Nedavno je na Hrvatskoj televiziji prikazan biografski film »Pau, moć tišine« redatelja Manuela Huerge iz 2017. godine, drama o katalonskom violončelistu, dirigentu i skladatelju Pablu Casalsu, zvanom Pau Casals, koji se cijeli život borio za slobodu, a nadasve protiv Francove diktature. Casalsa smatraju najistaknutijim violončelistom prve polovice 20. stoljeća i jednim od najvećih violončelista svih vremena. Tijekom svoje karijere solo, komorne i orkestralne glazbe snimio je mnoštvo snimaka, uključujući neke kao dirigent, ali možda ga se najviše pamti po snimkama Bacha.

Pablo (katalonski Pau) rođen je u El Vendrellu 29. prosinca 1876. godine, a preminuo je 22. listopada 1973. u San Juanu, Portoriko. Klavir, orgulje i pjevanje učio je najprije kod svoga oca orguljaša Carlosa. Jedan nastup violončelista Josea Garcije toliko ga je oduševio da je u jedanaestoj godini odlučio započeti studij violončela. Odlazi u Barcelonu, uči kod Garcije, neobično brzo napreduje i rano koncertira. Prelazi 1891. u Madrid, gdje na Konzervatoriju uči violončelo kod Monasterija, a kompoziciju kod T. Bretona. Godine 1895. postaje solist u orkestru Pariške opere, a 1897. nastavnik za violončelo na Konzervatoriju u Barceloni. Tada osniva s belgijskim violinistom M. Crickboomom gudački kvartet.

Odlazak iz domovine

Na početku Prvog svjetskog rata bio je na vrhuncu umjetničke snage i nastupao je po cijeloj Europi. Odlazio je na turneje koje ga godinama vode od Rusije do SAD-a. U Barceloni je 1919. utemeljio Orquesta Pau Casals, kojemu je bio i dirigent. Godine 1931., kad je nakon proglašenja španjolske republike Katalonija stekla autonomiju, postaje član komiteta koji je trebao organizirati glazbeni odgoj u zemlji, utemeljiti katalonsko nacionalno kazalište i visoku muzičku školu. Nakon izbijanja građanskog rata 1936. u Španjolskoj i dolaska Franca na vlast, Casals napušta domovinu i seli se u Francusku. Nove turneje vode ga u Južnu Ameriku i na Srednji istok. Kasnije stalno boravi u francuskom mjestašcu Prades u istočnim Pirenejima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogo je koncertirao u neokupiranom dijelu Francuske, isključivo u dobrotvorne svrhe. No već 1945. odlučio je da više neće održavati koncerte dok Španjolska ne bude oslobođena od diktature generala Franca.
Godine 1946. iz protesta protiv Francova režima i ostalih vlada koje zlostavljaju svoje građane odlučuje da više neće nastupati. Od te je odluke odstupio kad je 1950. godine, u povodu obilježavanja dvjestogodišnjice smrti J. S. Bacha, organizirao u Pradesu međunarodni festival uz sudjelovanje istaknutih umjetnika iz raznih zemalja. Nakon toga je više puta nastupao. Kako se ističe u natuknici Muzičke enciklopedije JLZ-a, svestran u svojoj muzičkoj izobrazbi, tehničar rijetkog savršenstva, poštujući strogo tekst svakog pojedinog kompozitora, nije se nikad zanosio praznom virtuoznošću. Svojim duboko proživljenim i jednostavnim sviranjem, on otkriva sadržajnost umjetničkog djela, iznoseći ga u svoj njegovoj cjelovitosti i punoći.

Humanist i mirovni rad

Godine 1956. odlazi u Portoriko gdje osniva »Festival Casals«, simfonijski orkestar i glazbenu školu. I dalje nije nastupao u zemljama koje su službeno priznavale Francov režim. Godine 1961. je napravio jednu iznimku i nastupio pred predsjednikom SAD-a J. F. Kennedyjem na njegov poziv. Kad je imao 95 godina svirao je pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda. Tijekom godina bavio se i pedagoškim radom te predavao na mnogim poznatim svjetskim sveučilištima. Kao velik humanist i vrlo aktivan u svom mirovnom radu, bio je nominiran i za Nobelovu nagradu za mir. Nikad se nije vratio u Španjolsku. Nakon smrti diktatora Franca, Casalsovi su smrtni ostaci preneseni u rodnu mu Kataloniju (1979.). Posmrtno ga je španjolski kralj Juan Carlos I. nagradio te je 1976. izdana poštanska marka s likom Casalsa.

Neka od njegovih najpoznatijih djela su »Sardanes« (sardana je vrsta katalonskog plesa): »Sardana Festivola« 1908., »Sardana za orkestar i violončelo« (Sant Felix) 1927. i sardana »Sant Marti del Canigo« (Sardana de l’exili) 1943. godine, te oratorij »El pessebre« koji je prvi put izveo 1960. godine. Casals je bio poznat po virtuoznom izvođenju Bachovih suita za violončelo.
Casals je velika osobnost umjetničke glazbe prve polovice 20. stoljeća, član znamenitih glazbenih sastava (trio Cortot–Thibaut–Casals), organizator, glazbeni pedagog i društveni djelatnik (počasni doktor i građanin mnogih sveučilišta, gradova i zemalja). Posebno je važan virtuoz i umjetnik koji je početkom 20. stoljeća violončelo kao solističko glazbalo uzdigao na razinu glasovira i violine. Ostavio je i skladateljski opus od nekoliko orkestralnih i komornih djela s pretežnim udjelom violončela.

Casals o sebi

Kako u knjizi »1.000 glazbenih anegdota« navodi Branko Polić (Durieux, Zagreb, 2012.) Pablo Casals nije samo ostavio trajan spomen kao umjetnik, nego i kao borac protiv vjekovima uvriježene ljudske nepravde u njegovoj užoj domovini – Kataloniji. Ovako je govorio o sebi:
»Posljednjih osamdeset godina svaki mi je dan počinjao na isti način. Nije to mehanička rutina, nego nešto što je bitno za moju svakodnevicu. Sjedam za klavir. I odsviram dva Bachova preludija i fuge. Ne mogu pomišljati na drukčiji postupak. To je neka vrsta kućnoga blagoslova. No to za mene nema samo taj smisao. To je ponovno otkrivanje svijeta u kojemu me obuzima radost da sam njegov djelić. To me ispunjava sviješću o čudu života, s osjećajem nevjerojatnoga čuđenja što sam ja ljudsko biće. Glazba za mene nikada nije ista. Nikada. Svakoga je dana nešto novo, fantastično i nevjerojatno. To je Bach; poput prirode. Pravo čudo.«