Na Festivalu svjetskog kazališta prikazana je predstava »Tri sestre« Državnog akademskog kazališta Crvena baklja iz ruskog Novosibirska i redatelja Timofeja Kuljabina. Prijevod »Tri sestre« na znakovni jezik, kao socijalnu pozornicu osoba oštećena sluha, sam po sebi nije inovacija, ali redateljska odluka da se pažljivo orkestriraju, ozvuče i naglase svi odnosi koji nisu verbalni, ali spadaju u akustički krajolik Čehovljeve drame, veoma je scenski moćna.

Tim više jer je lokacija teksta pročitana kao kuća/grad i kuća/država, kojom vlada lik beskrupulozne i okrutne – putinovske – Nataše Prozorov, kojoj se nitko od ukućana ne zna ili ne usuđuje suprotstaviti. Baš ta paraliziranost pred različitim grubostima zanima redatelja Timofeja Kuljabina.

Kako to da su svi likovi toliko zgroženi jednom običnom malograđanskom samovoljom da joj se ne usuđuju ništa prigovoriti? Je li to zato što je Nataša majka dvoje djece? Ili zato što je njihova gošća? Ili zato što je toliko nepokolebljivo sigurna u sve što želi? Ili zato što su ostali protagonisti neobično slomljeni, umorni, razočarani u sebe, zatvoreni, potišteni? Ili je u pitanju sudar jake i slabe volje, u kojoj jaka volja jednostavno pregazi onu slabiju? Kako god bilo, glavna junakinja ove izvedbe svakako je Nataša Prozorov (igra je Valerija Kručinina), dok je ostatak protagonista reduciran na status njezinih više-manje poslušnih talaca.

Zvukovi dosade

Publika predstave uronjena je u blago neugodan akustički krajolik. Ne čujemo tekst (projiciran u stražnjem planu pozornice); čujemo zvukove preglasne glazbe, struganja, grebanja, cvileža i gomile šumova, sve do zvukova mobitela, lupanja potpetica, udaranja vratima ormara… Publika tijekom četverosatne izvedbe istovremeno čita i gestu i tekst, ali prava se događajnost oblikuje kroz zvukove. Samo jedan zvuk tijekom čitave predstave donosi likovima odmor i užitak: zvuk čigre (dječje igračke) koja se vrti na drvenom obiteljskom stolu, a pri čemu svi okupljeni slavljenici Irininog imendana spuštaju glavu na stol i zatvorenih očiju, sanjarski slušaju njegovo okretanje. No slušanje se inače stalno pretvara u pretjeranu poslušnost likova, nemogućnost pobune, strah od promjena.

Ovo je prva verzija »Tri sestre« koju sam ikad gledala u kojoj postajemo svjesni da junakinje ovog komada zbilja nisu osobito bistre osobe. Svaka je od njih u nekoj svojoj sitnoj, ali dubokoj tuposti. Maša (Darija Emeljanova) se toliko dosađuje da na kraju postane opsesivno zaljubljena. Irina (Anastasia Kosenko) se toliko dosađuje da se prisili da krene raditi (što joj se nimalo ne sviđa, pa se radije odluči udati, što na kraju propadne kao plan). Olga (Irina Krivonos) radi u školi zato što ima izražen osjećaj odgovornosti, ali zapravo smatra da je glavni izvor njezine dosade baš to što se nije udala.

Sve to stoji kod Čehova, no obično su ove heroine romantizirane i njihova je nemoć prikazana kao neka vrsta poetičnosti. Kao, one su veoma obrazovane, govore puno jezika, one su »cvijet kulture« malog grada. Ali Kuljabin postavlja nadasve legitimna pitanja: dobro, a što su onda napravile s tim svojim obrazovanjem? Što ih stvarno zanima osim flerta s vojnicima?

Prizor iz »Tri sestre« iz Novosibirska, Foto: HNK ZAGREB

Je li inercija zbilja »sveta«?

Inače, posebni status u komadu ima Veršinjin (ovdje ga igra Pavel Poljakov), kao čovjek s barem nekom dozom idealizma, ali u predstavi iz Novosibirska i ta je vizija čisti »čehovljanski klišej« koji više ne pali, ne mislimo da će za sto godina biti bolje, a bome se ne nadamo ni da će sve žene postati kao Maša, Irina i Olga.

Njih tri, naime, ovdje se bitno ne razlikuju od svog brata Andreja (Aleksej Mežov), također blesavo zaljubljenog u osobu koja ga nimalo ne voli i ne poštuje, a i nadasve lijenog po pitanju njegovanja vlastitih talenata. Općenito je tema ove predstave zašto je u Rusiji ikad bilo romantično propadati, zapuštati se, piti goleme količine alkohola zagledan u daljinu? Ta duboka kritičnost prema kulturi koja obiluje samosažaljenjem po mom je mišljenju potpuno opravdana.

I ansambl treba pohvaliti zato što igraju posvećeno i skupno sve te male nijanse odustajanja, umora, iritacije, demotiviranosti – pri čemu nema »velikih zvijezda« egzistencijalne patnje, nego je svaka karakterizacija pažljivo vođena i kao studija poraza ravnopravnog svim ostalim porazima. I to je izrazito čehovljanska etika: ne propadaju samo najbolji, propadaju i prosječni i ispodprosječni. Vrlo je zanimljivo pojačano i fizičko nasilje Saljonija (Konstantin Telegin), čija vehementnost djeluje prijeteće i na publiku, ne samo na likove. Drugim riječima, na sceni su isključivo pasivnost i nasilje (fizičko, verbalno, emocionalno). Nema nikakve liričnosti. Utoliko je riječ i o izrazito važnom političkom čitanju komada.

Dva vremena

Iako se predstava igra u prostoru ispunjenom starim namještajem i mjestimično garderobom s početka prošlog stoljeća, na sceni su i televizijski ekrani, mobiteli koji svijetle u mraku, suvremene trenirke. Dva su vremena namjerno tijesno povezana, utisnuta jedno u drugo, kako bismo postali svjesni da se »ono unutra« nije promijenilo, premda je moguće dopisivati se SMS-porukama (što čine Maša i Veršinjin tijekom požara).

I sam finale predstave u kojoj se tri sestre očajnički »veselo« vrte scenom i ponavljaju refrene Čehovljevih komada također je nadasve gorki prizor uzaludnosti nostalgije, bilo za prošlim vremenima, bilo za boljim mjestima, jer svi problemi nemoći su jednako tako unutra, u tim licima koja ne mogu misliti dalje od ženidbe/udaje i rutinskog posla koji ih ne zanima.

Pogotovo u Rusiji, gdje svi Čehova znaju napamet, važno ga je odigrati i na znakovnom jeziku, čija je izravnost geste daleko veća od suptilnosti književnog jezika drame, ali opet se kroz novu ogoljenost emocija vidi da prst pisca vrlo jasno upire na destruktivnost ruske pasivnosti, a ne na njezinu »zavodljivu« ležernost. U kontekstu brojnih izvedbi ovog komada, ovaj je jedan od najdosljednijih i najpromišljenijih, a i daleko politički zrelija predstava od uobičajenog sentimentalnog kiča kojim se pristupa Čehovljevu opusu.