Film Beniamina Barresea

Sve o njegovoj majci: Benedetta Barzini

Dragan Rubeša

»Nestanak moje majke« je naizgled još jedna krajnje nenormalna, ali i krajnje originalna refleksija o kontroverznom odnosu majke i sina, sa svim njihovim pulsacijama i nervozama.



Objasni mi od čega se sastoji taj projekt… Zašto me snimaš? Sviđa mi se. Ali ja ne volim biti viđena. Želim nestati… Živjela sam u svijetu gdje je sve podređeno fotografiji. Zanima me ono što se ne može vidjeti, a ne ono što se može vidjeti… Pravu mene ne može se fotografirati.« Ti dijalozi između majke i njena sina vode se u impresivnom intimističkom doksu »Nestanak moje majke« (»La scomparsa di mia madre«), trenutno dostupnom u online verziji u sklopu drugog izdanja zagrebačkog DA2 Film Festivala kao dio projekta Secret Arts Cinema. Iako je prava šteta što ga nismo mogli vidjeti na velikom platnu u mreži naših nezavisnih kina.


Majka je legendarna Benedetta Barzini, koja se družila s Warholom i Dalijem, poznatija i kao muza slavnog modnog fotografa Richarda Avedona, ali i kao prvi talijanski Top model koji je osvanuo na naslovnici američkog Voguea.


Autor filma je njen sin Beniamino Barrese. Riječ je dakle o komadu koji slijedi trajektoriju doksa »Franca: Chaos & Creation« u režiji Francesca Carrozzinija. Nanovo je u igri introspektivni odnos majke i sina. Samo što je u fokusu potonjeg Franca Sozzani, legendarna urednica talijanskog Voguea, na čijim se stranicama često ukazivala i Barzini.




Jer, »Nestanak moje majke« je naizgled još jedna krajnje nenormalna, ali i krajnje originalna refleksija o kontroverznom odnosu majke i sina, sa svim njihovim pulsacijama i nervozama. Ali riječ je i o ženi snažnog karaktera koja je odigrala važnu ulogu u genezi feminističke kulture, nakon što je napustila manekensku karijeru, odbacivši kompjutor, kreditnu karticu, telefon i bankovni račun. Iz vlastite izolacije izaći će na biciklu tek da bi primila nagradu za »građansku hrabrost« koju joj je dodijelio Grad Milano.


Neriješeni talog


Ona doduše misli da je nije zaslužila u diskursu »današnjih vrijednosti«, koje se svode na egzibicionizam, produktivnost i profit. »Ljepota nije zasluga«, kazat će Barzini. Kao što ni lice nije za prodaju (»Zašto su modeli na pramcu, a sve ostale žene stisnute na krmi?«). Zato se Barzini kasnije prometnula u žestoku kritičarku mode kao sustava ugnjetavanja (»Žestoko kritiziramo žene u burkama, iako ni ja ne želim biti viđena.«). Iako su najemotivniji kadrovi Barreseova doksa rezervirani za njen susret s Lauren Hutton. Možda i zato Benedettin zid danas krase Marxova fotografija i album Fabrizija de Andrea. Iako na TV ekranu promatra live nastup Alana Sorrentija. Možda je baš ona ta ista Sorrentijeva »l’unica donna«. Danas prekrivena raskošnim sjedinama, obavijenim dimom e-cigarete. Iako joj ni one bez tog »elektroničnog« prefiksa nisu bile strane.


»Mama, zašto ti toliko smetaju slike?«, upitat će je Barrese. »Zato jer ne volim kad je nešto zamrznuto«, odgovara mu ona, dok je sin promatra kako uzima kutiju Pantoprazola, premda ni sama ne zna zašto joj je propisan taj lijek. To isto majčino odbacivanje tehnologije njen je konačni akt pobune, koliko god se on na trenutke može doimati pozerskim.


Zato se njeno odbacivanje slike promatra u isti mah i kao stimulativna kontradikcija. Jer, upravo je začudna Barzini ta kojoj pripada Barreseov film, kao neriješeni talog njihova odnosa. U krajnje provizornom, ali i prekarnom sporazumu. Upravo u toj instinktivnoj prirodi majke i sina krije se privlačnost Barreseova doksa. Onoj »nečistoći« slika koje nisu toliko obavijene aurom istine, koliko im je stalo do stanovitog mirisa i dodira intime.


Ubiti sliku


Zato valja osluškivati riječi mame Benedette, koja je u isti mah »kontroverzna«, ali i dostatno nježna da bi bila spremna na »ozljede« sinove kamere. U totalnom kreativnom neredu. Zato je za Barzini fotografski objektiv »neprijatelj«, dok osluškuje onu »usranu himnu« (»Inno di merda«), veslajući lađom prema obzoru u nekoj vrsti romantičnog nestanka, koji zamjenjuje njeno usamljeno tumaranje šumom s ruksakom na leđima. Zato ona stalno čeka da sin stavi poklopac na objektiv kamere. U gotovo shizofrenom ratu sa slikama (»Znam da su filmu potrebne slike. Ali upravo su te slike ono što mrzim«).


Bivša manekenka Barzini danas odbacuje vidljivost. A upravo ju je ta vidljivost (modne) fotografije učinila slavnom. Iako taj isti majčin »nestanak« za njena sina može biti i njeno »pojavljivanje« u tom krajnje krševitom i intenzivnom odnosu. Zato njegov finale postaje neka vrsta vodiča za negaciju svakog narativa.


Možda je upravo slika ta koja pobjeđuje, koliko god ju je Barzini odbacivala. Možda su upravo majke te koje praštaju. Jer, dovoljan je poklopac na objektivu da sve nestane, pa i sama Barzini (»Htjela bih završiti crninom«). Ubiti sliku, ali ne s mržnjom. Za razliku od finalnog kadra najnovijeg doksa Abela Ferrare »Sportin’ Life« koji također završava crninom, dok se kamera njegova direktora fotografije Seana Pricea Williamsa približava crnim hlačama crnog policajca na Black Lives Matter prosvjedima. U mraku filmskog platna, crnom od pesimizma.