Tvornica snova i noćnih mora

Roberto Benigni – od Pinocchija do Geppetta

Dragan Rubeša

Geppetto se nanovo ukazao u najnovijoj verziji »Pinocchija«, koja će u veljači 2020. biti prikazana u programu Berlinale Special Gala u sklopu Berlinskog filmskog festivala. Iako je već krenula u talijansku kinodistribuciju. Film je režirao Matteo Garrone, koji obožava bajke



Kad je riječ o drvenim lutkama, ovih dana nas na svakom adventskom uglu terorizira orašar. Već smo došli u iskušenje da tom istom figurom zdrobimo »orahe« svima koji su njome preplavili svaki naš trg i sajam.


Ali zato je jedan simpatični varaždinski adventski aranžman koji aludira na ikonografiju Tima Burtona, jako iznervirao lokalnog župnika, vjerujući da svi ti Skellingtoni vrijeđaju kršćanski duh. Totalna predbožićna noćna mora.


Zato su naše simpatije ipak na strani dobrog starog Pinocchija. Kao što umjesto tate orašara Friedricha Wilhelma Fuchtnera koji je na svom tokarskom stroju započeo njegovu masovnu proizvodnju, ipak više preferiramo Pinocchijeva tatu Geppetta.




Geppetto se nanovo ukazao u najnovijoj verziji »Pinocchija«, koja će u veljači 2020. biti prikazana u programu Berlinale Special Gala u sklopu Berlinskog filmskog festivala. Iako je već krenula u talijansku kinodistribuciju.


Film je režirao Matteo Garrone, koji obožava bajke (šifra: »Priča nad pričama«). Iako je sada dokazao da se bolje snalazi s Carlom Collodijem nego s Giambattistom Basileom (šifra: »Lo cunto de li cunti«), čija zbirka obuhvaća 50 bajki. Garrone je doduše odabrao tek tri priče s njihovim kraljicama, zmajevima, mutacijama, king-size buhama, gatarama i ekvilibristima.


Ono što je Garroneu nedostajalo u adaptaciji tih bajki koje pate od naglašenog formalizma, njihova je naivnost osjećaja, ali i magija slike. Zato ih je autor totalno balzamirao, igrajući na metatekstualnu geometriju znakova, čiji su arhetipovi svedeni na anestetizirane emocije.


Akrobat i lutak


Kao da Garrone u »Priči nad pričama« pokušava otkriti onu istu sorrentinovsku »veliku ljepotu«, ali ne u rimskim salonima i na terasama, već u talijanskim srednjovjekovnim dvorcima. Na sreću, Garrone je dokazao da se s Collodijem puno bolje snalazi. Možda i zato jer je otkrio čarobnu formulu u našem voljenom Robertu Benigniju koji sada više nije Pinocchio kojeg je potretirao u vlastitoj filmskoj verziji Collodijeve bajke snimljenoj 2002., već sada glumi Geppetta.


U njegovoj verziji »Pinocchija« akrobat i lutak Benigni izgovara Collodijev tekst onom istom ozbiljnošću kojom je recitirao Dantea, iako se u svojoj pojavnosti oslanja i na lik koji je portretirao u Fellinijevu komadu »La voce della luna«. Jer, Benigni jest Pinocchio. On je to bio i u filmu »Piccolo diavolo« i u filmu »Život je lijep« u kojem nas poziva na igru u nacističkom konclogoru, čija magija počiva na mimici i dominaciji riječi. U Benignijevu »Pinocchiju«, glumac i njegov lik napokon se susreću. No kad on triput zaredom izgovori »Che brutto paese!«, autorov komad dobiva i političku dimenziju.


Tek u uvodnoj sceni Garroneove verzije »Pinocchija« ambijentiranoj u gostionici, Benignijev Geppetto otkrit će svoju komičnu i tragičnu masku. Njegov Geppetto blizak je Marcellu iz Garroneova »Dogmana«. Obojica se najsigurnije osjećaju u izoliranom prostoru svojih radionica. S druge strane, Garroneov Pinocchio kreće se poput aktera nekog reality showa, pogotovu u sceni velikog lutkarskog spektakla. Kao da ga promatraju skrivene kamere Velikog brata (prisjetimo se Garroneova »Realityja«). On je blizak Mastorni, liku iz Fellinijeva filmskog projekta koji nikad neće biti biti realiziran, već će se tek ukazati u stripu (šifra: Milo Manara). No ona famozna Zemlja igračaka (Paese dei Balocchi) nije felinijevski cirkus, već zabavni park koji u sebi krije tragičnu komponentu.


Mlade i lijepe


I olovno nebo koje promatra Garrone, blisko je vedutama »Dogmana«. Iako je riječ o vjernoj adaptaciji Collodijeva predloška, čija se ljepota krije u njenoj zanatskoj komponenti. Filmu u kojem dominiraju materijali – drvo, papir, zemlja, prah. Kao da promatramo neku »ogromnu tvornicu snova i noćnih mora«. I Pinocchijeve vizije imaju u sebi nešto materijalno. Kao da ih možemo dodirnuti vlastitim rukama, od hrane u gostionici do kita. No to je i film koji u sebi krije i tragove truffautovskog sentimentalnog odgoja. Garroneov Pinocchio postaje neka vrsta Antoinea Doinela transformiranog u drvenu lutku. Kao što i Massimo Ceccherini & Rocco Papaleo u ulogama Lisice i Mačka postaju nešto poput Totoa & Ninetta Davolija iz Pasolinijevih »Uccellacci e uccellini«.


Mangiafuoco je neuništivi Gigi Proietti. A Garroneova Fata Turchina (Plava Vila), koju portretira vilinska Marine Vacth (sjećamo je se iz Ozonove »Mlade i lijepe«), u isti mah je i zavodljiva i manipulativna. Iako u filmskoj genezi tog istog lika ipak preferiramo dostatno campovsku Ginu Lollobrigidu iz Comencinijeve TV miniserije »Le avventure di Pinocchio« snimljene 1972. u kojoj Geppetta portretira sjajni Nino Manfredi. Jer, Garroneova filološka operacija u isti mah je i odvažna i riskantna. Ali i puna lijepih iznenađenja.