FILM

Tokijska aristokracija Sode Yukiko: Rigidni društveni poredak

Dragan Rubeša

Oni su naprosto privilegirani pripadnici japanske »aristokracije« koji poput mojih prijatelja žive u rezidencijalnoj tokijskoj četvrti Den-en-chofu, jednom od rijetkih tokijskih kvartova u kojem se kuće ne doimaju poput pčelinjih košnica.



Pisati o trećem filmu Sode Yukiko (šifra: »Aristokrati«), adaptaciji istomenog romana Yamauchi Mariko, puno je lakše ako ste tijekom boravka u Tokiju i sami upoznali njene protagoniste. Možda bi naizgled moglo zazvučati snobovski, ali autor ovog teksta proveo je stanovito vrijeme u društvu tih istih »aristokrata«, roditelja njegove prijateljice Naho, čiji imućni preci sežu u doba u kojem se Tokio zvao Edo. Oni ne moraju biti carske krvi. Oni su naprosto privilegirani pripadnici japanske »aristokracije« koji poput mojih prijatelja žive u rezidencijalnoj tokijskoj četvrti Den-en-chofu, jednom od rijetkih tokijskih kvartova u kojem se kuće ne doimaju poput pčelinjih košnica. Vodili su me u legendarni »Sushi Zanmai« u Ginzi i na vruće žito s kremom od azukija u slastičarnicu »Wakamatsu« u kojoj je Ozu snimio scenu »Tokijske priče«, koju vode dvije bakice s pregačama, doimajući se kao da su izašle iz Miyazakijeva animea.


Na rastanku su mi poklonili najfiniji tokijski mizu yokan i stari servis za espresso u kutiji s pečatom legendarnog hotela »Imperial«, koji se nekim čudom vratio na finalno odredište neokrznut, iako je načinjen od porculana nalik pjeni. Možda bi se očekivalo da su odabrali nešto bliže japanskoj tradiciji, recimo, nekakav »suvenirski« servis za čaj. Ali to ih je očito podsjetilo na dane koje je njihova kći, inače velika obožavateljica espressa (ali ne »to go«), provela u Milanu.


Doduše, Yukiko u filmu portretira te iste pripadnike tokijske »aristokracije« kao totalne konzerve, što oni nisu i ne moraju biti. U autoričinu fokusu je privilegirana Hanako, najmlađa kći imućnog liječnika, koja ostavlja svog zaručnika (»Danas smo se rastali«, poručit će ona diskretno vlastitoj obitelji na proslavi Nove godine). Njeni prijatelji od kojih je većina ušla u brak, popratit će njenu vijest uljuđenim osmijehom. U strahu da bi takva odluka kad-tad mogla utjecati i na njihov socijalni status.


Obiteljski ugled




Obitelj će tu vijest popratiti tihim razočaranjem, tretirajući je poput neke dionice koje se moraju riješiti prije no što joj ne padne vrijednost. Ali ubrzo će Hanako upoznati uglađenog odvjetnika Koichira, koji povrh svega sjajno kotira u japanskom političkom životu. No, Koichiro postaje njen novi zaručnik, ali je paralelno u tajnoj vezi s Miki, koja ne pripada istim »aristokratskim« krugovima, došavši na studij u Tokio iz japanske provincije, gdje upisuje prestižni univerzitet koji mahom pohađa dobrostojeća tokijska mladež. Iako njeni siromašni roditelji nisu u stanju pokriti njene troškove. Zato će se ona zaposliti kao hostesa. Tada se Yukiko zatekla na klasičnom terenu klasnih razlika.


Jer, kao što Miki ne pripada identičnom studentskom miljeu u kojem se zatekla, tako će se i Hanako suočiti s činjenicom da je obitelj njena novog zaručnika još bogatija od nje, suočivši se s njegovim djedom koji planira unajmiti privatnog detektiva da bi otkrio je li ona dostojna nasljednica Koichirove »aristokratske« loze. Uvijek je u prvom planu zaštita obiteljskog ugleda. Jer, iako naizgled privilegirana Hanako i siromašnija Miki pripadaju različitim klasama, dijeli ih slična solidarnost i model koji postavlja žene u određene »uloge«. Zato one tako dobro shvaćaju jedna drugu.


Geste i feromoni


Inače, »Aristokrati« Sode Yukiko imali su svjetsku premijeru lani u sklopu Tokyo Film Festivala, da bi im se europska premijera dogodila ovih dana u sklopu online Rotterdama. Riječ je o komadu krajnje sofisticirane ali dostatno kulerske senzualnosti, koji počiva na suptilnim gestama i tenzičnim pogledima, u miljeu koji igra na rigidni društveni poredak i njegove rigorozne rituale. Iako Yukiko uranja u taj isti prostor tokijskog visokog društva s dostatnom dozom hladnoće i preciznosti, svodeći ga na elegantne manire. Jer, u »Aristokratima« žena je svedena tek na lovački trofej. Zato ima neke proklete simbolike da je u program Rotterdama uvršten još jedan japanski dragulj kao krajnji antipod »Aristokratima«, bliži »Tampopou« kultnog Juzoa Itamija.


Riječ je o »Seksualnom nagonu« dostatno ekscentričnog Yoshide Kote, iako je autorov »food porn« triptih puno čedniji od njegova naziva. Oni koji vole superiornijeg Akihika Shiotu (šifra: »Kaze ni nureta onna« aka »Mokra žena na vjetru«), zavoljet će i Kotin erotizirani izlet u zonu seksa i gastronomije. Nadajmo se da će ga prigrliti i kuratori Far East Film Festivala iz Udina, koji su ovih dana najavili njegov novi, nadajmo se postpandemijski, lipanjski »fizički« termin, uz simbolični poster koji se referira na Wongov »In the Mood for Love«. U totalnoj eksploziji tjelesnih mirisa i feromona, s okusom fermentirane soje (šifra: natto) i orgazmičnom pripremom sečuanskog mapo tofua. Jer, kad bismo se referirali na žanrovsku sintagmu japanskog filma, Kota je više ispao »nonsensu« nego »ero guro«. Dobar tek!