ZAGREB – Već od naslova novi je roman hrvatske književnice Božice Brkan zanimljiv i provokativan, a te naslovom naslućene odrednice svoju potvrdu dobivaju i tijekom čitanja pri čemu će, ovisno o osobnim stavovima i pogledima na život, za jedne ovaj roman biti suvremena bajka, za druge nerealan prikaz stvarnosti, za treće recept o mogućem suživotu Hrvata i Srba… U svakom slučaju, teško će tko ostati ravnodušan, pa je već i to dobra preporuka za ovo djelo.

Središnju priču autorica je osmislila oko lika Zorana, sina nekadašnjeg generala JNA. Čuveni general, inače jako cijenjen u tom pograničnom dijelu Hrvatske i Srbije gdje je s obitelji živio, umro je prije početka rata, a njegov je sin Zoran odabrao vojsku svog oca te za Domovinskog rata sudjelovao u aktivnostima protiv hrvatske strane da bi po pobjedi hrvatskih snaga otišao s bratom, sestrom i majkom Hrvaticom živjeti u Beograd. No, u Hrvatskoj je ostalo njihovo veliko imanje. Vila, kako je zovu u tom kraju, budi veliko zanimanje potencijalnih ulagača pa Zoran iz Beograda kreće prema svom nekadašnjem zavičaju, riješen prodati sve i steći od davne prošlosti barem neku korist za sebe, sestru i brata.

Novootkriveni brat

Prema Hrvatskoj Zoran putuje mučen spoznajom koju mu je desetak dana ranije na samrti povjerila majka. Riječ je o njegovom podrijetlu jer mu general, rekla mu je majka, nije pravi otac. Njegov je biološki otac, također već pokojni, Stipa, muž njihove susjede Janje s kojom su ostali u odličnim odnosima, ujedno i otac dvaju mladića koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan poginuo, a drugi – Tomislav – istaknuo se kao jedan od najhrabrijih ratnika s hrvatske strane.

Zoran se, dakle, u Hrvatsku vraća sa spoznajom da je i sam Hrvat (koliko god tog trenutka bio uvjeren kako je po očevoj strani Srbin te se Srbinom i osjećao) te da mu je brat čovjek koji mu je na ratištu bio s druge, »ustaške« strane. Baš zbog toga, tijekom puta Zoran se predomisli te odluči imovinu ne prodati, već je obnoviti i pokrenuti neki posao.

Po dolasku u Hrvatsku Zoran o svemu obavijesti Janju i Tomislava, a njihove su reakcije, usprkos početnoj Tomislavovoj šokiranosti jer mu je brat »četnik«, pozitivne. Dapače, Tomislav odlučuje pomoći svom novootkrivenom bratu te, svjestan da se Zoran u ratu ponašao profesionalno, ne samo da zaustavlja eventualne napade, kritike i prigovore, već sa skupinom svojih suboraca okupljenih u braniteljskoj udruzi, pomaže Zoranu u obnovi Vile u kojoj će, planiraju, zajedno pokrenuti poslove vezane za turizam, kulturu, poljoprivredu, stočarstvo…

U toj im se ideji pridružuje i Zoranova unuka, tinejdžerica Hana, koja rado dolazi na ljetne praznike iz Beograda te odlučuje ostati i pomoći djedu. Pomoći će i Goga, nekadašnja Zoranova ljubav iz tog kraja, kao i njena kći, a takvo priklanjanje ideji zajedničkog rada dvoje novopronađene braće bez riječi ostavlja i onaj nasilni, agresivni i pretjerano nacionalistički nastrojeni dio branitelja pa roman završava svojevrsnim happyendom jer dva dojučerašnja protivnika i smrtna neprijatelja zajedno grade bolju i ljepšu budućnost.

Uvjerljivi likovi

Priča je originalna i zanimljiva te dobro ispričana pa tjera čitatelja da sazna »što je bilo dalje«. Koliko je realna i moguća, sasvim je drugo pitanje. Odnos prema bivšem časniku JNA kakav je opisan u ovom romanu možda je moguć u nekim dijelovima Hrvatske, ali teško u pograničnim dijelovima gdje je mržnje još uvijek jako puno. No, umjetničko je pravo i sloboda stvoriti ovakve okvire priče koja, što je možda i njen najbolji dio, donosi vrlo uvjerljive i životne likove.

Tako je u Zoranu vrlo dobro iskazana dvojba čovjeka koji je cijeli život do tog trenutka bio uvjeren kako je jedne nacionalnosti, a sad saznaje potpuno suprotno pri čemu tu drugu nacionalnost, najblaže rečeno, nije volio. Dvojbe, istina druge vrste, muče i Tomislava koji je svjestan da mu je Zoran brat po ocu, ali puno napora treba uložiti da bi prihvatio kako mu je rođeni brat bio s druge strane bojišnice i borio se na strani omrznutih mu Srba. Vrlo je dobro izgrađen lik i jednostavne Janje, kao i mlade Hane, a isto umijeće koje iskazuje u gradnji pozitivnih likova Božica Brkan pokazuje i kod negativaca pri čemu je, primjerice, lik Truta klasičan primjer »velikog« hrvatskog rodoljuba koji mašući zastavama, vješajući krunice i križeve na retrovizor u automobilu i urlikanjem domoljubnih pjesama uspješno prikriva svoju temeljnu želju da na tome – dobro zaradi!

Isto tako, iako je riječ o sporednim likovima, sjajno su oslikani likovi Zoranovog brata i sestre, koji zaluđeni srpskim nacionalizmom nikako ne mogu prihvatiti da im je brat po majci – Hrvat. Roman je dobar i u prikazu suvremene hrvatske stvarnosti, posebno onog njenog dijela vezanog za ulaganja sumnjivih pojedinaca u različite »projekte« pri čemu im je uvijek cilj samo prijevara naivnih i vlastita što veća zarada. Dobro su uočeni i brojni pokušaji i mešetarenja s najrazličitijim poslovima od turizma i ekologije preko odlaganja otpada do nazovi poljoprivrede i stočarstva, pri čemu sve te raznolike poslove uvijek vode jedni te isti ljudi kojima, očigledno, struka nije bitna, ali novac jest. Sve u svemu, roman provokativna naslova i neobične radnje istodobno je i dobra drama i društveni roman kroz koji su dobro uočene određene društvene negativnosti i jasno upućeno na način kojim ih se može mijenjati i poboljšavati stanje. Nažalost, sve je to, bar za sada, samo fikcija. Knjigu je objavio Acumen d.o.o. iz Zagreba.