Pripremajući nedavno objavljenu monografiju ilustratora Danka Jakšića, novinar Ivica Grčar primjećuje kako je tek tijekom toga posla »postao svjestan njegova opusa«. I doista: knjiga »Danko Jakšić, novinska ilustracija 1989. – 1998.« razotkriva dojmljiv, kritički nepopustljiv ilustratorski opus umjetnika koji se nije libio o vremenu govoriti onako kako je zaslužilo.

Istodobno, Jakšićeva monografija podsjeća do koje je mjere devedesetih, u razdoblju nedodirljive Tuđmanove vlasti, otvoreno i neskriveno djelovala cenzura. »Što li je sve preživljavao umjetnik koji je osjećao sve to što je vidio. Mora da mu zbilja nije bilo lako«, prisno primjećuje Ivica Grčar o svom prijatelju Jakšiću. A ovaj, vidi se to iz njegovih crteža, uistinu je duboko proživljavao to ružno i nasilno razdoblje: truljenje Jugoslavije i mučnu društvenu atmosferu koja ga je pratila, te uspon nacionalista na vlast, prodor nasilja u društvo, pljačku, licemjerje, rat i razaranje.

Danko Jakšić bio je akademski slikar, a dio radnoga vijeka, uz raznovrsno bavljenje u struci, posvetio je i novinskoj ilustraciji. Taj dio Jakšićeva radnog interesa, koncentriranog na razdoblje od 1989. do 1998., i jest glavna tema monografije koju su prije nekog vremena objavili njegovi suradnici i prijatelji, Tomislav Mrčić iz tvrtke Likovni studio te novinari Ivica Grčar i Damir Dević. Kritički predgovor toj skromnoj, ali lijepo uređenoj i važnoj knjizi, objavljenoj nažalost u nekomercijalnoj nakladi, napisao je akademik Tonko Maroević.

Dramatični trenuci

Danko Jakšić novinsku je ilustraciju počeo objavljivati u Vjesniku, u drugoj polovini sedamdesetih. Među dvadesetak novina u kojima su objavljene njegove ilustracije, i list je koji čitate, Polet, Studentski list, Radničke novine, Tjednik, Lider, u kojemu je Jakšić objavio svoje posljednje radove. No najviše je objavljivao u Privrednom vjesniku, gdje je surađivao od 1993. do 1998. Njegovi radovi iz toga vremena, napisat će Tonko Maroević u predgovoru, »imaju posebno značenje jer su svjedočanstvo iznimno zanimljivoga pa i dramatičnog trenutka novije hrvatske povijesti, razdoblja Domovinskog rata, višestranačke demokracije i polarizacije, uvođenja kapitalističkog merkantilizma i s tim povezanim fenomenima tranzicije, korupcije, pauperizacije«. Ti su dokumenti, dodaje ugledni kritičar, »dokument naročito živoga, burnoga i polemičkog djelovanja hrvatskog žurnalizma, dotad neviđene otvorenosti i slobode, bez predrasuda, ali i bez obzira, bez cenzure, često i bez neophodnog ukusa«.

Maroević, međutim, ne propušta naglasiti kako Jakšić nije od tih »bez neophodnog ukusa«, uviđajući važnost zanatsko-umjetničke kvalitete njegovih radova. Zato napominje da »ponovno objavljivanje najuspjelijih Jakšićevih novinskih crteža podsjeća kako je hrvatska publicistika, u svojim elitnijim izdanjima, njegovala i vizualni aspekt, računala na umjetničku suradnju (…), a ta je epoha viših zahtjeva i nekoć dosegnute civilizacijske razine, čini se, definitivno i bez pretjerana žaljenja, završila«.

Tonko Maroević, međutim, u svom se eruditskom predogovoru nije upuštao u načine kojima su novinski urednici raspolagali Jakšićevim ilustracijama. Primjer koji objavljujemo – HDZ-ov valjak koji se u Privrednome vjesniku od 23. kolovoza 1993. prometnuo u »valjak kao takav« – flagrantno podsjeća na vremena žestoke, posve otvorene cenzure. Urednik Privrednog vjesnika naprosto je na papir s originalnom Jakšićevom ilustracijom rukom dopisao »retuš znaka HDZ«, i posao je obavljen: u novinama, znak HDZ nije objavljen, a značenje ilustracije potpuno je krivotvoreno. Tako smo u monografiji o jednome kvalitetnom novinskom ilustratoru dobili dragocjen primjer očite, neskrivene cenzure koja dokazuje da su devedesete – vrijeme koje nova vlast glorificira – bile, kada je o medijskim slobodama riječ, razdoblje po mnogo čemu usporedivo s prethodnim socijalističkim jednoumljem, i to iz vremena prije 1985. Ovako u monografiji o tome piše Ivica Grčar: »To je vrijeme preokreta, transformacije društveno-ekonomskih odnosa, u kojemu su na neki način zamijenjene ‘dežurne istine’. Istina o borbi za socijalističko samoupravljanje zamijenjena je istinom o borbi za nezavisnost. Otišli su cenzori, a došli sponzori. Cenzura je neuništiva, živjela cenzura! Sve je to Danko kao novinar žanrist umjesto slovima bilježio crtežima, pa tako i smjene ‘dežurnih istina’ te odlazak starih nadglednika i dolazak novih pokrovitelja«.

Otvorena cenzura

Danko Jakšić odvažno se hvatao ukoštac s temeljnim mitovima i dogmama odlazeće Jugoslavije, ali ništa manje i novodolazeće hrvatske vlasti. Srp i čekić njegova su tema do 1990; hrvatska šahovnica i grb HDZ-a postaje nadalje. U pravilu će Jakšić te simbole vidjeti kao pokriće za siromašne radnike, opljačkane tvornice, nezajažljivu državu, robovanje međunarodnom kapitalu… Monografija o tome gotovo zaboravljenom umjetniku, premda i sama objavljena iz prijateljskih, osobnih, posve neambicioznih motiva, sačuvala je od zaborava dragocjen i vrijedan crtački i umjetnički rukopis, te ilustratorski opus koji nije bježao od najtežih izazova vremena. Kako je napisao Ivica Grčar, ta knjiga ostaje kao »neizbrisiv trag jednoga plodnog stvaralaštva slikara ilustratora pronicljiva duha, sa smislom za istančano oblikovanje i kritičke izazove«.