Vedrana Rudan / Foto Rino GROPUZZO
Nikad, ali zaista nikad me reakcije čitatelja bloga nisu uznemirile. Sasvim mi je svejedno koliko me ljudi »voli«, a koliko »mrzi«, a moj kredo u blogu, kao i u životu jest da se ljudi dijele na dobre i zle, a da je njihova nacionalnost – nebitna
Gotovo istovremeno u Srbiji i Hrvatskoj, iz tiska je izišla nova knjiga Vedrane Rudan »Zašto psujem«. Radi se o tekstovima s bloga www.rudan.info koji je Vedrana Rudan pisala dva puta tjedno, virtualno žestoko komunicirajući sa svojim čitateljima. Blog je zabilježio deset milijuna pogleda, imao 160 tisuća sljedbenika i brojne komentatore, koji su svaki tekst ispratili svojim viđenjem teme.
Gašenje bloga krajem kolovoza, zateklo je čitatelje nespremnima. Svjedoče o tome komentari čiji autori »jedva čekaju knjigu da bi ju na miru iščitavali«.
Izbor tekstova potpisuje beogradski pisac i urednik Vladimir Arsenijević, koji ih je odijelio pitanjima: »Čemu služe žene?«, »Čemu služe muškarci?«, »Čemu služe djeca?«, »Čemu služi Hrvatska?« »Čemu služi život?«. A koja su nam bila »šlagvort« za razgovor u povodu devete knjige Vedrane Rudan.
Nadahnuto laganje
U prvom poglavlju – »Čemu služe žene?«– najčešće se bavite nasiljem. Uz fizičko, po vama su i pedikura, i depilacija nasilje… Jesu li i intervjui neka vrsta nasilja nad osobom s kojom se razgovara? Kad im se radujete, a kad su vam odbojni i pristajete li uvijek na razgovor s novinarima ili »filtrirate« svoje bivše kolege kao sugovornike?
– Dobro pitanje! Čitavog sam života željela biti poznata osoba. Čitala sam i gledala TV intervjue s poznatim i slavnim osobama koje su redom govorile kako im najteže padaju intervjui. Držala sam ih bahatima i lažljivima. Da sam ja netko, mislila sam tada, davala bih intervjue i danju i noću i uživala u tome. Danas su intervjui za mene apsolutno najgori dio posla. Tražim pitanja unaprijed, ovaj put to nisam učinila, ako ih doživim kao davež – odbijam intervju!
Kakva pitanja smatrate nasiljem?
– Pa recimo: Što vaša djeca misle o tome što radite? Mrzite li čitav svijet? Koliko ste muževa imali? Što najbolje kuhate? Ili pitanja vezana uz politiku, iz kojih je razvidno novinarevo očekivanje da se složim sa svim njegovim stavovima.
Intervjue dajem samo nakon što objavim novu knjigu ili kad se igra predstava po mom tekstu, a tada su ti razgovori u funkciji reklamiranja projekta.
Ali, u vašim intervjuima ima i osobnih pitanja, i odgovora!
– Kad odgovaram na osobna pitanja – trudim se da – nadahnuto lažem. Moja teza je da intervju ne bi trebao biti ispovijest. Nedavno je lijepo rekla Bojana Gregorić Vejzović odbijajući novinarevo provokativno pitanje: »Niti ste vi pop, niti sam ja na ispovijedi!«
Držat ćemo se principa i nećemo »čačakati« po intimi , ali ipak… Česta tema u vašim tekstovima je – čokolada. U prvim knjigama to je bila Dorina, šećerna tabla… Bio je rat. Danas su aktualne sve vrste čokolade.
– Čokolada je moj heroin. Voljela bih se riješiti te ovisnosti jer sam »control freek«, ali moj odnos s čokoladom jedina je stvar koju ne uspijevam držati pod kontrolom.
Kao dijete živjela sam u zastrašujućem siromaštvu. Moja tetka koja je bila učiteljica znala je svojoj djeci i meni podijeliti veliku Kraš čokoladu od tristo grama. Crveni omot, cijeli lješnjaci. Tada sam odlučila, kad odrastem bit ću bogata, jest ću čokoladu.
Pogled u pun ormar
Iz vaših bi se tekstova reklo da imate još jednu »slabost«, a ta je prema torbicama.
– Da, imam ih toliko da im ne znam broja. Neke su stare pedeset godina, one s buvljaka, tri posljednje kupila sam pred tri dana u Beogradu. Najčešće nosim dvije ili tri, one koje tko zna zašto padnu u nemilost poklanjam prijateljicama. To usrećuje njih, ali i mene, jer onda s manje grižnje savjesti kupujem nove!
I ova »ovisnost« ima korijen u siromašnom djetinjstvu. Kad sam kao studentica autobusom putovala iz Mošćeničke Drage u Rijeku nisam imala ni kaput, ni kišobran. Od garderobe sam imala jednu crnu suknju i jednu smeđu bluzu. Poklon od prijateljice. Suknja mi se sjajila poput pasjih jaja, svaki put bih je navlažila prije izlaska iz kuće…
ŠALICE JEFTINIJE I KORISNIJE OD KNJIGA
I poglavlje »Čemu služe djeca?« bavi se širokim spektrom tema – između ostalih dojenjem, odgojem, ali i roditeljstvom, koje često nije ono što od njega očekujemo.
– Prvi ste kojima ovo govorim, dala sam napraviti šalice s mojim »mudrim« rečenicama. Zvuči pretenciozno, ali nije me briga. Knjige se sve slabije prodaju jer su skupe, šalice su jeftinije i korisnije. Na prvih stotinu komada piše: »Djeca su bezuvjetna ljubav i doživotna robija!«
Odgoj djece je rat. Negdje sam pročitala, »prvu polovinu života upropaste nam djeca, a drugu roditelji«. Meni se čini da nam upropaste i prvu i drugu.
Mislim da je odnos djece i roditelja – odnos moći i nemoći. Roditelj u jednom trenutku izgubi svu moć, ali to ne može prihvatiti. Svojoj kćeri bar tri puta dnevno objašnjavam istinu o životu, a četrdesetogodišnjem sinu znam reći da mora paziti kako ide preko zebre. U razgovoru s njima uvijek naglasim da je moje uplitanje u njihov život izraz velike ljubavi. Sin psiholog jednom mi je rekao da to nije ljubav nego potreba za kontrolom. Da mi roditelji zaista volimo svoju djecu dali bismo im pravo na izbor, na slobodu. Umjesto da im dozvolimo da rašire krila i slobodno lete, većina nas od njih traži da ostvare naše snove… Sigurna sam da naša djeca u nama gledaju neprijatelje i ne nasjedaju na priču o »ljubavi«.
Zato volim odjeću, ali ne skupih i slavnih dizajnera. Često, uvijek kad moram nastupiti negdje, nosim odjeću mladih hrvatskih i srpskih kreatora. Ipak, najdraži su mi modeli modne kuće Charlie, kad smo već kod ozbiljne teme. Volim pogled u ormar pun garderobe, iako sam najčešće u trapericama i muževljevim košuljama.
U poglavlju o muškarcima – puno je ironije, nešto sarkazma, mnogo primjedbi, ponekad i vrlo oštrih na račun muškog roda. Reakcije na vašem blogu su uvijek bile brojne. Mislite li da čitatelji vjeruju kako uistinu i mislite ono što pišete?
– Zapanjujuće je koliko čitatelja, sad već mog pokojnog bloga, vjeruje da je sve što napišem istina o meni. Jednom sam napisala da me ostavio muž i čitava se Jugoslavija digla na noge! Tisuće ljudi me tješilo, ali su se mnogi i čudili u prvom redu da uopće imam muža, a zatim da me već davno nije ostavio! Većina ljudi me doživljava i ocjenjuje prema televizijskim nastupima ili onome što pišem, smatrajući me beskrupuloznom borkinjom za ženska prava i mrziteljicom muškaraca.
U pravu su!
Ostala »bez teksta«
Jedno od posljednjih poglavlja vaše knjige »Zašto psujem«, naslovljeno je »Čemu služi Hrvatska?«. Tu su tekstovi o Domovini, Božićima, kockicama, Titu… Jesu li se reakcije na blogu razlikovale po nacionalnoj osnovi?
– Moj blog su čitali građani Jugoslavije – ne volim reći bivše, jer Jugoslavija još uvijek postoji, to što ju zovu »region« manje je bitno.
Kad sam u jednom tekstu napisala da Gotovina za mene nije zločinac, čitatelji iz Srbije razapeli su me na križ! Kad god sam napisala da Hrvatskom vladaju mafijaši – Hrvati su mi derali kožu, jer je istina o stanju u kojem nam se nalazi država, za većinu ljudi, nepodnošljiva!
Nikad, ali zaista nikad me reakcije čitatelja bloga nisu uznemirile, jer svoje pisanje doživljavam kao razgovor sa samom sobom. U tom kontekstu sasvim mi je svejedno koliko me ljudi »voli«, a koliko »mrzi«, a moj kredo u blogu, kao i u životu jest da se ljudi dijele na dobre i zle, a da je njihova nacionalnost – nebitna.
Zašto ste tako iznenada prestali pisati blog?
– Prvi put u životu ostala sam »bez teksta« kad sam shvatila kolike horde ljudi iz nama dalekih zemalja dolaze u Europu, da bi naplatile ono što su im Europa i SAD učinile i što im dalje čine. Sad već i vrapci pjevaju o tome da Amerika – slanjem izbjeglica – želi uništiti Europu, a time će uništiti i Hrvatsku. Sigurna sam da će takozvana »prava Europa« – Njemačka, Velika Britanija i Francuska – pretvoriti Balkan u koncentracijski logor za izbjeglice.
Što ima i svoju dobru stranu.
Više se nećemo dijeliti na ustaše i četnike, nego ćemo – da se izrazim na omiljenom jeziku našega premijera, »viribus unitis« – krenuti u rat protiv »sirijaca«. Ne mogu pisati o tome.
Zaključno poglavlje knjige naslovljeno je »Čemu služi život?«. U njemu uglavnom govorite o smrti…
– Nemam pojma čemu služi život. Nevjerojatno je kroz što sve čovjek mora proći da bi umro. U modernom društvu smrt se uopće ne spominje tako da se svi uvijek ispočetka zaprepastimo kad nam netko drag ode. Smrti sam sve bliže i toga sam svjesna. Život mi se čini besmislenim, on je za većinu ljudi moje generacije samo šetnja od doktora do doktora, od kemoterapije do kemoterapije. Da sam prava ženska ubila bih se, ali to ne smijem učiniti jer sam naručena na magnetsko snimanje ramena. Ako sve bude u redu operirat ću žuč, pa vene, pa mrenu…Možda ipak pretjerujem. Život zna biti uzbudljiv i kad imaš šezdeset i šest.
