ZAGREB – Ugledni slovenski književnik Andrej E. Skubic u svom je romanu »Divni dani« (»Krasni dnevi«, 2021.) na vrlo dojmljiv način kroz priču o jednoj pomalo disfunkcionalnoj obitelji oslikao ne samo neke od mogućih razloga zbog kojih je u obiteljskom životu moguć manjak sreće, već na isto tako upečatljiv način putem opisa životnih sudbina nekih od stvorenih likova pokazao na koliko negativan način na pojedinca, a samim time i na njegovu obitelj, mogu utjecati političke i društvene prilike u kojima živi.

Lik oko kojeg Skubic gradi svoju opsežnu (393 stranice), slojevitu, kompleksnu i višeznačnu priču je Dušan Šauta kojeg na početku romana upoznajemo kao jednog od štićenika nekog ljubljanskog doma za starije osobe. Dušan se tu svojevoljno smjestio nakon što mu je umrla supruga Neža koja mu jako nedostaje i s kojom u mašti svaki dan priča i govori joj što je novo. Od obitelji ostala mu je sada četrdesetogodišnja kći Leja s kojom baš i nema neki posebno kvalitetan odnos. Ona je ugledna slovenska dramaturginja, živi sama u nedavno kupljenom stanu i posvećena je kazališnoj karijeri pa za oca baš i nema vremena, tim više što mu zamjera za neke nikad mu iznesene greške iz njihova obiteljskog života. Zaplet počinje onog trenutka kad u umirovljenički dom dođu dva policajca i pitaju Dušana zna li gdje mu je kći, jer bi s njom željeli popričati budući da je ona, koliko je njima poznato, vjerojatno svjedočila ubojstvu. Nakon što policajci odu, Dušan pokušava stupiti u kontakt s Lejom, ali ne uspijeva doći do nje. Iz drugih pak izvora saznaje kako ona zaista jest upletena, kao svjedokinja, u mučnu i tragičnu smrt jedne žene. Želeći joj pomoći i s njom porazgovarati, Dušan je nastavlja tražiti…

Analiza obiteljskih odnosa

Na ovim temeljnim okvirima radnje smještene u sadašnjosti, Skubic gradi i priču o prošlosti te obitelji pri čemu zahvaća razdoblje od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjice. Tako će čitatelj saznati pojedinosti o Dušanovom djetinjstvu i mladosti koje je obilježio njegov otac Marjan, prvoborac i partizan koji je po završetku Drugog svjetskog rata zbog svog doprinosa antifašističkoj borbi imao velik ugled i dobar položaj, ali je sve to upropašteno nakon što je u doba sukoba Tita sa Staljinom ostao na rigidnim pozicijima komunizma, zbog čega je četiri godine proveo u paklu Golog otoka. Nakon povratka bio je potpuno drukčiji čovjek, a sve to itekako se odrazilo na njegovu obitelj, posebno na Dušana koji je odrastao u ozračju stalnih pritisaka i straha. Usprkos svemu, on završava studij medicine i radi kao liječnik u JNA te uspijeva osnovati obitelj, odnosno oženiti se Nežom koja im rađa kćer Leju.

Ovaj, nazovimo ga društveni dio romana je itekako zanimljiv, ali je onaj vezan uz analizu obiteljskih odnosa, psihu i emocije koje vladaju u tim teškim okolnostima opterećenim odnosima, još kvalitetniji. Očeva otuđenost i nerazumijevanje njegovih postupaka Dušana čine pomalo distanciranim čovjekom koji spremno izvršava sve svoje obveze, ali mu često nedostaje ona temeljna emocija ljubavi. Sve to shvatit će njegova supruga Neža, potom i kći Leja, pa će i odrastanje u takvim uvjetima patiti od nedostatka otvorenosti, iskrenosti i pozitivnih emocija. Sve to, naravno, izvana neće biti vidljivo i Šautovi će djelovati kao uspješna i sretna obitelj. No, u srži tu će nedostajati jako puno ljubavi. Sve to polako će otkrivati, čak i mijenjati, otac i kći kroz brojne razgovore na koje ih je natjerala aktualna mračna i mučna situacija koja će, koliko god to apsurdno zvučalo, za njih dvoje biti katarza koja će im donijeti razumijevanje, oproštaj, zbližavanje i tihu sreću koju su zaslužili i ranije, ali su sami krivi što do nje nisu došli.

Katarza

Zbog složenosti radnje i teme autor je odabrao pripovijedanje u kojem se izmjenjuju prošlost i sadašnjost, a kroz reminiscencije likova ili pripovijedanje samog pisca uplovljavamo u različita životna razdoblja njegovih likova. Skubic ima bogat i raznovrstan rječnik, rečenice su sočne i višeznačne (knjigu je prevela Anita Peti-Stantić), sadašnjost i stvarnost miješaju se i spajaju s prošlošću i maštom, a sve to upotpunjeno je Lejinim poslom dramaturginje. Naime, ona u jednom ljubljanskom kazalištu priprema Beckettovu predstavu »Divni dani« koju je odlučila raditi tako da će u dva glavna lika tog mračnog Beckettovog komada projicirati svoje roditelje, Dušana i Nežu, te na taj način samoj sebi pokušati objasniti što je to u njihovom obiteljskom životu bilo pogrešno. Štoviše, Leja često u stvarnost »ugrađuje« svoje bavljenje kazalištem što će na indirektan način i dovesti do tragedije koja kulminira ubojstvom zbog koje je policija traži kao svjedokinju.

To što i Dušan i Leja tih dana osjećaju da, kako ona kaže, »život više nije kako treba«, nagnat će ih na promišljanja i razmišljanja o izgubljenoj ljubavi između oca i kćeri te oca i majke, nedostaku iskrenosti i nedovoljnoj emocionalnoj otvorenosti, nemogućnosti emocionalnog otvaranja prema drugoj osobi, otuđenosti te, na samom kraju, i tragici prolaznosti jer nakon katarze oboje osjećaju, baš onako besprizorno, tužno i gubitnički beketovski, da su imali promašene živote. A vratiti vrijeme ne mogu… I taj à la Beckett egzistencijalistički završetak velika je vrijednost ovog moćnog romana kojim Andrej E. Skubic potvrđuje kako je u ovom trenutku jedan od najznačajnijih književnika ovih balkanskih slavenskih prostora.

O autoru

Cijenjeni i nagrađivani slovenski pisac i prevoditelj Andrej E. Skubic rođen je 1967. u Ljubljani. Završivši studij slavistike i anglistike na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, posvećuje se prozi i književnom prevođenju. Nakon niza zapaženih prijevoda (Flann O’Brien, Irvine Welsh, Patrick McCabe, James Joyce, Samuel Beckett, Gertrude Stein) i dugogodišnje suradnje u književnim časopisima 1999. izlazi njegov prvi roman »Grenki med« (»Gorki med«), za koji dobiva nagradu »Kresnik« za roman godine i nagradu Udruženja nakladnika Slovenije za najbolji prvijenac. U debitantskom romanu Skubic progovara o skupini Engleza, prevodilaca na privremenom radu u Ljubljani, koji se pripremaju za obiteljski život te stoga dane provode u pijančevanju i ludim provodima u zemlji pretjerano opsjednutoj europejstvom. Dvije godine poslije objavljuje roman »Fužinski bluz«, urbanu prozu, koja također vrlo vješto odražava atmosferu Ljubljane i govori o suvremenom životu. U zbirci kratkih priča »Norišnica« (»Ludnica«), objavljenoj 2004., donosi priče likova s margine, oslikavajući prije bijedu nego sjaj slovenskog društva nakon raspada Jugoslavije. Za svoj treći roman »Popkorn« iz 2006. dobio je nagradu Cankarjeve založbe za najbolji roman o suvremenom životu. Romaneskni diptih »Lahko« (»Lako«) govori o tragičnoj sudbini dviju neprilagođenih žena.

Autor o romanu

Govoreći za Moderna vremena prevoditeljici Aniti Peti-Stantić o inspiraciji za ovaj roman, Skibic je rekao: »Inicijalna inspiracija za priču bila je zapravo jedna drama – novinski članak o tome kako policija traži ženu koja je navodno svjedočila zločinu nalik onome u romanu. U kući je s počiniteljem i truplom provela noć, a zatim nestala. Sam događaj bio je dovoljno intrigantan da mi se urezao u misli. Onda se – otprilike u to vrijeme – moj otac preselio u dom za starije i susreti s njim, sve slabijim, u tom novom okruženju, postali su nova hrana za razmišljanje o prolaznosti, nestajanju poznatoga. Prije nekoliko godina umrla mu je supruga, a potom je morao napustiti i kuću koju je sam sagradio. I ta me tema promjena kroz vrijeme dosta zaokupljala pa sam u potrazi za načinom kako razviti priču pokušao povezati to dvoje – žena koju traži policija ima ostarjelog oca u domu, a njega ta situacija izbaci iz ravnoteže i natjera ga na to da pomisli kako zapravo vrlo malo zna o vlastitoj kćeri. Priča se potom počela razvijati sama od sebe. «