Dobra fotografija je dobra fotografija, a je li u boji ili crno-bijela, to je sasvim sporedno. Ili je dobra, ili nije, smatra Gropuzzo
U atriju HKD-a na Sušaku sutra će biti otvorena izložba modnih fotografija poznatoga riječkog fotografa Rina Gropuzza. Izložba je nastala na inicijativu predsjednice udruge Moda i sve Maje Tomažić Jakumatović te predstavlja nastavak nedavno održane manifestacije Fashion BUZZar čiji je cilj predstavljanje autora iz područja mode i dizajna. Novi fotografski projekt riječkog majstora erotske fotografije, realiziran u suradnji s vizažisticom Romanom Poropat, inspiriran je holivudskom produkcijom crno-bijelih filmova iz 40-ih godina 20. stoljeća.
– Ideja mi je bila da cijela priča podsjeća na stare holivudske filmove, Bogarta i ekipu, film noir, pa čak i film »Sin City«, iako je on više digitalan. Kako imamo dosta raspadajućih industrijskih objekata i lokacija, Rijeka je idealan grad za priču takve mračne atmosfere. Ideja je bila da se žene odjenu u muškarce. Kako imam studio u tvornici RIO, upotrijebio sam njihova odijela i žene stavio u mušku ulogu. Na slikama sam želio dobiti atmosferu crno-bijelih filmova i mislim da nije loše ispalo, otkrio je Gropuzzo.
Onako kako ja želim
Je li prvo postojala ideja o snimanju crno-bijelih fotografija iz koje se rodila ta »filmska« tema ili je bio obrnut slučaj? – Otpočetka je bila ta priča sa starim filmovima, tako da su se odmah nametnule i crno-bijele fotografije. Trebalo je napraviti zaokruženu priču, s tim da ne bude nešto narativno, ali postoji vizualna ideja i atmosfera. Zbog toga je trebala biti crno-bijela fotografija. Napravio sam to i zato što sam oduvijek htio raditi takvo što, baš zato što dobro znam lokacije na kojima sam snimao. Kako u Rijeci baš i nema mode, i kako sam zadnju modnu fotografiju radio sa stilistima i modnim urednicima, što je uvijek dosta ograničavajuće, rekao sam – idem sad napraviti nešto kako bih ja htio. Izložba ima poveznicu s modom jer je na fotografijama prisutna odjeća riječkih proizvođača. Nažalost, neće ući ni u kakve modne časopise.
Možete li zamisliti da radite nešto drugo, osim fotografije? – Ne baš. Teško. Možda bih bio arhitekt, ili bih probao nešto s filmom, svakako nešto likovno. Ili bih bio predsjednik turističke zajednice. To je najbolji posao na svijetu, ima veze sa svim.
Sve su fotografije crno-bjele osim jedne. Zbog čega? –To se slučajno dogodilo. Kada sam je napravio, izgledala je tako dobro u koloru, a da je crno-bijela, izgubila bi svu ljepotu. Fotografija je rađena u gotovo potpunom mraku, ima mračnu atmosferu, krasan kontrast između narančastog lica osvijetljenog upaljačem za cigarete i plavičaste rasvjete što se nazire u pozadini… Jednostavno, crno-bijele fotografije gube jednu dimenziju koju im daje kolor. Zapravo je dobro da je jedna fotografija drukčija, da postoji neki pomak.
Što se tiče crno-bijele fotografije i fotografije u boji, koja vam je draža? – Imao sam mnogo izložbi, i jednih i drugih. To su dva različita jezika, i govorim oba. Kolor ima svoju snagu, ima dimenziju više, što rad u neku ruku čini lakšim. Jedna jaka boja uvijek jako privuče pažnju tako da se fotograf tu može prošvercati. Crno-bijela je na neki način čišća, treba više paziti na kompoziciju, a opet, s druge strane postoji ona dimenzija da svi kad vide crno-bijelu fotografiju, pomisle – to je umjetnost, i onda se svaki drek može prodati pod umjetnost. Dobra fotografija je dobra fotografija, a je li u boji ili crno-bijela, to je sasvim sporedno. Ili je dobra ili nije.
Žene u prirodi
Što planirate nakon ove izložbe? – Imam izložbu u Lokvama, u galeriji Vida Arbanasa koja je prošla nezamijećeno. Tamo sam izložio neke druge stvari, pejzaže, detalje jedne zaleđene livade. Takve stvari nisu toliko zanimljive za medije koliko su im zanimljive žene.
Znači, žene, po mogućnosti razgolićene, privlače puno više pozornosti od fotografija prirode? – Da. To je čudno jer je internet pun vrlo lijepih i razgolićenih žena, ali očito je da je to nešto što još uvijek jako privlači tako da su moje poezije prirode manje zamijećene, mada to jako volim raditi i često to radim.
Prošle ste godine objavili knjigu, fotomonografiju »Putevi užitka«. Planirate li neku sličnu knjigu u budućnosti? – To je knjiga vezana uz gastronomiju, uz našu županiju. Kvarner je gastronomski najjača regija u Hrvatskoj, imamo sve adute u rukama, ali… Knjiga predstavlja neke od zanimljivijih protagonista gastronomske scene, od uljara, sirara, pčelara do onih koji to pretvaraju u vrhunska jela i pića.. Htio sam priču ispričati kroz ljude, obitelji koje to rade. Rad na knjizi je bio fenomenalan, bio je to krasan projekt i mislim da je knjiga jako dobro ispala, vrlo je reprezentativna i izvrsno prikazuje ljepote i raznolikost naše ?upanije. Mnogi koji su dobili tu knjigu odlučili su i doći ovamo.
Imate li među fotografskim motivima neke koji su vam dragi, a ne snimate ih često? – Da, žena u prirodi. To je idealna kombinacija. Jedan jako lijep pejzaž i jedna jako lijepa žena, i onda se ne moraš previše zamarati ni odjećom. Odjeća se vezuje uz modu, a kad nema odjeće, onda su slike bezvremenske. To je nešto što sam uvijek jako volio raditi. Sad, ima puno stvari koje čovjek radi i u kojima počne uživati s vremenom. Sve više uživam sam hodati livadama, šumom, i slikati što vidim.
Događa li vam se nekada da godinama nakon neke izložbe poželite snimiti nastavak, odnosno novu interpretaciju stare teme? – Da, na neki način i ovo je nastavak jedne izložbe. Imao sam jednu jazz izložbu u Milanu i još nekoliko takvih, crno-bijelih projekata. Ovo su u principu režirane slike što je nekad dosta komplicirano raditi jer trebaš imati suradnike koji će razumjeti mjeti što želiš i modele koji će pristati na to što želiš, koji će znati interpretirati tvoje ideje. Ovog puta sam imao sreću, cure su super odradile posao. Smrzavale su se u najhladnijem danu ove godine, snimali smo u negrijanim prostorima i vani, puhala je bura, ali su preživjele. Ta vrsta fotografije je zahtjevnija. Kad šećem šumom, slikam ono što vidim, a ovo moram prije vidjeti u svojoj glavi i onda to realizirati što sličnije izvornoj ideji. Često to ispadne drugačije jer priča krene svojim tijekom kad se počne raditi. Važno je da se poštuje osnovna koncepcija.
Važno je povjerenje
U jednom ste intervjuu, govoreći o erotskoj fotografiji, rekli da danas golotinja šokira više nego u 80-ima. – Ne bih rekao da šokira, ali bih rekao da je opća klima u Hrvatskoj puno konzervativnija.
Imate li problema s nagovaranjem modela na skidanje? Kako to rješavate? – Nema tu nekog nagovaranja. Predložim, objasnim koncepciju i što bi takva fotografija predstavljala, pa pristanu ili ne. Kad shvate da se ne radi ni o čemu vulgarnom i da nisam neki manijak koji ih hoće gledati gole, često pristanu sudjelovati. Važno je da mi vjeruju. Naravno, ima modela koje ne bi to radile ni slučajno, bar ne bez dobrog honorara, pa je možda dio problema i u tome.
Radili ste i za Playboy, kakva je situacija tamo? – To je druga priča. Fotografije u Playboyu imaju određenu zadaću, a to je predstavljanje ženske ljepote kakvu sanja prosječan muškarac. Playboy je koncepcijski vrlo ispoliran časopis, rekao bih čak i konzervativan, pa tamo nema mjesta vulgarnosti.
Izložba fotografija Rina Gropuzza postavljena je od 6. prosinca, a moći će se razgledati do 16. prosinca. Službeno otvaranje je zakazano danas za 19 sati.
Je li vam lakše kad radite sami, kad sami smišljate priču ili kad primjerice radite za časopis pa urednici i stilisti imaju ideju u koju se vi morate uklopiti? – To drugo je lakše napraviti, kažu ti što žele i ti to napraviš. Tu je onda uloga fotografa tehnička, fotograf realizira tuđe ideje. Najčešće je to ipak timski rad. Najgore je kad ja imam svoje, a urednici svoje ideje. Onda se dogodi da zataji komunikacija i to je živa muka. Kod nas se editorijali rade s odjećom koja kasnije mora ići u prodaju, što vani nije slučaj jer vani postoji odjeća samo za revije i snimanja. Radeći modnu fotografiju, uvijek sam morao paziti da se odjeća ne zaprlja, da se ne smoči, kupaći kostimi nisu smjeli u vodu što je apsurd, itd. i to je sve ograničavajuće. Fotografije su tako najčešće vrlo statične. Snimajući fotografije za ovu izložbu, nisam morao paziti da se vidi svaki detalj na odjeći. Osim toga, mogao sam biti stvarni autor fotografija, vođa tima, neka vrsta režisera.
Pad kriterija
Koliko pratite stanje na sceni modne fotografije, što u inozemstvu, što u Hrvatskoj? – Moram priznati da baš ne pratim modnu scenu. Znam da postoji, imamo kreativne dizajnere, izvrsne fotografe, dobre časopise kojih nekad nije bilo, nažalost, u Rijeci…
Neki se fotografi bune da danas svi fotkaju. Koliko to utječe na profesionalne fotografe? – Da, danas svi fotkaju i zapravo je to dosta uništilo tržište jer su i kriteriji na neki način pali. Sve je teže profesionalnim fotografima jer je teško prodati svoje usluge ili proizvode. Novaca nema, neki misle da telefonom mogu napraviti vrhunsku fotografiju, često to i zadovoljava njihove kriterije i potrebe, tiskani mediji za koje treba tehnička kvaliteta su u krizi, propadaju… Osim toga, ljudi misle da se poslije u photoshopu može sve popraviti. To je donekle i istina, ali bez kvalitetne pripreme i izvedbe nikakav photoshop ne može proizvesti vrhunsku sliku.
Postoji li onda u svijetu fotografije, kao i u manje-više svemu, hiperprodukcija koja sa sobom donosi i puno loših autora i fotografija? – Naravno da postoji hiperprodukcija, digitalne kamere su sve bolje i pristupačnije, nema troškova filma i razvijanja, fotografija kao medij je sve popularnija, sve je brže i jednostavnije, Facebook… U fotografiji, kao i u većini djelatnosti, vidi se moć marketinga. Nije važno je li nešto dobro, nego je važno uvjeriti ljude da je to dobro i da im to treba. Tu se vidi snaga medija. Prodaje se ono što je marketinški dobro prezentirano, proizvodi, ideje, ljudi, mediji proizvode instant zvijezde od mediokriteta ili ridikula, a neki kvalitetni ljudi koji su samozatajni ne dolaze do izražaja.
Jer nemaju dobar PR? – Da, danas je važnije imati dobar PR, nego dobro raditi.
