, zavisti, jalu, neprofesionalizmu, i idem protiv struje. Da sam na dobrom putu dokazuju nove pjesme za novi album u izdanju Dancing Beara, koje su na prvim mjestima Top-lista, hitovi dana, najslušanije u BiH i puno novih planova.
Nekim vašim kolegama dogodilo se da su »zapeli« u jednom periodu, no vi svim mijenama unatoč, ste doista žena za sva vremena? Jako dobro prepoznajete nove forme izražavanja, aktualni trenutak i takozvana moderna vremena?
– Imam odličan bend, najbolji do sada Green House Blues Band, koji svira i jazz, i blues, i pop, i rock. Veliko mi je zadovoljstvo raditi s njima. Ja pratim i slušam trendove, i nove, i stare, pokušavam naći poveznicu, ali dokaz da ipak slijedim neke svoje ideje i vizije kako prije tako i sad su pjesme ispred vremena i bezvremenske. I ja sam imala praznih hodova, dok se neka nova ideja pojavi i idemo dalje. Važno je jedno: nikad nisam razmišljala konzumeristički ili podilazila niskim ukusima. Možda je moj put bio teži, ali je na kraju zadovoljstvo veće.
Odskočne daske
Što slušate? Koji vas glazbenici inspiriraju? Koje mlade muzičare cijenite?
– Cijenim sve mlade umjetnike koji idu linijom većeg otpora, to znači da razmišljaju kao ja, da im je važnija kvaliteta od zarade, da žele učiti, učiti… jer vole glazbu najviše na svijetu. Slušam sve od legendi kao Ella, Janis, Lisa Fisher, Aretha, Whitney do Dee Dee Bridgewhater, Johna Legenda i upravo obožavam mladu Afrikanku Iyeoku Okoawo.
U Rijeci nastupate na Ri Rocku, riječ je o jednom od najdugovječnijih festivala posvećenih mladim još neafirmiranim glazbenicima. Koliko su takve »odskočne daske« važne mladima? Imate li savjet za njih?
– Odskočne daske bilo da su to festivali, talent showovi, žive svirke na terasama, važne su za stjecanje iskustva na sceni, kontaktu s publikom, oslobađanja u živoj svirci. Ako žele život posvetiti glazbi i sceni nema prepreke, ali treba početi od abecede, treba poznavati glazbenu povijest, tako će s vremenom postati svjesni vlastite vrijednosti.
