STO GODINA BAUHAUSA: Umjetnička škola koja je htjela izgraditi novi svijet

Taj svijet pripada radniku, čija je svakodnevnica determinirana industrijskim revolucijama, a predmeti što ga okružuju masovne su proizvodnje koja diktira nove forme: forma proizvoda u funkciji je forme života. Jednostavnost, ravne plohe, ali asimetrične forme, velike staklene površine, moderni materijali, vidljive konstrukcije...

Povijest modernog dizajna počinje prije sto godina u Weimaru, gdje je njemački arhitekt Walter Gropius osnovao umjetničku školu Bauhaus. Ideja o jednostavnom, funkcionalnom, minimalističkom, gotovo asketskom dizajnu izrasla je iz arhitekture, a da sâm Bauhaus dugo nije imao zasebni arhitektonski odjel. Gradnji kuće (Bau-Haus) nije se pristupalo parcijalno, kroz arhitekturu, niti se arhitekturi pristupa kao izoliranoj aktivnosti.

Bauhaus je utjelovio ideju cjelokupnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk), što je ustvari pogled na svijet: novi svijet koji izrasta na ruševinama starog, buržujskog, i koji treba izgraditi iznova i na posve nov način. Taj novi svijet treba izgraditi nova arhitektura, koja se tek treba razviti iz sinergije spajanja svih umjetnosti koje se oslanjaju na znanje o tome kako nešto izraditi poštujući prirodu materijala. Otuda nestaje podjela na umjetnost i primijenjenu umjetnost: umjetnik je obrtnik, proizvođač, onaj koji zna oblikovati i koji mora poznavati tehnologiju i proces proizvodnje.

Tek onda, kada usvoji temeljne tajne zanata – a te tajne tek treba otkriti – dolaze nadahnuće i vizija za razvijanje predmeta dizajniranih u duhu novog vremena i sukladno potrebama modernog čovjeka. Dizajn dakle nije tek površni premaz, nije samo stil, već je neodvojiv od proizvodnje: industrijski dizajn. Treba dakle krenuti ispočetka, bez predrasuda starih akademskih zasada, bez ornamenata i štukatura, ukrasa i svog tog suvišnog kiča… Novi svijet pripada radniku, čovjeku koji radi u tvornici, živi u gradu i uživa život. Njegova svakodnevnica determinirana je industrijskim revolucijama, a predmeti što ga okružuju masovne su proizvodnje, koja međutim diktira nove forme: forma proizvoda u funkciji je forme života.

Vidljiva konstrukcija, priroda materijala, jednostavnost, ravne plohe, ali asimetrične forme, velike staklene površine, moderni materijali, čelik, beton, staklo… Estetika više ne stanuje u masivnim palačama bogataša; njihov način života, svijet koji utjelovljuju, stvar je prošlosti. Estetski princip gubi buržujski ekskluzivitet, otvara se i povezuje s građanskim društvom, ulazi u javni i privatni prostor, u kojem radnik, fizički ili intelektualni, provodi vrijeme i djeluje, a njegov moderni duh i misao čine ga jedinstvenim. Stoga nema potrebu »dizajnirati se« kroz suvišne stilske intervencije. On ne daje svemu oko sebe »pečat«, kao neki stilski premaz, već se predmeti koji ga okružuju, njihova forma, potvrđuju u funkcionalnosti, u tome da na svrhovit način služe.

Umjetničko djelo više nije unikat: predmeti svakodnevne upotrebe emancipiraju se posredstvom masovnog, industrijskog, ali profinjenog dizajna budućnosti. Industrija, proizvodnja, tehnologija, brzina, mehanizacija, sve je to ukalkulirano, no uporabna vrijednost proizvoda, njegova funkcija, ujedno je i njegova estetika. Ovaj je dizajn krajnje antropocentričan jer bi, sam po sebi, bio puki kič. Umjetnost Bauhausa razvija se tako na kapitalističkim zasadama masovne industrijske proizvodnje, te izranja iz obrtničke i zanatske baze male privrede, ali istovremeno kroz svoj humanistički pristup unosi moment socijalističke emancipacije, jednakosti, pravde, bratstva, solidarnosti, planskog, a slobodnog društva… Proizvodi na traci ne moraju biti lišeni estetike, štoviše.

Princip rada u Bauhausu je eksperimentalan, studenti materijale i njihova svojstva upoznaju u radionicama u kojima ih se prvo uči da napuste svako predznanje, a kako bi mogli bez predrasude pristupiti izgradnji novog. No kultura Bauhausa nije monolitna, ona ima kontinuitet, ali se i mijenja donekle po fazama – određenim i stavovima i idejama rukovodstva škole. Od 1919., dakle od osnivanja liberalne Weimarske Republike, pa do 1925. Bauhaus djeluje u Weimaru, nakon čega seli u Dessau (od 1925. do 1932.), a potom u Berlin (1932. i 1933.). Gropius je na čelu škole od njena osnivanja pa do 1928. On je autor manifesta, otac stila u kojem projektira javne ustanove, stambena i radnička naselja, tvornice…

Gropius, Meyer, Mies

Posebno je na glasu njegov projekt tvornice obuće Fagus u Alfeldu u Njemačkoj iz 1910. Njemačka se industrija, naime, trsila da bude uz bok naprednijoj Engleskoj. Jer, Englezi dominiraju u modernoj ekonomskoj teoriji i praksi (izuzev Marxa kojega su »posudili« Londonu). Gropius projektira zgradu i radionice Bauhausa u Dessau, kasnije Kuću Gropius u Americi, a poznatiji su njegovi radovi već iz 50-ih i 60-ih godina Interbau u kvartu Hansa u Berlinu, Gropiusstadt u Berlinu, te niz projekata u Americi, samostalno i s partnerima…. Gropiusa 1928. na čelu Bauhausa nasljeđuje Hannes Meyer, koji je dotad bio na čelu u međuvremenu otvorenog arhitektonskog odjela škole, a 1930. direktor postaje slavni Ludwig Mies van der Rohe.

Mies Bauhausom upravlja do zatvaranja 1933. Školu zatvaraju nacisti, koji su u međuvremenu u Njemačkoj preuzeli vlast, a veliki broj profesora i učenika s Bauhausa, uključujući i trojicu njegovih direktora bježe, napuštaju zemlju. Moderne tendencije Bauhausa, njegov slobodni duh, slavljenje života, u potpunoj su opreci s režimom čija je misija bila da život zatre i uništi. Nacisti su u Bauhausu vidjeli leglo komunizma, budući da su mnogi profesori i učenici bili simpatizeri ideja Oktobarske revolucije. Meyer je, konkretno, već 1930. morao odstupiti upravo zbog svojih političkih, izrazito ljevičarskih stavova… No dok su ruski avangardni postrevolucionarni konstruktivisti otvoreno i proklamirano stali uz ideje ljevice koja je pobijedila 1917., njemački se Bauhaus napaja tim duhom, međutim, ipak ostaje ideološki neutralan: njegova čista, utilitaristička forma, konkretna je i ogoljena od simbolike kao takve. Ipak, ruski konstruktivizam i weimarski Bauhaus blisko, bratski surađuju, a na ideju Oktobra u Weimaru podsjeća prisutnost slavnog Vasilija Kandinskog, te Ela Lissitzkog, autora »Crvenog koje tuče Bijelo«; crveni trokut koji oštrim kutem prodire u bijeli krug…

Bijeg u SAD i SSSR

Najčešća destinacija weimarskih arhitekata je Amerika, gdje na tamošnjim sveučilištima pokušavaju pronositi duh Bauhausa. Mies je tako, primjerice, gotovo poznatiji iz svoje američke faze u kojoj projektira i gradi visoke nebodere u purističkom stilu. Futurističke. Njegove devize »Manje je više« i »Bog je u detaljima«, uz minuciozan i minimalistički pristup, razmahale su se u Americi. Ili bolje rečeno, vinule se u nebo. Poznati su njegovi radovi Lake Shore Drive Apartments u Chicagu, Seagram Building New York i drugi. Dizajnirao je i namještaj, a tipičan primjer je stolica Barcelona. Iz faze Bauhaus poznat je Njemački paviljon u Barceloni, Vila Tugendhat u Brnu… Dok Gropius i Mies odlaze u Ameriku (Gropius prvo u London), Meyer najprije odlazi u SSSR gdje se angažira na urbanističkim projektima petoljetke. Iako je Meyer najmanje poznati Bauhausov direktor, njegova je faza za Bauhaus iznimno važna. U njegovo vrijeme dodatno se naglašava funkcionalnost arhitekture koja općenito izbija u prvi plan. Za Meyera umjetnik je proizvođač, a radnik proleter koji radi ili fizički ili intelektualni posao. Socijalističke ideje koje Meyer slijedi poklopile su se s prirodnom težnjom arhitekture prema planu i planiranju. U Meyerovo doba Bauhaus, zanimljivo, prvi put posluje s dobiti, iako on sam navodno izjavljuje da djelovati u kapitalizmu nema nikakvog smisla. Najpoznatiji je njegov rad Bundesschule des Allgemeinen Deutschen Gewerkschaftsbundes (ADGB), drugi najznačajniji Bauhausov projekt nakon škole u Dessau.

U svom programu za Staatliches Bauhaus u Weimaru iz 1919. Gropius je napisao i sljedeće: »Stvorimo dakle novi ceh obrtnika, bez klasnih razlika koje podižu zid bahatosti između obrtnika i umjetnika! Poželimo, zamislimo i stvorimo zajednički novu građevinu budućnosti, koja će u jedno jedinstvo obuhvatiti arhitekturu, skulpturu i slikarstvo, i koja će se jednoga dana dići u nebo iz ruku milijuna radnika poput kristalog znaka nove vjere.« U svojim Načelima produkcije u Bauhausu/Dessau iz 1926. Gropius navodi i sljedeće: »Obrti prošlosti promijenili su se, a budući obrti stopit će se u novu proizvodnu jedinicu u kojoj će obavljati eksperimentalni rad za industrijsku proizvodnju.« (Citati preuzeti iz: Ulrich Conrads, »Programi i manifesti arhitekture 20. stoljeća«, Ur: Krešimir Rogina, Prev: Nikica Petrak, Nakladništvo Udruženja hrvatskih arhitekata, Zagreb 1997., str. 100. i 166.)

U Rusiji pak, baš te, postrevolucionarne 1919. (kad se u Weimaru osniva Bauhaus), Vladimir Tatlin, predvodnik ruskog konstruktivizma, osmišlja Spomenik Trećoj internacionali, tzv. Tatlinov toranj, trostruko rotirajući objekt (revolucija-vrtnja), koji je, kada se izgradi, trebao biti viši od Eiffelova tornja. No kako nije bilo novca, a ni razumijevanja komunističkog režima koji se iz napredno-revolucionarnog s vremenom premeće u surovu kontrarevoluciju, njegova ideja ostaje na razini makete: nikad realizirana. Lissitsky, idealist, ideolog nove ruske avangardne umjetnosti za novi svijet, stvara svoje proune, ali i zamišlja horizontalne nebodere koji gotovo da i ne dodiruju zemlju.

Ono što je u SSSR-u trebala postati projekcija novog svijeta, ostala je tek utopija. U Europi se, paradoksalno, nedugo nakon rasplamsaja moderne, avangarde, slobodnih tendencija, kreativnog duha, rasplamsao najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva. Amerika je tada pružila utočište brojnim europskim umjetnicima, znanstvenicima, filozofima…

Samoupravljanje

Nakon Drugog svjetskog rata, država blagostanja u Europi je ipak uspostavljena, a u bivšoj Jugoslaviji, dominantno u Zagrebu, tada stasa generacija umjetnika, konceptualnih umjetnika, slikara, arhitekata koji se u svom radu naslanjaju i na moderne tendencije Bauhausa i ruskog konstruktivizma, suprematizma (Exat, Moderne tendencije). Po prepoznatljivosti svoje arhitektonske škole, Zagreb postaje europsko središte. Zemlja se gradila, narod usvajao nove forme života. Interijeri su bivali sve moderniji, a predmeti iz kućanstva proizvodili su se u tvornicama: socijalističko samoupravljanje forsiralo je industrijski razvoj, a onda i industrijski dizajn.