Zvijezda festivala Jazz.hr/proljeće

Vanessa Rubin, uoči nastupa u Zagrebu: U jazzu morate biti trkač na duge staze

Davor Hrvoj

Kročim na pozornicu s trideset godina mudrosti – Vanessa Rubin

Kročim na pozornicu s trideset godina mudrosti – Vanessa Rubin

Kad ste u jazzu, tu se ne radi o tome da budete slavni, nije riječ o tome da budete velika zvijezda – u jazzu morate biti trkač na duge staze. Takav je stav potreban da biste trajali, da biste ostvarili karijeru. A na tom putu neprestano učite. Dok pjevate jazz, događa se život: udate se, dobijete djecu, gubite ugovore, dobivate ugovore, vaši prijatelji umiru, razbolite se..., ali još uvijek imate sebe



lavna američka jazz pjevačica Vanessa Rubin zvijezda je festivala Jazz.hr/proljeće, koji će se od 15. do 18. svibnja održati u zagrebačkom klubu Kontesa i na Muzičkoj akademiji. Ona će 17. svibnja na Muzičkoj akademiji pjevati uz Jazz orkestar Muzičke akademije, pod ravnanjem Saše Nestorovića. Na programu će biti jazz standardi, ali i skladbe poznatih jazz glazbenika za koje je ona napisala tekstove.


Pjevačica toplog glasa kristalne jasnoće, Vanessa Rubin je učila klasičnu glazbu, ali rano je prešla na jazz. Objavila je desetak vlastitih albuma na kojima su joj partneri bili ugledni džezisti, među ostalima Cecil Bridgewater, Kenny Burrell, Monty Alexander, Billy Higgins, Eric Alexander i Don Braden. Za nju su aranžmane pisali ugledni aranžeri, među ostalima Frank Foster, Benny Golson, Jimmy Heath, Willie Smith, Bobby Watson i Cecil Bridgewater.


Trud i posvećenost


Glazbeno obrazovanje Vanesse Rubin započelo je u roditeljskom domu. Naime, njezini su roditelji, kao i petero starije braće, obožavali glazbu, posebice jazz. Odrasla je slušajući jazz, a kao mlada je počela nastupati u klubovima u Clevelandu.




»Moja je majka bila kultivirana žena«, rekla je Vanessa Rubin u razgovoru koji smo vodili uoči njezinog dolaska u Zagreb. »Ustrajala je na tome da svi idemo u školu i steknemo formalno obrazovanje. Zato sam studirala novinarstvo, ali napustila sam studij, vratila se kući i rekla roditeljima da ću biti jazz pjevačica. U prvom trenutku nisu to mogli prihvatiti, no gledali su kako se trudim i moja je majka bila jako ponosna na mene nakon što sam počela postizati uspjeh. Uvijek sam bila u glazbi, voljela sam je. Učila sam od glazbenika i uspjeh postigla pjevajući u klubovima. Također greške sam radila u klubovima, na bini.


Stasala sam na nastupima pred publikom, više nego u studijima. Kad sam stigla u New York, naravno, spoznala sam da uvijek mogu nešto naučiti, jer New York je prepun sjajnih glazbenika, okruženje je bogato svime što želite saznati na području jazza: o jazz glazbenicima, jazz pločama, pjesmama, instrumentalistima, povijesti, klubovima, o svemu. Jedno od prvih mjesta u koje sam počela zalaziti, gdje sam se povezala s drugima, gdje sam učila pjesme, slušala harmonije i sve to, bio je Jazz Cultural Theatre Barryja Harrisa. Tamo sam upoznala puno glazbenika, među ostalima i jednog od mojih drugih mentora i učitelja, Franka Fostera, koji je tamo podučavao. Pjevala sam uz njegov big band – Frank Foster Loud Minority Band. On je pisao za taj orkestar, a tijekom godina je za mene pisao aranžmane.


Živeći u New Yorku upoznala sam mnoge glazbenike, primjerice Mercera Ellingtona koji je platio aranžerima da pišu za mene. Živjela sam u Brooklynu gdje su živjeli Steve Coleman, Greg Osby i Cassandra Wilson s kojima sam prijateljevala. Zahvaljujući Steveu Colemanu potpisala sam ugovor za snimanje za RCA. Bio je to moj prvi ugovor za snimanje. On mi je pomogao da u RCA-jevom studiju snimim demo materijal. Briljantan je, svestran, mudar i obrazovan glazbenik. Kad sam započela suradnju s diskografskom kućom RCA, počela sam snimati albume i putovati. Sretna sam što su se sav taj trud i posvećenost isplatili. Profesionalno nastupam više od trideset godina i još se nisam umorila od tolikih putovanja, upoznavanja raznih ljudi i pružanja prilike slušateljima da spoznaju tko doista jesam.«


Ostvarenje sna


Početak karijere Vanesse Rubin obilježila je pjesma »God Bless the Child« velike Billie Holiday. Bio je to jedan od prvih standarda koje je naučila, prije nego je počela razmišljati o tome da se odluči za karijeru jazz pjevačice. Pjevala ju je s predivnom inscenacijom, a budući da je dobila sjajan odziv publike, odlučila je nastaviti s učenjem tih pjesama i izvoditi ih. Zato je upravo ona prije nekoliko godina igrala u monodrami – predstavi za jednu ženu – »Yesterdays: an Evening with Billie Holiday«, o njezinom životu. U toj je predstavi govorila tekstove i pjevala osamnaest pjesama koje su usko povezane sa životom Billie Holiday. Pričala je priče vezane uz njezin život i pjevala puno pjesama koje je publika obožavala slušati u njezinim izvedbama.


»Kroz rad na toj predstavi puno sam naučila o njoj i tome zašto je tako važna za pjevanje, jazz pjevanje«, rekla je. »To je bilo sjajno. Svake sam večeri završavala predstavu pjesmom »Strange Fruit« i svake je večeri tijekom izvedbe vladala potpuna tišina. Muk! Svi bi se zaledili! To je divna skladba koja pobuđuje osjećaje ljudi. Oni je nikad neće zaboraviti i to je dobro. Ljudi nikad ne bi smjeli zaboraviti. Krećimo se naprijed, činimo život ljepšim, poštujmo svakoga jednako, s dostojanstvom, s ponosom, ali nikad ne zaboravimo. Zbog toga obožavam tu pjesmu. Billie Holiday je jako važna u mojem životu, ali ja tada nisam znala za nju. Tada nisam znala da je upravo ona napisala tu pjesmu. To sam saznala puno kasnije.


Ona je važna za živote sviju nas, zato jer je bila jedna od prvih koji su te pjesme učinili svojima, osobnima i zato što je improvizirala na jedinstven, svoj način, onako kako nisu radili pjevači koji su djelovali prije nje. Zato što ih je učinila osobnima, te su izvedbe postale unikatne. Instrumentalisti su ju obožavali i prigrlili kao svoju. Kao jazz vokalistici to mi je jako važno. Ona je u sastavu djelovala kao još jedan puhač, kao još jedno glazbalo, a to je posebice važno u jazzu, jer to je proces zasnovan na suradnji. U toj glazbi neprestano komuniciramo jedni s drugima, a Billie je bila jako dobra u tome.«


Za početak njezine karijere važan je i koncert pjevačice Sarah Vaughan kojem je nazočila. »Kad sam prvi put uživo slušala Sarah Vaughan, ostala sam bez teksta«, prisjeća se. »Tijekom cijelog koncerta, sjedila sam tamo i cijelu večer zurila u nju. Pažljivo sam slušala svaku riječ, svaku notu. To je bilo nevjerojatno. Obožavala sam ju. Imala je izuzetan glas, a što je samo mogla s tim. Do tad je nisam slušala uživo, jedino slušajući njezine ploče. Zamisli, nakon što toliko slušaš nečije ploče, konačno ga vidiš uživo. To je nevjerojatno. Ostvarenje sna.«


Trideset godina mudrosti


Tijekom karijere Vanessa Rubin je ostvarila suradnje s vrhunskim jazz glazbenicima, uključujući Kennyja Barrona, Tootsa Thielemansa, Clarka Terryja, Cedara Waltona, Kennyja Barrona i Herbiea Hancocka, kao i orkestrima Lionela Hamptona, Eddieja Hendersona, Mercera Ellingtona i Woodyja Hermana. No njezina je karijera doživjela uzlet nakon što je 1982. preselila u New York gdje je nastupala s kvartetom Pharoaha Sandersa. »Kad sam prvi put došla u New York City, već sam bila dobra prijateljica s bubnjarem Gregom Bandyjem koji je tada bio član Pharoahova sastava«, rekla je. »On me upoznao s njim. Obožavam Pharoaha. Ima divan zvuk. Jedne jeseni, sjećam se, Pharoah je svirao u Village Vanguardu. Tada još nitko nije znao za mene, a veliki Pharoah Sanders dozvolio mi je da mu se pridružim na pozornici i svake večeri otpjevam jednu pjesmu s njim! Sjećam se, jedna od njih bila je »Easy Living« (pjeva tu pjesmu, op.a.). Da čovječe, a na to se Pharoah pridružio svirajući tenor saksofon. Uuu, Gospode! To je bilo predivno! Krajem tjedna čak mi je platio! Bila sam u nebu! Osjećala sam se sjajno! Bila sam zahvalana, posebice zato jer inače nije surađivao s pjevačima. Volio me i ohrabrivao.«


Boravak u Zagrebu Vanessa Rubin će iskoristiti da jazz glazbenicima, ne samo pjevačicama, prenese svoje bogato iskustvo vezano uz sve poglede na djelovanje profesionalnih glazbenika, ali i svoj optimizam, pozitivan stav… »Treba proći jako puno prije nego se može spoznati mudrost«, istaknula je. »Zahvalna sam na svakom danu, na obitelji i dobrim prijateljima. Zahvalna sam što sam ukorijenjena, što čvrsto stojim na zemlji. Taj je posao predivan, ali ponekad vas može usmjeriti u nešto posve drugo, može vas uzdizati, ali i iznevjeriti. Ali dok god imate čvrsta uvjerenja i osjećaj o tome tko ste zapravo, možete gurati naprijed, jer, kad ste u jazzu, tu se ne radi o tome da budete slavni, nije riječ o tome da budete velika zvijezda – u jazzu morate biti trkač na duge staze.


Takav je stav potreban da biste trajali, da biste ostvarili karijeru, a karijera nije jedna snimljena ploča, jedan nastup ili jedna turneja. A na tom putu neprestano učite. Dok pjevate jazz, događa se život: udate se, dobijete djecu, gubite ugovore za snimanje ploča, dobivate ugovore za snimanje, putujete, vaši prijatelji umiru, razbolite se, kosa vam ispada, pojavljuju se novi pjevači koji dobivaju nastupe što ste ih vi do tad dobivali, ali još uvijek imate sebe, još uvijek imate sve te godine koje ste nagomilali dok ste stvarali karijeru. Kad svake večeri stupam na binu, ne dolazim kao nova pjevačica bez iskustva. Kročim na pozornicu s trideset godina mudrosti, trideset godina profesionalnih nastupa iza sebe, trideset godina u koje su utkane suradnje sa svim tim divnim glazbenicima. Ljudi, idem dalje!«