Ljudi u ovim krajevima prirodno su zlobni i vole se rugati drugima, pa je ovo neka kombinacija tog načina razmišljanja i psihologije, ali uz jako puno crnog humora
Kako izgleda zločesta strana psihologije? Koga to zanima lako se može informirati posegne li za prvijencem riječkog psihologa i informatičara Slavena Hrvatina »Zlihologija«, objavljenim u izdanju V.B.Z.-a. Knjiga je inače započela kao blog istoga naziva koji je vremenom postao prilično popularan pa je oknjiženje bio logičan nastavak priče. Tekstovi u njoj zanimljive su forme: najčešće pisani kao savjeti, oni svojim ironijsko-grotesknim punjenjem često potpuno izokreću perspektivu, time postajući bizarna, ali bolno istinita freska svijeta u kojem živimo. No kako autor tumači svoj pojam zlihologije?
– To je psihologija na zločest način, ili iz zločeste perspektive. Ljudi u ovim krajevima prirodno su zlobni i vole se rugati drugima, pa je ovo neka kombinacija tog načina razmišljanja i psihologije, dakle donekle znanstveni pogled na sve, ali uz jako puno crnog humora.
Već prva priča – »Pendrekom po zdravom razumu« – postavlja temelje koje ćete kasnije razvijati kroz knjigu. Osim što ima aktivističku komponetnu, naznačuje grotesku i bizarnost. Otkud to, je li to način na koji promatrate svijet ili je konstrukt? – Pa to jest način na koji promatram svijet. Odrastao sam, naime, na »pajtonima«, ali sam se pišući tekstove inspirirao i stand upom. Gledajući nastupe Georgea Carlina i Billa Hicksa pokušao sam ono što oni rade uživo napraviti pismeno. Imao bih ideju pa bih pogledao njihove luđačke ispade i rekao: Uzet ću od tebe emociju i napisati svoj tekst.
Oknjiženje bloga
Stand up je kao forma utvrdio maksimu po kojoj je sve dozvoljeno i gdje nema tabua, no je li vas bilo strah da bi moglo dolaziti do krivih tumačenja u vašim tekstovima koji su ipak tekstovi psihologa? – Uvijek ih ima, jer kad god netko nešto čita, ujedno i projicira iz sebe. Napisao sam tako tekst o Nicku Vujičiću kad je došao u Rijeku govoriti o tome kako živjeti i puno ljudi nije ni pročitalo tekst već je skočilo na komentare zato što sam uz njegovo ime napisao »Trulo zrno motivacijske utjehe«.
Kako najučinkovitije premlatiti ženu a za to ne snositi posljedice? – Mislim da je u Hrvatskoj dovoljno premlatiti ženu, jer uglavnom nema nekih sankcija. Treba biti svoj.
Kako osnovati uspješan seksualni kult? – Trebate reći da imate rješenje na sva pitanja koja muče ljude i da ubrzo dolazi kraj svijeta a da baš vi imate odogovor na to tko će biti spašen. Kad se kult oformi trebate polako raditi na tome da vi jedini imate pravo na seks s članovima. Zapravo najveći je problem ljude dovući u kult; jednom kad uđu sve je dalje lako.
Kako uspješno upropastiti dijete odgojem? – Projicirati svoje neuspjehe i forsirati dijete da ostvari ono što vi niste.
Kako uspješno obmanuti ljude da ništa ne znate, da vas ništa ne zanima i da zapravo najradije gledate sapunice? – Doktorirajte.
Možda biste bolje prošli da ste invalid? – Pa da. Čak mi je jedan napisao da nije pročitao tekst jer mu je predugačak, ali da se ne slaže sa mnom.
Kad ste ga počeli pisati blog i koliko često ga »punite«? – Počeo sam 2008. godine. Koncept je godinu dana stariji i jednostavno mi je sijevnuo jednog dana i bio mi predobar da ga odbacim. No tek godinu dana kasnije počeo sam uviđati što ću s njim. Trudim se objavljivati dvaput tjedno, ali ne uspijem uvijek. No često mi se u glavi roji pet idućih tekstova i nisam miran dok ih sve ne izbacim.
Kako je došlo do oknjiženja? Jeste li kucali na vrata izdavača ili su oni primijetili vas? – U jednom trenutku skupilo se dovoljno tekstova. Meni se naravno činilo da to ništa ne vrijedi, ali kad sam ih pročešljao zapazio sam 50-ak koji ipak nešto vrijede. I tako je došlo do knjige, kojoj su dodana još tri teksta napisana posebno za nju.
Pitam zato što je bum oknjiženih blogova bio 2005./2006. godine kada se činilo da je to novi neiscrpni rasadnik spisateljskih talenata. To se u međuvremenu ipak ispuhalo, ali evo sad jedne ozbiljnije knjige upravo iz blogosfere. Je li to i zato što ovakvih knjiga nema? Ili ima? Ima li referenci? – Pa ne baš; koliko vidim psiholoških blogova ovdje baš i nema, a kad ima, uglavnom se pišu stručno, suhoparno i neprimjenjivo na stvarnost. Evo, recimo, baš pripremam objaviti tekst o onom Turčinu koji se zaljubio u Engleskinju na Cipru pa krenuo za njom. A tekst će biti o tome kako nastaje psihologija opsesije, koja je njegova a koja njena uloga i koji je rezultat. U holivudskom filmu to bi završilo krvlju, ali u stvarnosti nije tako. Naš svijet toliko je predramatiziran da žudimo za jednostavnim porukama i rješenjima.
Koktel emocija
Kako ste odlučili da je baš blog forma u kojoj ćete se izraziti? – Nisam zapravo zamišljao to kao blog nego kao vebsajt. Davno sam imao sajt i bio je puno drugačiji, nisu bili tekstovi nego komentari od jednog odlomka. Još tada bilo je primisli na blog kao na mjesto na kojem ljudi pišu što su jeli, gdje su bili i sl. pa sam zazirao od tog pojma. Ali htio sam naći mjesto na internetu gdje se mogu izražavati, dobiti feedback od čitatelja i nekako naći mjeru između onoga što imam za reći i onoga što oni žele čitati – a to je na kraju ispao blog.
Koliko je to pisanje blogova za vas autoterapijska forma? Jer u dosta se tekstova prilično ogoljavate? – Ako hoćeš imati bilo kakvu kreativnu djelatnost, ogolit ćeš se. Ako imaš potrebu za izražavanjem, nema druge.
Gotovo je dirljiv tekst u kojem se vi i djevojka suočavate s jednim pijanim nasilnikom koji je očito naumio nekoga prebiti. U konačnici bježite i spašavate se, ali gorčina ostaje… – Bio sam užasno preplašen tada i osjećaj je bio čudan jer ima nešto arhetipsko u muškarcima: kada ti netko prijeti želiš mu razbiti glavu. A druga stvar je znati da je on, pijan i agresivan, u boljem položaju od mene jer njemu to sigurno ne bi bio prvi put a meni bi bio. I tu su onda ti konfliktni porivi u meni. Tek kad smo pobjegli, oboje nas je počela hvatati užasna agresija. Taj tekst mi je dobro došao da pokažem ljudima cijeli taj koktel emocija u takvoj situaciji.
Puno je tekstova u knjizi koji su u formi savjeta po točkama: šest pravila, sedam uputa… – Istina, to je američki način pisanja blogova. Oni puno pažnje posvećuju testiranju i utvrđivanju kakvi tekstovi imaju najviše »lajkanja« pa su došli do zaključka da su liste univerzalno popularne.
Ali u jednom tekstu dekonstruirate neku knjigu o samopomoći koja upravo ima sedam koraka. – Istina, ali u redu je dekonstruirati sheme na koje padamo, ali jao si ga tebi ako po njima ne igraš.
Što kao psiholog kažete na poplavu knjiga o samopomoći? Je li to pitanje recesije ili izraz duha vremena? – Njih je uvijek bilo. Mislim da je prvu knjigu o samopomoći napisao Benjamin Franklin. Možda ih je bilo i prije ali su istrunule, pa ne znamo za njih, a možda je i Biblija neki oblik knjige o samopomoći. Ali fora je s tim knjigama što imamo svijet pun političara i beskrupuloznih biznismena koji prodaju muda pod bubrege, a ljudi se nemaju kome potužiti. I onda čitaš knjigu koja ti tvrdi da možeš imati kontrolu.
Psihološki trikovi
Javno je manje poznata činjenica da ste sin Vedrane Rudan. Što majka kaže na knjigu, odnosno blog? – Pa ona ga podržava i istovremeno se zgraža koliko ima crnila u meni. Kao prava majka misli da bi njen sin trebao biti vedra i optimistična osoba, ali kad je vidjela tekstove poput onog kojom drogom tretirati koji psihički poremećaj, počela se pitati što mi je u glavi.
Tekstovi se pišu i dalje, čekaju li se sada reakcije na ovu knjigu radi eventualnog nastavka ili imate i nešto drugo na pameti? – Trenutno imam jedan projekt koji namjeravam objaviti do Božića. Naslov je »Pakt s vragom – Kako naći i zadržati posao« i to su psihološki trikovi za prolaženje na razgovorima za posao, pisanje životopisa i pisama. Cilj mi je objaviti to u formi e-knjige uoči Božića i ponuditi besplatno na sajtu.
