BEČ – Novogodišnji koncert Bečke filharmonije jedna je od omiljenih glazbenih poslastica koju rado putem malih ekrana gledamo i slušamo na novogodišnje jutro. Tijekom niza godina koncert je postao najpopularniji glazbeni program na svijetu koji se prenosi u više od 150 zemalja i premašuje broj od 50 milijuna gledatelja. No, proučavajući povijest ovih koncerata naravno da i oni doživljavaju promjene, kako programske, tako i konceptualne s ciljem nalaženja novog balansa između tradicije i suvremenih inovacija.

Nekako se čini da je i ovogodišnje izdanje koncerta krenulo jednim novim pravcem, a navedeno smo mogli naslutiti već prošle godine kada smo saznali da će koncertom, prema tradicionalnom izboru samih bečkih filharmoničara, ravnati jedan debitant, Kanađanin Yannik Nézet-Séguin.

Pedesetogodišnji dirigent svakako nije nepoznat u svijetu klasične glazbe te je već ranije ostvario zaista zapažene uspjehe počevši od Orchestre Métropolitain iz Montréala, Rotterdamske filharmonije i Philadelphia orkestra iz SAD-a pa sve do respektabilnog mjesta glazbenog ravnatelja Metropolitan Opere u New Yorku i to od 2018. godine do danas. No, neki kritičari njegovu glazbu opisuju kao vrlo dobru, gotovo savršenu, ali neupečatljivu.

Inoviranje programa

Ipak, Bečka filharmonija odlučila je baš Nézet-Séguina pozvati kao dirigenta, a sve nakon višegodišnje uspješne suradnje s ovim orkestrom, vjerojatno računajući na »inovativnost« koju će maestro unijeti u proteklih godina ustaljeni koncept i ritam novogodišnjih koncerata. I doista, Nézet-Séguin nastavio je inovirati program uključivši u njega slabije izvođena ili nepoznata djela iz pera obitelji Strauss odnosno bečke tradicije toga vremena. Prvi dio programa započeo je uvertirom opereti »Indigo i četrdeset lopova« J. Straussa ml., a nastavljen je valcerom »Dunavske legende« C. M. Ziehrera, »Malapou-Galopom«, op. 148 J. Lannera, brzom polkom »Brausteufelchen«, op. 154 E. Straussa, skladbom »Fledermaus-Quadrille«, op. 363 J. Straussa ml. i galopom »Karneval u Parizu«, op. 100 J. Straussa st.

U nastavku programa mogli smo čuti uvertiru opereti »Lijepa Galatea« F. von Suppèa, mazur-polku »Pjesme sirena«, op. 13 skladateljice Josephine Weinlich, valcer »Dostojanstvo žena«, op. 277 Josefa Straussa, francusku »Diplomaten-Polku«, op. 448 J. Straussa ml., »Valcer duge« još jedne skladateljice Florentine Price, »Kobenhavns Jernbane-Damp-Galop« Hansa Christiana Lumbyea, poznati valcer »Ruže s juga«, op. 388 J. Straussa ml., »Egipatsku koračnicu«, op. 335 istog skladatelja te završni valcer »Maslinova grančica«, op. 207 Josefa Straussa. Već iz navedenog programa jasno je vidljivo kako je maestro Nézet-Séguin popis skladatelja značajno proširio ne samo izvan obitelji Strauss, već i izvan Austrije odnosno Europe.

Poseban način dirigiranja

Kao dodatne inovacije svakako su i pjevanje članova orkestra koje smo mogli čuti čak tri puta, ali i način dirigiranja koji je izuzetno neposredan, mladenački i poletan te u kombinaciji s modernijim pristupom odijevanju i nakitu stvara potpuno drukčiji dojam od onoga na koji smo navikli. Tradicionalni dodaci »Na lijepom plavom Dunavu« i »Radetzky-marš« uslijedili su nakon još jedne skladbe manje poznatog skladatelja Philippa Fahrbacha ml., a radi se o brzoj polki »Cirkus«, op. 110. Maestro Nézet-Séguin u nekoliko je navrata aktivno sudjelovao i u sviranju ili animaciji publike, a posljednje iznenađenje bilo je i odlazak u publiku za vrijeme posljednjeg dodatka i to toliko brzo i neočekivano da je probleme zadao i redatelju televizijskog prijenosa.

Modernizacija

Ono pak što je ostalo vjerno tradiciji je prekrasno uređena Zlatna dvorana Bečkog udruženja muzičara koju su cvijećem, kako to čine još od 2015. godine, ukrasili djelatnici Bečkih vrtova. Jednako tako, u vrijeme stanke između dvaju dijelova koncerta mogli smo se upoznati sa suvremenijom i raznovrsnijom glazbom putem filma redateljice Alex Wieser pod nazivom »Čarolija umjetnosti – 250 godina zbirke Albertina« posvećenom velikoj obljetnici ovog poznatog bečkog muzeja. Iz pojedinih umjetnina u filmu redateljica nas je odvela na živa mjesta na kojima su glazbu izvodili komorni sastavi Bečke filharmonije, a čuli smo skladbe Ravela, Kreislera, Poulenca, Mozarta i Haydna. Tijekom prijenosa koncerta određene skladbe bile su rezervirane i za nastup baletnih umjetnika Bečke državne opere, što je također uobičajeno, ali su ti nastupi ovoga puta bili značajno suvremeniji kako u plesnom izričaju, tako i u kostimima.

Zaključiti se može da je Bečka filharmonija odlučila krenuti u svojevrsnu modernizaciju svojeg najpoznatijeg brenda. Tako smo saznali i da će se od ove godine nadalje, po nalogu predsjednika filharmoničara Daniela Froschauera, »Radetzky-marš« izvoditi iz novog uređenog i prilagođenog notnog izdanja, a potvrdu za tezu o modernizaciji nalazimo i u objavi da će koncertom 2027. godine dirigirati dirigent Tugan Sohijev (rođen 1977.) iz ruskog dijela Osetije. Što će taj koncert donijeti ostaje za vidjeti, ali ono što svakako treba očekivati je izniman interes javnosti kojem svjedočimo iz godine u godinu.

Obljetnica Albertine

Ono pak što je ostalo vjerno tradiciji je prekrasno uređena Zlatna dvorana Bečkog udruženja muzičara koju su cvijećem, kako to čine još od 2015. godine, ukrasili djelatnici Bečkih vrtova. Jednako tako, u vrijeme stanke između dvaju dijelova koncerta mogli smo se upoznati sa suvremenijom i raznovrsnijom glazbom putem filma redateljice Alex Wieser pod nazivom »Čarolija umjetnosti – 250 godina zbirke Albertina« posvećenom velikoj obljetnici ovog poznatog bečkog muzeja