Jedna od fotografija Rogera Ballena
Na ekranu se izlistavaju crno-bijele fotografije mjesta koja bude jezu i neku nejasnu tugu: hrđavi bolnički kreveti prekriveni ptičjim izmetom i hrpama smeća, infantilnim stiliziranim crtežima iskeženih lica prekriveni crni zidovi dronjavih baraka, skučeni sobičci za koje je tako lako pretpostaviti da vonjaju na vlagu i svakojake tjelesne izlučevine. „Ima li ovakvih mjesta negdje u blizini? Ako znate za koje, molim vas, odvedite me tamo“, govori Roger Ballen, jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih fotografa današnjice
ZAGREB Na ekranu se izlistavaju crno-bijele fotografije mjesta koja bude jezu i neku nejasnu tugu: hrđavi bolnički kreveti prekriveni ptičjim izmetom i hrpama smeća, infantilnim stiliziranim crtežima iskeženih lica prekriveni crni zidovi dronjavih baraka, skučeni sobičci za koje je tako lako pretpostaviti da vonjaju na vlagu i svakojake tjelesne izlučevine. „Ima li ovakvih mjesta negdje u blizini? Ako znate za koje, molim vas, odvedite me tamo“, govori Roger Ballen, jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih fotografa današnjice. U Zagreb su ga doveli organizatori prošlog tjedna otvorenog fotografskog festivala Organ vida, čiju jezgru čini skupna izložba desetero izabranih međunarodnih autora koji su svoje radove prijavili na natječaj, određen kišobran-temom „Granice“.
Ballen je član žirija koji je odlučivao o nagrađenima, a u Klovićevim dvorima, gdje je izložba postavljena, održao je predavanje o svome pristupu fotografiji. Očekivano, bila je gužva; oni koji nisu mogli doći do sjedala, gusto natiskani slušali su jednoipolsatno izlaganje na nogama. Ali vrijedilo je!Ballen je odmjeren, čak flegmatičan predavač. O svojim ciklusima radova govori s ponešto zamora. Iz njega strast provaljuje samo kad se imaginarno obračunava sa svojim napadačima, onima koji mu prigovaraju da je karijeru izgradio eksploatirajući psihički labilne i socijalno nezaštićene ljude.
Jer tako je počela njegova sjajna karijera – iz New Yorka, gdje je rođen, otišao je u Afriku i ondje tražio živopisna sirotinjska sela u kojima žive bijelci, pa se vratio s knjigom portreta „Outland“ koja mu je priskrbila svjetski ugled. – Onima koji pričaju o izrabljivanju nemoćnih, kažem ovo: gospodin Ballen već godinama dnevno prima u prosjeku pedeset poruka od ljudi iz Outlanda, pitaju me „Kad ćeš opet doći, Roger?“. Zovu me jer im je stalo do mene i jer znaju da je meni stalo do njih. To vam sve govori o gospodinu Izrabljivaču, govori Ballen rugalačkim glasom, iako nitko nije spomenuo ništa o etičkoj upitnosti njegova odnosa prema ljudima koje fotografira. To je, ipak, stvar koja ga izbacuje iz takta.A portreti ljudi na njegovim fotografijama puni su muke. Jedna od njegovih slavnih fotografija prikazuje pretilog, očigledno psihički bolesnog čovjeka koji se maltene ljubi sa svinjom. Na drugoj, čovjek kojemu je zbog raznih fizičkih deformacija teško odrediti dob, ispunjava prljavi zid uvijek istim crtežima nakeženih lica. (Ti crteži koji se stalno pojavljuju na Ballenovim fotografijama, postale su njegov zaštitni znak.)
Jedna fotografija prikazuje braću blizance, ovješenih usana i iscijeđenih lica, kako beskrajno tupo zure preda se. Obojica imaju začudno klempave uši. Na prvi mah, čovjek se lecne kad čuje da o ovim ljudima Ballen govori koristeći zamjenicu za srednje lice: to (it, that). – Vidite to?, kaže, a pokazuje na bolesnog čovjeka od čijeg biste lica najradije okrenuli glavu. „Ta forma, zajedno s ovom mrljom na vratima, stvara kohezivnu snagu ove kompozicije“, govori Ballen.
U njegovim rečenicama nema naznaka empatije prema ljudima iz Afrike i to zvuči čudno.Ali ipak, dragocjeno je čuti iz prve ruke ono o zakulisju ovih fotografija, sve o životima ljudi koji su stali pred Ballenov objektiv.– Ovaj čovjekt je zatvorski čuvar. „Svake večeri kad dođem doma, ispirem krv sa šaka“, to mi je rekao o sebi kad sam ga pitao, govori Ballen i pokazuje jedan od najpoznatijih portreta iz ciklusa Outland, fotografiju smežuranog starca u uniformi, usana trpko stisnutih.– Ovo je slijepi Dirkie, tako ga zovu. Ovaj koji samo crta, to je Stefanus. Ništa drugo ne voli raditi, samo crtati. Ovo je Brian, lovac mačaka. Ako vidi vašu mačku, pokušat će je ukrasti. Jednom sam ga odveo do grada i vidio što radi s njima; prodaje ih vraču koji ubijene mačke plaća po kilogramu. Povirio sam u tu prostoriju i vidio repove, kandže, uši… Onda, ovaj okružen štakorima, to je moj prijatelj Sparky. Njegov život izgleda ovako: probudi se i ustane, krene loviti štakore. Dovede ih doma, a onda ih pusti. Sutra sve ispočetka, pričao je Ballen, koji vjeruje da slike žive samo onda kad se usijeku promatraču u podsvijest i ondje ostanu, kao trnje.Pronalaženje kohezivne snage u mnogim sitnim detaljima na fotografijama – detalja kojima on pripisuje moć simbola – Ballenova je velika strast. Za njega, bolni vrisak na nečijem licu tek je „forma“ koja korespondira s nekim crtežom na zidu, s oblikom čudno isprepletene žice ili krivuljom tijela neke olinjale mačke. Svaki detalj, kaže Ballen, tu je s razlogom, čak i ako publika to ne vidi.– Fotografija je zbroj tisuća svjesnih i nesvjesnih odluka – to je definicija koju je ponudio na predavanju u Klovićevim dvorima, uz uzdah „Nema sreće u ovom poslu.“Njegovo razmišljanje o fotografiji kao o pomno osmišljenom konceptu prevladalo je u novije vrijeme; zato se ljudi polako povlače s njih i portreti više nisu u prvom planu. Komunikacija između crteža, instalacija i životinja (često mačaka i ptica) ogoljenija je i jasnija u njegovim novijim ciklusima, „Shadow Chamber“ i „Boarding House“. No, unatoč njegovim pokušajima da zainteresira promatrača za kompoziciju i relacije između formi, ono što se urezuje u podsvijest, ono zbog čega njegovi radovi žive – to su ipak stvarni ljudi i njihove priče.
Poput one o beskućniku koji je bio opsjednut vješalicama pa ih je krao gdje je stigao. Ili o čovjeku koji je pokušao okrasti čuvara svratišta pa je ujutro pronađen sklupčan na podu u lokvi krvi. Roger Ballen ga je takvog fotografirao.– Nisam siguran je li bio živ, rekao je zamišljeno.Bilo je zanimljivo čuti i Ballenovu teoriju o razlici između političkih fotografa i psiholoških fotografa. Po njemu, nema nikakvog smisla fotografirati nepravde, tragedije, ljudsku muku, jer to nije ništa novo, samo pristajanje da se sudjeluje u svijetu koji je „takav kakav je, odvratan“.
Njegova je pak misija pokušati fotografijom „dati smisao stvarima koje nemaju smisla“.Za kraj predavanja, začinjenog i projekcijama njegovih moćnih videoradova, Ballen je pustio spot pjesme „I fink U freeky“, na kojemu se udružio s bendom Die Antwoord, a koji mu je priskrbio globalnu publiku i nove obožavatelje.
Čeka se njegova nova knjiga, „Apparitions“, na kojoj je radio proteklih pet godina. Izaći će dogodine, najavio je.– Na početku mog bavljenja fotografijom, fotograf nije bio smatran umjetnikom. Danas se to promijenilo. Ja sam prirodu umjetnosti shvatio kroz fotografiju, zaključio je Ballen.
