Tehnosfera nije ni tehnika, niti tehnologija u užem smislu riječi. Tehnika je čekić, tehnologija automobil, a tehnosfera je kibernetički sustav prijenosa informacija u odnosu živoga stroja, odnosno kompjutora, i okoline
Nema dugo da su iz tiska izašla najnovija teorijska promišljanja esejista i pjesnika, teoretičara i filozofa Žarka Paića, objedinjena pod naslovom »Treća zemlja« (Litteris, Zagreb). Profesor sociologije kulture i estetike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i urednik nekoliko značajnih časopisa veliki je poznavaoc i promišljatelj suvremene umjetnosti, filozofije i sociologije. Iza njega je impresivan popis objavljenih naslova, od kojih su neki već postali redovnim dijelom sveučilišne obuke mladih ljudi na raznim studijima društvenih i humanističkih znanosti, u Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Neki od objavljenih naslova Žarka Paića su: »Postmoderna igra svijeta«, »Idoli, nakaze, suze«, »Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija«, »Montaigneov rez«, »Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti«, »Zaokret«, »Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti«, »Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije« i mnogi drugi.
Razgovor s profesorom Paićem vodili smo oko nove knjige »Treća zemlja« koja je podnaslovljena »Tehnosfera i umjetnost«.
Posthumano stanje
U znamenitome spisu Edmunda Husserla o krizi i ideji Europe iz 1935. godine veliki fenomenolog na jednom mjestu kaže da je događaj nastanka filozofije u drevnoj Grčkoj ono što Zapadu pruža svjetlo bez kojeg postoji opasnost da potone u bezdan tame. No, filozofija je bez filozofa nemoguća. A oni su poput ekscentrika, duhovna sekta neozidanih ako slijede svoje ideje i ako u životu ne podliježu lažnim idolima i njihovom varljivome sjaju.
Tehnika je čekić, tehnologija automobil, a tehnosfera je kibernetički sustav prijenosa informacija u odnosu živoga stroja, odnosno kompjutora i okoline. Na taj način komunikacija postaje digitalnom ili izračunatom. Uvjet mogućnosti života u globalnome poretku jest postojanje tehnosfere. Problem nastaje već otuda što je cijela povijest 20. stoljeća u znaku uvida da od umjetnosti u jednom dubljem smislu ne preostaje ništa drugo negoli uslužna djelatnost tehnosferi. Primjera ima mnogo – atonalna glazba, konceptualna umjetnost, film Fritza Langa »Metropolis«…
To, s druge strane, vrijedi i za politiku. Zbog toga je danas iznova riječ o dvije pogubne alternative vladavini dosade racionalnoga svijeta na kojem se zasniva i globalni kapitalizam. Jedno je estetika političke ili društvene promjene, a drugo povratak svetoga ili resakralizacija događaja. Misliti prolaz između tih u načelu srodnih promašaja suvremene umjetnosti od njezinih početaka do danas jedini je pravi zadatak ove knjige. Kada jezik postane pukim sredstvom tehničke komunikacije, preostaje nam vratiti se moći kazivanja istine i ljepote.
U pjesmi Paula Celana »Veliki užareni svod« s interpretacijom koje završava tekst ove knjige posljednje su riječi ključ svega: »Die Welt is fort, ich muss dich tragen/ Svijet je otišao, moram te nositi«.
Iskustvo vremena
Vi se također pitate što nam je danas ostalo od »velike književnosti«, kao trag slobode i iskustvo egzistencijalnog otpora i subverzije… Jeste li našli neki odgovor na to možda i retoričko pitanje?
– Taj preostatak od nečega što je imalo auru »veličine« ne znači prebiranje po ugarcima pepela da bismo umirili glad za onim iščezlim, ali neumrlim. Baveći se Walterom Benjaminom, njegovom »filozofijom povijesti« i »političkom teologijom«, vidim da je shvaćanje književnosti kao traga u vremenu uvijek epohalno. Možemo prekoračiti sjene svoga doba samo ako postoji neka ideja, neki mistični poziv jezika da ne slijedimo ono što nas nagovara iz diktature aktualnosti.
U knjizi se opsesivno bavim Kafkom. Glavni je razlog u tome što je riječ o kristalno jasnom prolazu između trijumfa avangarde i zamora dekadencije da bi književnost susrela ono čudovišno u nadolazećem liku nihilizma. To je iskustvo ovoga vremena vladavine tehnosfere. Sve postaje »proces« i »preobrazba« kako čovjeka tako i njegovih duhovnih moći. Žrtvovanje koje opravdava poziv pisca više nije religiozno, a spasonosno ne dolazi iz arhiva institucionalnih religija. Što preostaje od »velike književnosti«? Odgovor je i sve i ništa. Riječi preostaju, samo puste riječi o slobodi i smislu onoga što leži na dnu bezdana.
Od knjige koju smatram svojim i možda najuspjelijim uratkom – »Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti« – neprestano se vraćam problemu odnosa između interakcije djela i onoga što ga nadilazi. Događaj i razlika između živoga tijela i estetskoga objekta od Duchampa do danas progoni sve koji se osmjele posvetiti život ideji da je umjetnost »više od života«. Što nadilazi umjetnika i umjetnost? Joseph Beuys bi rekao ono sveto, mistično, gdje prebiva susret Boga i stvaralaštva u duhovnoj projekciji svijeta. Odgovor nije, međutim, zadovoljavajući.
Problem mišljenja
Problem umjetnosti kao mogućnosti i nužnosti radikalne promjene svijeta jest, dakle, problem mišljenja. I zato je Heidegger u pravu kad na jednom mjestu kaže da ni jedna revolucija nije dovoljno »revolucionarna«. Ono što iz toga slijedi jest vjera u umjetnost kao stvaranje novih puteva otkrića jednostavne iskonske i buduće tajne naše egzistencije. Napredak razara, rad umara, a umjetnost otvara prostore svetosti i slobode. Zašto je ovo nemogućim projektom promjene svijeta?
Povijesna je avangarda već prva žrtva vlastita služenja tehnici i racionalnome svijetu konstrukcije napretka. Zbog toga postoje oni heretici i subverzivni autori visokoga modernizma koji se nisu upregnuli u ovaj jaram: Franz Kafka i Paul Klee, Antonin Artaud i Paul Celan. Ako sve postane isporučivo kao bit informacije, jezik bez kojeg više nismo ljudi gubi svoju metafizičku moć svođenjem na stvari bez vrijednosti. U tom pogledu umjetnost je veličajni poraz mišljenja pred logikom živoga stroja. Treće ne postoji. Osim traganja za novim jezikom i tajnom treće zemlje koje za čovjeka nema.
Mislioci kao otpadnici
Suvremeni je svijet danas složeni sustav snaga i moći, gdje se filozofija pojavljuje u sklopu humanističkih znanosti s, doduše, posebnim pozivom. Za razliku od iskonskoga doba Grka, filozofija je već nakon Hegela izgubila totalitet svojih predmetnih područja. Život je postao »stvar« biologije, a duša psihoanalize. Život i njegove »mudrosti« već odavno nisu u nadležnosti filozofije, već raznolikih new age pseudoreligioznih praksi.
Ne mogu se složiti da filozofija služi kao prikaz realnosti ili »dijagnoze stanja«. Svako je mišljenje već uvijek kritika onoga realnoga, od Kanta i Marxa do Foucaulta. Svi su oni razvili pojam kritike u značenju radikalne analize stvarnosti i njezine promjene. Već sam čin mišljenja jest događaj promjene života. Filozofija više nema visoke zahtjeve spram života kao u Grka. No, najveći mislioci moderne bili su otpadnici, heretici, revolucionari, kritičari i subverzivni tragatelji za novim svijetom koji dolazi.
