U prijevodu s latinskog bi naslov romana značio – strah od praznine. Pojašnjavajući ga, autorica, kroz riječi glavne junakinje, kaže: »U srednjovjekovnoj je aristotelovskoj fizici temeljno načelo da je prostor kontinuiran, ispunjen, pa je bilo kakva praznina nemoguća (natura abhorret vacuum: priroda se boji praznine). U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. U kiparstvu i slikarstvu za pojavu izbjegavanja praznih ploha u plastici i slikarstvu dodavanjem detalja i sadržaja koji ne stoje u neposrednoj vezi s osnovnim motivom ili namjenom djela (npr. bogata ornamentika u islamskoj umjetnosti).

Znači to je strah pred pustim, jednoličnim, besciljnim, neosmišljenim životom…«, konstatira glavna junakinja koja se čitatelju na završnoj stranici romana predstavlja kao Vesna, premda je ranije u romanu koristila ime i prezime Marta Tadeski. No bila ona Marta ili Vesna, Staša ili Stanislava – svejedno je. Bitno je samo to da nam je priču o njoj Staša Aras prenijela vrlo kvalitetno, uspješno pritom oživjevši lik po mnogočemu tipične suvremene osamljene intelektualke »zarobljene« u svijetu i stvarnosti koje joj nisu drage.

Strah od besmislenog života

Konkretno, antijunakinja Staše Aras u ranim je tridesetima, živi u jednom većem dalmatinskom gradu koji joj baš i nije drag, a udana je za Petra za kojeg više ništa posebno ne osjeća pa mu stoga, kad joj izostane menstruacija i ustanovi da je trudna, ne kaže kako ne želi donijeti dijete na ovaj svijet, već samostalno odlazi u bolnicu i prekida trudnoću uz pomoć liječnika. Potom koristi trenutak kad Petar ode poslom u Zagreb da ode na pet dana u svoju kuću u gradiću gdje je odrasla i koji joj je draži od grada u kojem živi. Nakon tih pet dana odlučuje napustiti Petra, odlazi prijateljici u Zagreb, potom njih dvije idu za Osijek i pridružuju se volonterima koji pomažu izbjeglicama.
U međuvremenu je Petar niti jednom nije nazvao ili poslao poruku… Očigledno, njihova ljubav došla je svome kraju pa je pri završetku priče naša junakinja ipak na nekom (novom) početku, što je i dobro jer joj je baš to i trebalo, budući da je sve više osjećala horror vacui, strah od besmislenog i ispraznog života.

Do takvog je raspleta tog dijela njezinog života došlo i stoga što je Vesna/Marta osoba sklona promišljanju, analizi i razmatranjima svega oko sebe. Upravo to vodi je na zaključke o vezi u kojoj se nalazi i koja, očigledno, nema više nikakvog smisla, iako je »blagoslovljena« bračnim zavjetom. Jer, na samoj sebi postavljeno pitanje: »Trebam li ostati živjeti s čovjekom čije dijete nisam željela donijeti na svijet?«, ona sama odgovara koju stranicu kasnije konstatirajući kako više ne može voljeti Petra jer »sama pomisao da neću biti u njegovoj blizini pričinjava mi osjećaj dubokog olakšanja«. No nužnost promjene i prekida zbog sve veće količine horror vacui osjećaja nije samo posljedica iščeznuća ljubavi, već možda još i više nezadovoljstva društvenim okvirima u kojima protagonistica ovog romana živi.

Košmar društvenih zbivanja

Egzaltirani nacionalizam i petparačka patetika prema svemu što ima nacionalni predznak, dvoličnost političkog i izrabljivačkog sustava »liberalnog kapitalizma«, kao i sve uočljiviji manjak vrijednosti intelekta i poštovanje bilo koje struke, vode je u nezadovoljstvo koje, na jedan način, kulminira njezinim osobnim činom protesta – abortusom. Za katoličke talibane nove države to je zločin nad zločinima, a za nju »tihi«, ali bolni protest za koji ne zna nitko osim nje i dvoje-troje ljudi iz bolnice u kojoj je pobacila.

Iako je i sama svjesna tragike tog čina (»Samo ne shvaćajući sposobni smo učiniti takve stvari.«), ona ne želi u takvo društvo donijeti novi život i sretna je što se nakon pobačaja može vratiti »u staro stanje jednine« jer zna da bi uz dijete još više patila zbog nesposobnih političara koje opisuje s puno ironije, cinizma i sarkazma, zbog dvoličnosti vjere koja joj se gadi te zbog općeg stanja razine intelektualnosti vidljive u tome da se – a 2016. je godina i ljeto je – narod nimalo ne brine zbog klaunovske državne vlasti oličene u premijeru koji i ne zna hrvatski, već razmišlja samo o utakmicama tadašnjeg nogometnog Europskog prvenstva u Francuskoj. U takvom košmaru društvenih zbivanja i opće navijačke psihoze u kojoj bitno postaje samo kako će hrvatski nogometaši igrati, ona traži i nalazi izlaz u svojevrsnom bijegu iz braka i sredine u kojoj je do tada živjela, mada joj ni taj bijeg, svjesna je, ne mora donijeti ništa bolje. Jer, društveni se okviri nisu promijenili…

Hrabra knjiga

Očekivano je ovakva priča pisana u prvom licu uz jak ispovijedni ton, podosta lirskog, ponekad i esejističkog pristupa, više monologa no dijaloga, »svađe« sa samom sobom, iskričave duhovite pojedinosti u tekstu i kompoziciji (većina poglavlja imenovana je utakmicama koje su te godine igrane na EP-u Francuskoj) te brojne igre riječima i analize značenja riječi što je pak odraz činjenice da je autorica profesorica književnosti pa su joj riječi profesija. Sve u svemu, »Horror vacui« hrabra je i dobra knjiga, jasan čin protesta protiv mnogo toga što u našem društvu nije dobro i što bi trebalo mijenjati i poboljšavati. Između ostalog i knjigama poput ove.