Snimio Nenad REBERŠAK
Kazalište je alat nužno potreban za preživljavanje, pogotovo u teškim, ratnim vremenima, a kad kažem kazalište, mislim na umjetnost u širem smislu – kaže proslavljena glumica čija je osobna etika pomagati onima kojima je pomoć potrebna
ZAGREB Vjerujem u kazalište, zapravo u ono što ono može biti, jer kada kazalište postigne te visine, tada za mene ne postoji veličanstvenije stvari na svijetu, kazala je preksinoć proslavljena britanska glumica i gorljiva aktivistkinja Vanessa Redgrave (78) na otvorenju druge sezone Filozofskog teatra voditelja Srećka Horvata u prepunom nacionalnom kazalištu u Zagrebu, dan nakon što je u Rijeci, u dvorani Filodrammatice, održala predavanje i susret sa studentima glume riječkog Sveučilišta.
Znajući biografiju ove velike glumice, nema sumnje da je teatar snažno obilježio njen život. Naime, njezin je ulazak na kazališnu scenu najavio na samu večer njezinog rođenja, 30. siječnja 1937. godine, u stanci izvedbe Hamleta u londonskom kazalištu Old Vic, legendarni Laurence Olivier kazavši »Rođena je velika glumica – Laert ima kćer«.
Objavio je tako u Talijinom hramu rođenje kćeri svoga kolege Michaela Redgravea, koji je te večeri igrao Laerta, i njegove supruge Rachel Kempson, predodredivši možda tako sudbinu i profesiju Vanesse Redgrave koja je do današnjeg dana jedina britanska glumica koja je osvojila Oscara, Emmy, Tonyja, Oliviera, Cannes i Golden Globe.
Moć umjetnosti
– Kazalište je alat nužno potreban za preživljavanje. Pogotovo u teškim, ratnim vremenima, a kad kažem kazalište, mislim na umjetnost u širem smislu, istaknula je velika glumica prisjećajući se svojih roditelja i njihovog glumačkog rada tijekom rata.
– Pripadam generaciji rođenoj nešto prije Drugoga svjetskoga rata i dobro mi je poznata sudbina izbjeglica. Kao djevojčica s obitelji sam morala napustiti London i bili smo smješteni kod rođaka na selu. Ni to nije spriječilo moje roditelje da se bave umjetnošću. Moj je otac s prijateljima otišao u to doba u Ministarstvo rata i tražio da se tijekom dana otvore kazališta i koncertne dvorane, jer je to navečer zbog bombardiranja bilo previše opasno. Tražio je to jer je znao da ljudima treba kazalište, glazba, ples, opera da bi mogli pružiti otpor.
Moji roditelji i njihovi prijatelji davali su tako najbolje od sebe publici, radili su kazališne predstave bez obzira na ratne opasnosti čak i tijekom bombardiranja. Bili su svjesni kakvu moć umjetnost ima na moral ljudi, ispričala je Vanessa Redgrave koju je ovo ratno sjećanje podsjetilo na sarajevsku opsadu.
– Posjetila sam Sarajevo tijekom opsade i fasciniralo me je kako su umjetnici u podrumima neumorno radili predstave i za djecu i za odrasle, rekla je Redgrave koja je u taj grad otputovala i kao umjetnica i kao UNICEF-ova ambasadorica dobre volje pokušavajući senzibilizirati javnost da pomogne Sarajlijama, posebice djeci toga grada o čijim se patnjama nije puno znalo.
U Sarajevu je boravila i protekloga tjedna gdje je na MESS-u pogledala »Antigonu« u režiji svoje dugogodišnje prijateljice Lenke Udovički, a poznato je da je posjetila BiH i tijekom nedavnih demonstracija. Tada je njezin sin Carlo Nero, kojega je »inficirala Bosnom«, napravio film o radnicima Dite iz Tuzle, nastojeći kroz taj primjer »propuštenih ekonomskih prilika« pokazati gospodarske, socijalne, ali i kulturne probleme ne samo u BiH, nego u Europi i u svijetu.
Osobna etika
Glumičinu je karijeru nepovratno obilježila dodjela Oscara 1978. godine za sporednu žensku ulogu u filmu »Julia« Freda Zinnemanna u kojem joj je partnerica bila Jane Fonda, odnosno njezin propalestinski govor tijekom preuzimanja zlatnog kipića. Na pitanje Srećka Horvata je li joj to zatvorilo neka vrata u Hollywoodu, beskompromisna glumica je bez razmišljanja odgovorila da »nije u tome smisao života«.
U Rijeci, Opatiji i Mošćeničkoj Dragi Vanessa Redgrave bila je prije 48 godina, kad je 1967. snimala scene za film »Isadora« u režiji Karela Reisza, u kojem tumači lik balerine i pjesačice Isadore Duncan, ljubavnice Sergeja Jesenjina. Plesne scene snimane su u riječkom kazalištu, a vožnja automobilom koja je zavšila tragično u Mošćeničkoj Dragi. Partneri u filmu bili su joj John Fraser, James Fox i Jason Robards, dok je lik Jesenjina tumačio naš Zvonimir Črnko, a vozača bugattija u kojem je stradala tako da joj se dugački šal omotao oko kotača i slomio joj vrat, tada popularni pjevač Lado Leskovar.
– Poanta moga govora je bila odavanje počasti generaciji koja se borila protiv nacizma, no to je nekako promaklo javnosti – ispričala je, prisjetivši se i ludila koje je tada vladalo Los Angelesom – njezina je glava bila ucijenjena.
Međutim, ništa nije omelo Vanessin aktivistički rad jer njezina je osobna etika pomagati onima kojima je pomoć potrebna, naglasila je ova neustrašiva žena koja se osim za prava Palestinaca borila i protiv rata u Vijetnamu i onoga na našim prostorima.
Zagrebačkoj publici prikazan je u tom kontekstu kratki dokumentarni film »Oči sv. Ivana« njezinog sina Carla Nera, kojim ona i sin pokušavaju financijski pomoći očnoj klinici u Jeruzalemu u kojoj medicinski tim neumorno liječi ovu napaćenu i siromašnu populaciju gdje je sljepilo deset puta učestalije nego na Zapadu.
Govoreći o aktualnoj izbjegličkoj krizi, Redgrave je ponovila da je razočarana politikom brojnih europskih vlada, a posebice britanske koja je prije dvije godine srezala fond za pomoć izbjeglicama za čak 65 posto i čini sve da zadrži te nesretne ljude izvan granica Ujedinjenog Kraljevstva.
No bez obzira na pogrešnu politiku, publici je poručila da ne treba odustajati od mijenjanja svijeta jer je to, ističe ona, moguće udruženim snagama i energijom pojedinaca. Vanessa Redgrave, koju su Arthur Miller i Tennessee Williams nazvali najvećom živućom glumicom, od aktivizma kao i od teatra, sasvim sigurno, neće odustati dok je živa.
