Operna diva koju ćemo pamtiti

Uz odlazak Jessye Norman: Sama u svojim nebesima, u svojoj ljubavi, u svojoj pjesmi

Metod Sironić

Jessye Norman umrla je 30. rujna u Mount Sinai bolnici na Manhattanu uslijed komplikacija uzrokovanih ozljedom kralježnice iz 2015. godine / Reuters

Jessye Norman umrla je 30. rujna u Mount Sinai bolnici na Manhattanu uslijed komplikacija uzrokovanih ozljedom kralježnice iz 2015. godine / Reuters

Jessye Norman je posjedovala taj apsolutan dar i imala je veliku sreću odrastati u okruženju koje je to uočilo i podržalo.



Pokušajmo zamisliti osobu s 40 počasnih doktorata najvećih svjetskih sveučilišta poput Oxforda, Yalea, Cambridgea i Harvarda, s preko 30 nagrada i priznanja poput Grammyja za životno djelo, francuske Legije časti i nagrade Glenn Gould, pjevačicu koja je pjevala na najvećim pozornicama i u najvećim dvoranama, izabranu izvođačicu Marseljeze na proslavi dvjestote obljetnice francuske revolucije.


Običnom čovjeku se zavrti u glavi od važnosti i društvenog prestiža koji prati ovakve počasti, no u času kada ta ista osoba zapjeva, cijeli ovaj teret uspjeha rasprši se u ništavilo i ostaje smo taj glas koji okružuje, prožima, vibrira i bridi oko ljudi koji imaju tu sreću i privilegij takvo što doživjeti za svoga života.


Jessye Norman / Reuters


Jessye Norman / Reuters



Apsolutan dar




Jessye Norman je posjedovala taj apsolutan dar i imala je veliku sreću odrastati u okruženju koje je to uočilo i podržalo. Rođena je 1945. godine u Augusti (država Georgia), u doba rasne segregacije u običnoj južnjačkoj afroameričkoj obitelji od oca prodavača osiguranja i majke učiteljice.


Cijela obitelj se amaterski bavila glazbom, a prva njena publika bila je kongregacija u lokalnoj crkvi. Spiritual je bio njen prvi glazbeni izričaj. Njegova toplina, širina i duhovnost oblikovale su njezin glas koji se kasnije savršeno komplementarno nadopunio i ostvario u zapadnoeuropskoj klasičnoj glazbenoj tradiciji. Prvo takvo oblikovanje stekla je na Sveučilištu Howard, potom na institutu Peabody i na kraju na Sveučilištu Michigan.


U raznim intervjuima uvijek ističe činjenicu da je imala veliku sreću u radu s vokalnim pedagozima koji su kvalitetno trenirali njezin instrument, shvaćajući njegovu krhkost i jedinstvenost. Upravo joj je to iskustvo, zajedno s njenom intuicijom, pomoglo donijeti jednu vrlo hrabru odluku, koju si malo tko u kompetitivnom svijetu opere može priuštiti.


Nakon trogodišnjeg angažmana u svojim ranim dvadesetima, u berlinskoj Deutsche Oper, otpjevala je sve uloge za koje je smatrala da je sposobna kvalitetno ih odraditi, te su joj počele dolaziti ponude koje je smatrala da su još uvijek bile iznad njene trenutne umjetničke zrelosti.


Na zaprepaštenje i žalost tadašnjega intendanta dala je otkaz i otišla živjeti u London, gdje je uglavnom koncertirala i radila na svom glasu, na jezicima, izgovorima i nadasve opernim ulogama. Nakon toga uslijedilo je ono sve po čemu je pamtimo u operi, solo popjevci, i drugim muzičkim žanrovim poput jazza, čak i popa i nadasve njenog spirituala.


Jessye Norman / Reuters


Jessye Norman / Reuters



Velika žena


Jessye Norman bila je velika žena, istaknutih crta lica, osvajajućeg osmijeha i prodornog pogleda. Imala je karizmu, onu pravu životnu, punu erosa i gladi za znanjem, pogonjenu vječnom radoznalošću koja je nalazila svoju ravnotežu u oštrom i fleksibilnom intelektu. Upravo su je te osobine vodile prema glazbi Richarda Wagnera, Richarda Straussa, Gustava Mahlera ili Hectora Berlioza.


Legendarne su njene interpretacije Wagnerovih junakinja poput Isolde, Sieglinde ili Kundry. Herbert von Karajan je na svom oproštajnom koncertu imao upravo Jessye Norman u interpretaciji Isoldine ‘ljubavne smrti’, 1989. godine s Berlinskom filharmonijom. I danas se njezina snimka »Četiri posljednje pjesme« (Vier letzte Lieder) Richarda Straussa s lajpciškim Gewandhaus orkestrom, pod ravnanjem Kurta Masura, smatra apsolutnim izvedbenim vrhuncem tog, po skromnom mišljenju autora ovoga teksta, najljepšim skladateljevim djelom, ako ne i najljepšim pjesmama uopće u cjelokupnom repertoaru!


Upravo su osamdesete godine prošloga stoljeća bile njene najbolje, gdje ju je taj njezin božanstveni glas najbolje i najvjernije služio. Devedesete godine 20. stoljeća donijele su nove izazove za njenu karijeru i njezin glas, koji se počeo mijenjati i lagano gubiti onaj zlatni standard s kojim je postala planetarno popularna. Jessye Norman je opet inteligentno doskočila toj novoj situaciji proširujući svoj repertoar na izvedbe suvremenijih djela, pjevajući tako na raznim ceremonijama poput predsjedničke inauguracije Billa Clintona, praizvodeći spirituale Dukea Ellingtona, radeći na albumu glazbe Michela Legranda i Vangelisovoj »Mythodei« u Zeusovom hramu u Ateni.


Jessye Norman / Reuters


Jessye Norman / Reuters



Društveno koristan rad


Pred kraj svoje karijere posvetila je mnogo vremena i energije za društveno koristan rad, od volontiranja u AIDS fondaciji Eltona Johna, kao članica izvršnog odbora njujorške gradske knjižnice i raznim organizacijama koje se brinu o beskućnicima i socijalno obespravljenima. Godine 2003. osnovala je školu »Jessye Norman School of the Arts« u svom rodnom gradu, koja omogućava besplatno školovanje učenicima koji si ne mogu priuštiti umjetničko obrazovanje.


U raznim intervjuima često je bila zamoljena da definira svoj glas, i isto tako često bi osoba preko puta ostala bez željenog odgovora. Ako govorimo tehnički o rasponu, onda je ona bila dramatski sopran koji je mogao porinuti do kontraalta.


No, glavna prepreka takvoj definiciji je njezin urođeni otpor prema estetskom stereotipu u kojeg publika i kritika ima potrebu gurnuti svakoga tko im se jednostavno sviđa. Jessye Norman ste mogli doživjeti kao tragičnu Sieglindu u Wagnerovoj »Walküri«, poremećenu Ženu u Schönbergovu »Erwartungu«, u vjerskom zanosu pjevajući spiritual u nekoj američkoj baptističkoj crkvi ili na pozornici sa Stingom i Bruceom Springsteenom, s naglaskom da je svaka ta izvedba bila najvećeg profesionalnog dosega.


Jessye Norman / Reuters


Jessye Norman / Reuters



Jessye Norman se nikad nije udavala i nije imala potomke. Priupitana o svom javno-intimnom statusu, uvijek je izjavljivala da se unatoč spomenutoj činjenici ne osjeća usamljenom. Možda najljepši opis takvog bitka nalazimo u zadnjim stihovima, još jedne njene amblematske izvedbe, Mahlerove pjesme »Ich bin der Welt abhanden gekommen – Više me nema na ovom svijetu«: »Ich leb’ allein in meinem Himmel, In meinem Lieben, in meinem Lied! – Živim sam u svojim nebesima, u svojoj ljubavi, u svojoj pjesmi!«