Desimir Tošić, doajen je i nestor srpske, ali i jugoslavenske građanski i demokratski ustrojene federalističke političke platforme koji je praktički pola života proveo u emigraciji (Pariz i London) i koji se riječju i perom borio za svoju viziju ravnopravne zajednice Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca i Muslimana (i to s velikim M daleko prije nego im je to
u Titovoj Jugoslaviji bilo priznato), kao i ostalih narodnosti koje su povijesno već dugo vremena prebivale na ovim južnoslavenskim prostorima.

Tošić je jedan iz plejade uistinu rijetkih disidenata i egzilanata koji su se dosljedno i nepomirljivo, ali na demokratskim osnovama suprotstavljali Titovoj vladavini i ideologiji (režim u SFRJ je nazivao »titizam«), kritički, ali uvijek objektivno analitički i bez povišenih tonova i strasti ukazivao je na brojne deformacije (ekonomske, idejno-teorijske, socijalne, konfesionalne, kulturološke…) socijalističkog režima, zamjerajući mu prije svega što se nije demokratski otvorio, a posebice što se nije usudio problematizirati stoljećima (na)taložene nacionalističke prijepore koji usprkos komunističkim parolama o bratstvu i jedinstvu nisu nestali; dapače, a vladajuća ih je partija samo (ne)spretno »pomela pod tepih« držeći to dovoljnim mjerama za eksploataciju praznih priča o nadilaženju etničkih resentimenata i isključivosti koji su zapravo snažno ključali ispod površine i čekali povoljno političko ozračje i vrijeme kako bi punom snagom eksplodirali i eskalirali.

Dakle, Tošić je sve te probleme vidio daleko prije drugih, a da je bio potpuno u pravu dokaz je tragičan rasplet i krvavi raspad Jugoslavije 90-ih godina prošlog stoljeća. U dramatičnim zbivanjima prepunim nacionalističkog divljanja bili su iz svojih protjerani milijuni ljudi, stotine tisuće pobijeno, a materijalna i sva ostala društvena devastiranja dostigla su enormne razmjere.

Naravno, to je nekada relativno prosperitetnu zajedničku državu »bacilo« u kaos, drastično unazadilo, tako da (izuzev Slovenije) još niti jedna od novoformiranih republika, nastalih raspadom SFRJ nije dostigla razinu prijeratne razvijenosti, iako je od svršetka rata prošlo gotovo trideset godina. Kriza permanentno traje u svim dijelovima bivše Jugoslavije, a upravo o tim i takvim posljedicama ratnog nasljeđa pisao je Tošić i na njih argumentirano upozoravao.

Intelektualac od formata

Kao dosljedan borac za demokratska načela u politici (pisao je: »demokracija je proces«), on se nametnuo kao jedan od velikana južnoslavenske političke misli i javne riječi, ali kao intelektualac od formata nekako je ostao »skrajnut« (pojam koji je upotrebljavao dr. Nebojša Popov kada je govorio o njemu), odnosno marginaliziran; njegovu riječ naprosto nitko nije želio čuti, jer većini kojoj su bile upućene naprosto nisu odgovarale.

Vlastodršcima u Jugoslaviji stoga jer je dolazila od ideološkog protivnika neprijeporno građanske i demokratske orijentacije s kojim se zapravo i nije mogla ozbiljno sporiti, jer je raspolagao argumentima koje je bilo teško opovrgnuti; sve ono o čemu je pisao i na što je upozoravao, u principu je bila istina.

Stoga, najbolje ga je bilo ignorirati, a pročetnički usmjerenoj srpskoj emigraciji bio je trn u oku i smatrali su ga izdajicom »srpskoga roda« i otpadnikom od velikosrpskog, ekspanzionističkog nacionalnog projekta.

Samom činjenicom da je bio Srbin, za velik dio hrvatske emigracije (posebice one proustaške) u startu je bio neprihvatljiv, ako ničim drugim (nije mu se moglo prigovorili da je »Velikosrbin«), a ono dosljednim zagovaranjem (re)definiranog, novog višenacionalnog, demokratski ustrojenog federalnog jugoslavenstva, projekta kojim bi zapravo Jugoslavija kao višenacionalna zajednica postala faktorom stabilnosti na Balkanu, ali i u cijeloj regiji srednje i istočne Europe.

U svakom pogledu, Tošić je bio osebujan lik, istodobno staromodan i moderan; nametnuo se kao patrijarh i tribun jugoslavenskog federalnog demokratskog projekta, ali i kao svojevrsna moralna vertikala svekolike emigrantske političke scene. Gotovo u svemu je odudarao od glavnih tijekova srpske politike u egzilu i upravo na toj je činjenici inzistirao autor ove, u svakom pogledu monumentalne studije ispisane na više od tisuću stranica.

Kronologija života i djela

Ugledni srpski novinar i publicist Mijat Lakićević ovom je hvalevrijednom knjigom zapravo podigao svojevrstan spomenik Desimiru Tošiću, koji je to svakako zaslužio. Lakićević je ispisao na zanimljiv, ali i znanstveno relevantan način interesantnu kronologiju njegova života i djela, međutim, prije svega se fokusirao na problematiziranje njegove intelektualne biografije, a sve sa ciljem kako bi artikulirao njegove dijagnoze o »stanju srpske nacije« koje su tako tragično korespondirale s političkim i društvenim zbivanjima tijekom 20. i početkom 21. stoljeća.

Te zablude, o kojima je pisao Tošić, dakako nisu od jučer, vuku se kroz zajedničku jugoslavensku optiku već cijelo stoljeće, ali nitko, ili malo tko je na te nacionalističke predrasude, mitove i deformacije tako i toliko otvoreno upozoravao kao Tošić.

U povijesti Srbije cijelo prošlo stoljeće, pa tako sve do danas, bilo je malo ljudi koji su se poput njega promišljeno i dosljedno borili za demokraciju, poštivanje ljudskih prava, ravnopravnost naroda i narodnosti te se zalagali za kritičko preispitivanje prošlosti koja poput utega visi nad glavama svakog od južnoslavenskih naroda. Tošić je simbolizirao principijelnost u borbi za promociju i primjenu demokratskih pravila u društvu, i Lakićević je svojim istraživanjima, odnosno opsežnom studijom, to samo potvrdio.

U predgovoru knjige eseja, zapisa i sjećanja, naslovljenu »O ljudima«, a koju je Tošić objavio 2000. u Beogradu, Borka Božović je precizno opisala njegov lik i djelo: »Ono što je bitno kod Tošića je kritičko gledanje na probleme i ljude iz čega se jasno nazire njegov idejni stav… Cijelog života bio je vezan za određene ideje i rad na tim idejama, ali i za pojedine ličnosti na račun retke i dirljive odanosti.

Ovaj ugledni demokrata isticao se svojim posebnim gledištima, tolerancijom, osudom nacionalističkih pomama, visokom građanskom svešću, evropejskim duhom, verom u postepeno političko sazrevanje, mirotvorstvom i dubokom humanošću. Hodao je večito putem »srednje linije«, zalagao se i ostajao u demokratskom centru«.

Uistinu, govoriti o Tošiću isto je, kako je to napomenula dr. Latinka Perović, što i govoriti o povijesti naše regije (ali i šire) 20. stoljeća; upravo stoga, Lakićevićeva je monografija i svojevrsna kronologija minulog stoljeća, koje je bilo obilježeno »sukobom ekstrema«, tj. nacifašizmom i komunizmom i prema kojima se »veliki podvižnik demokracije« i demokratskih načela krajnje oštro i kritički odnosio.

A, to se najbolje vidi upravo u tekstovima iz malo prije spomenute Tošićeve knjige, ali i sjajne hrestomatije uvodnika pisanih za časopis Naša reč (Dejan Đokić: »Nesentimentalni idealisti«, Beograd, 2013.), koje je zajedno s Božidarom Vlajićem objavljivao od 1948. do 1990., dakle, za sve vrijeme izlaženja ove, jedne od najznačajnijih emigrantskih publikacija, ne samo srpske, već uopće jugoslavenske egzilne intelektualne scene.

Ukupno je izašlo 420 brojeva Naše reči i bez ikakva pretjerivanja može se reći da joj je jedina konkurencija po objektivnosti i kritičkoj utemeljenosti bila Kušanova Nova Hrvatska (izlazila je u Londonu od 1959. do 1990.), tako da nije čudno što su se Tošić i Kušan međusobno uvažavali, pa i surađivali. Pisali su o svemu što je tištilo socijalističku Jugoslaviju ne zazivajući revanšističke, antikomunističke i nacionalističke strasti, već su precizno ukazivali i detektirali bit problema u Srbiji i Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji.

Predlagali su i svoja rješenja za izlazak i permanentne društvene krize kroz koju je Titova Jugoslavija prolazila, posebice nakon njegove smrti. Naravno, to socijalistički režim nije ni pokuša(va)o prihvatiti, a još manje su za to imali sluha ekstremni hrvatski i srpski nacionalisti.

Međutim, valja napomenuti, Tošić i Kušan, odnosno Naša reč i Nova Hrvatska najbolji su dokaz o našim predrasudama prema cjelokupnoj hrvatskoj i srpskoj političkoj emigraciji kao radikalno nacionalističkoj, sklonoj terorizmu i ideološkim isključivostima. Tošić je promovirao politiku suradnje s Hrvatima, smatrao je da se jedino na osnovi hrvatsko-srpskih sporazuma u emigraciji može srušiti komunizam u Jugoslaviji, a kao polazni temelj bio mu je prijedlog sporazuma sličan onom iz 1939. kada je bila stvorena Banovina Hrvatska.

Emigracija u Francusku

Desimir Tošić je rođen 19. veljače 1920. u Beloj Palanci; nakon osnovne škole koju je pohađao u Nišu, s obitelji se preselio u Beograd gdje je upisao Pravni fakultet. Od samog početka studija politički se angažirao u omladini Demokratske stranke, a slovio je kao jedan od najboljih studenata u dugoj povijesti ove ugledne akademske institucije, tako da je za svoj rad (»Ustavni sud«) dobio sveučilišnu nagradu.

Ali, kada je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, odnosno nacističkoj Njemačkoj, Tošić je bio jedan od organizatora demonstracija 27. ožujka 1941. kada je i došlo do puča generala Simovića. Početkom rata Tošić se prijavio kao dragovoljac da brani zemlju, a nakon što je Jugoslavija kapitulirala, radio je na ilegalnom organiziranju tzv. Demokratske omladine.

Kao njihov izaslanik išao je kod Draže Mihailovića na Ravnu goru, ali se razočaran vratio u Beograd shvativši tko su i za što se bore četnici. Tijekom 1943. zajedno s grupom ilegalaca uhitio ga je Gestapo i zatočio u logor na Starom sajmištu, a ubrzo potom deportirao na rad u Wiener Neustadt, u Austriju.

U ljeto iduće, 1944. Tošić je uspio pobjeći i vratiti se u Srbiju, kako bi po oslobođenju zemlje obnovio rad Demokratske stranke; međutim, nakon ulaska sovjetske Crvene armije u Jugoslaviju, shvatio je da se dolaskom Tita i komunista na vlast uvodi jednopartijski sustav i stoga je odlučio emigrirati u Francusku, osuđujući ideje o klasnoj borbi i provođenju socijalističke revolucije koje su se skrivale iza priča o narodnooslobodilačkom ratu u kojem se udruženim snagam želi poraziti okupator.

U lipnju 1941. Tošić je došao u Pariz i upisao je Pravni fakultet, a na tzv. Slobodnoj školi političkih nauka (kasnije Institutu) upisao je studij politologije. Već iduće, 1946. godine pristupio je osnivanju srpske demokratske omladine koja se, pod njegovim uplivom praktički odmah počela zalagati za ujedinjenu Europu.

Inicijativu za pokretanje časopisa Naša reč pokrenuo je 1947., a ta je tiskovina obilježila cijelu jednu epohu dugu pedeset godina u kojoj je on kao urednik, zajedno s dobrom ekipom suradnika dao ono najbolje od sebe.

Časopis se stalno nalazio u financijskim teškoćama, ali usprkos svemu redovito je izlazio i predstavljao »intelektualnu snagu demokratske misli« koja je za dugo vremena bila protjerana s prostora Srednje i Istočne Europe. Zahvaljujući skromnoj stipendiji Tošić je u rekordnom roku diplomirao na politologiji, usmjeravajući svoj interes prema socijalnim i ekonomskim znanostima, a pod pokroviteljstvom Međunarodnog sindikalnog centra počeo se baviti istraživanjima radničkih savjeta, seljačkih zadruga itd. u Jugoslaviji, o čemu je objavio i posebne knjige.

Knjige i povratak u domovinu

Prvu knjigu objavio je 1948. na francuskom jeziku »Totalitarizam-prava čovjeka«, ali paralelno s tim intenzivno se bavio i publicističkim radom, tako da ga možemo smatrati jednim od najplodnijih političkih pisaca u emigraciji. Blisko je surađivao s dr. Slobodanom Jovanovićem, tada nesumnjivo najuglednijim srpskim intelektualcem u emigraciji, i zahvaljujući njegovoj potpori

Tošić je osnovao Udruženje srpskih pisaca i umetnika u inostranstvu. Iz tog vremena posebno su interesantni njegovi tekstovi o Milošu Crnjanskom (koji se u to vrijeme također nalazio u emigraciji, u Londonu) s kojim nikako nije uspijevao pronaći »zajednički jezik«. Tošić ga je uvažavao kao velikog pisca, ali je oštro kritizirao njegove političke ideje koje su, posebice prije Drugog svjetskog rata »koketirale« s fašizmom.

Nakon što se 1952. Tošić oženio s Engleskinjom Coral Rust, malo mu se popravila materijalna situacija, tako da se mogao komotnije i intenzivnije predati istraživačkom radu. Iste godine kada se oženio, objavio je novu knjigu »Srpski nacionalni problem«; jedno je vrijeme boravio u SAD-u, ali ubrzo se vratio u Pariz, a nakon toga prešao u Englesku, a ujedno je time i Naša reč otvorila novu redakciju u Londonu, gdje je izlazila sve do Tošićeva povratka u Jugoslaviju.

Tijekom 1956. objavio je knjigu »Radnički saveti u Jugoslaviji«, a u svojim publicističkim tekstovima jasno se opirao svima onima koji su zagovarali i vjerovali u mogućnost nasilnog rušenja komunizma u Jugoslaviji. Tošić je to smatrao utopijom, posebice u kontekstu hladnoratovske politike, već je put do nastanka demokratske Jugoslavije vidio u dugotrajnoj i upornoj političkoj borbi koja će, a u to nije sumnjao, naprosto iscrpiti komunističku ideologiju i prokazati je u svekolikoj njenoj totalitarnosti i »bijedi« gušenja svih civilizacijskih i moralnih vrijednosti.

U Londonu je 1958. objavio knjigu o Adamu Pribičeviću, seljačkom i nacionalnom tribunu, a početkom 70-ih godina prošlog stoljeća počeo je intenzivno surađivati s Vanetom Ivanovićem, izuzetnim intelektualcem i bogatim poslovnim čovjekom u Londonu sa sjajnim vezama u engleskoj politici, koji ga je financijski pomagao

. Surađivao je i s Adilom Zulfikarpašićem, Ljubom Sircom, a kasnije i s Aleksom Đilasom (sinom Milovana Đilasa, kasnije jednim od uplivnih intelektualaca u emigraciji). Sve su to bili ljudi kojima je bila bliska jugoslavenska ideja i počeli su se dogovarati o stvaranju jedne platforme za demokratsku evoluciju Jugoslavije. Priliku da to pokuša i ostvariti Tošić je vidio 1990. godine; vratio se iz emigracije u domovinu i intenzivno je počeo raditi na demokratskom preustroju zemlje kojoj je prijetio krvavi rasap.

Čim se vratio u Jugoslaviju, odmah je bio izabran za potpredsjednika Demokratske stranke, tada vodeće oporbene stranke u Srbiji. Počeo je redovito objavljivati svoje članke u beogradskoj Borbi, a na izborima 1992., na listi Demokratske stranke bio je izabran za saveznog poslanika u Vijeću građana Skupštine SRJ. Naravno, žestoko je osuđivao ratnu politiku Slobodana Miloševića, oštro je istupao protiv četnika Vojislava Šešelja i kao uvjereni federalist teško je primao raspad Jugoslavije.

Mijat Lakičević / Foto Picasa

Razumijevanje za »hrvatsku stvar«

Međutim, bio je uvjeren da je to ipak svojevrstan intermezzo nakon kojeg će doći ponovo na red pitanje uspostave novog južnoslavenskog zajedništva, ali sada na autentičnim građansko-demokratskim osnovama, uz puno uvažavanje nacionalnih specifičnosti i prava svakog od naroda koji bi iznova živjeli u toj zajednici.

Također su mu teško padala i stalna previranja u Demokratskoj stranci (DS) i zajedno s prof. dr. Dragoljubom Mićunovićem napustio ju je na jedno kratko vrijeme, smatrajući da se odrekla svojih izvornih ideja. Osnovali su Demokratski centar, ali nakon što je na čelo DS-a došao Boris Tadić, vratili su se u matičnu stranku.

Međutim, ne zadugo; razočaran neslogom i podmetanjima u stranci, »neprincipijelnim« koaliranjima, ali i skrhan bolešću, povukao se iz aktivne politike, da bi 2008. umro u Londonu. Uz sve počasti sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom groblju.

U posljednjih dvadesetak godina svog života u Srbiji, Tošić je objavio niz značajnih knjiga: »Stvarnost protiv zabluda« (1997.), »Snaga i nemoć – naš komunizam 1945. – 1990.« (1998.), a iste godine objavio je i esej (u zborniku o Kominformu) naslovljen »Tito i Hruščov, dvojica revizionista«.

Ipak, mnogi njegovim najznačajnijim radom smatraju veliku studiju iz 2006. »Demokratska stranka 1920. – 1941.« Kada govorimo o njegovim povijesno-politološkim te publicističkim tekstovima, meni su najinteresantnije stranice posvećene Slobodanu Jovanoviću, Dragoljubu Jovanoviću, Milošu Crnjanskom, Milovanu Đilasu, Jovanu Baroviću, kao i oni tekstovi koje je pisao s puno simpatija i s razumijevanjem za »hrvatsku stvar«. To su prije svega oni posvećeni Stjepanu Radiću, Branku Pešelju itd.

Tošić je jasno razlučivao agresivni, primitivni nacionalizam od građanskog nacionalnog supstrata kao jednog od temelja pri izgradnji demokratske platforme jednoga društva. Politički pluralizam pretpostavka je demokratskog razvoja i demokratskog dogovora, ali ujedno je i najbolja garancija jugoslavenskog federalizma i samo tako zajedničkim snagama i demokratskim naporima svih snaga unutar zajednice može se izaći iz krize koja praktički na ovim prostorima traje još od 1918. godine.

Tošić je smatrao: ukoliko Srbi žele zajedničku državu, moraju »razumeti hrvatski separatizam«, jer Vidovdanski ustav (1921.) i Šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra (1929.), nisu bili ništa drugo do oblik njihova nacionalna poniženja i porobljavanja.

Zauzvrat, Hrvati se moraju energično razračunati s nasljeđem NDH i zločinima koje su u tom razdoblju počinili nad Srbima. Nova, demokratska Jugoslavija ne može i ne smije biti »proširena Srbija«; to je ideja koja vodi u rat, i u kojem će, ukoliko do njega dođe najtragičnije i najlošije proći upravo Srbi.

A, upravo se to i dogodilo. Žestoko je kritizirao revitalizaciju i rehabilitaciju četničkog pokreta, osuđivao je Memorandum SANU, osudio je opsadu Sarajeva i razaranje Vukovara, kao i genocid u Srebrenici. A, u vrijeme NATO-bombardiranja Srbije (1999.) javno se upitao: »Zašto se tome čudimo, zar smo zaboravili koje i kakve su sve zločine počinili Milošević, Karadžić, Mladić…«

Osebujan i moralan čovjek

Dok je boravio u emigraciji, gajio je veliko poštovanje prema Dobrici Ćosiću i Matiji Bećkoviću; smatrao ih je vođama pokreta za »oslobođenje od komunističkog totalitarizma«. Ali, nakon što su se rat i ratne strahote proširile Jugoslavijom, kada je (u)vidio da su svojom nepromišljenom i avanturističkom politikom i sami »kumovali« krvavom raspadu bivše države, okrenuo im je leđa i počeo ih je javno prozivati kao (su)krivce tragedije.

Istodobno, oštro je kritizirao ulogu Srpske pravoslavne crkve u svim tim političkim i ratnim zbivanjima, optužujući njen vrh za klerofašizam. Iz svega toga vidljivo je koliko je Tošić bio osebujan i moralan čovjek i političar, a sigurno i jedan od najumnijih srpskih intelektualaca koji je probleme Srbije promišljao daleko ispred svog vremena.

I stoga ne čudi, kada vidimo što se to u Srbiji danas zbiva, zašto njegove ideje nisu prihvaćene i zašto se uopće o njemu tako malo govori. A, u moralnom i intelektualnom pogledu, bio je za glavu viši od drugih, daleko je bolje vidio i razumio suštinska pitanja svog naroda, kao i probleme odnosa prema drugim narodima s kojima se Srbi stalno sukobljavaju umjesto da s njima surađuju.